ZNANSTVENI SEPARAT O TINU UJEVIĆU POVODOM 130. OBLJETNICE ROĐENJA

PODIJELI

Esej “Nacrt osobnog svemira” oca Teilharda, objavljen je u svibnju 1936. god. Autor tvrdi da se svijest neprestano uvećava kroz živa bića i da je njen misaoni osobni oblik, njome dokučen u čovjeku, najkarakterističnije od svih što bismo ih poznavali. Tako misaona monada predstavlja kariku kozmosa.

Aristotelovska logička definicija istine poklapanje je pojma i stvari (intellectus et rei), a za oca Teilharda istina nije ništa drugo do „cjelovita čvrstoća svemira u odnosu na svaku njegovu točku“. Tu, dakle, vidimo razliku između definicije mističkog koncepta i filozofsko spekulativne koncepcije nekog pojma.

Autor gleda zgušnjavanje svemira kao pravi pozitivist i to kao pravac uosobljenja u rastu, u smjeru naznačenom ljudskom strelicom.

Autor zbori ingeniozno: “Ako se uz os vremena uspinjemo prema čovjeku vidimo kak se budi samoniklost, kako se ona sređuje i konačno odražava u sebi samoj izbijajući u „osobnom“.

Teilhard nastavlja: “Svemir nam se predočuje kao da je pogođen konvergentnom krivuljom kojoj se postupno podređuje supstanca svih stvari.“

Te „Stvarno ne postoje tvar i duh nego postoji samo tvar koja postaje duh. Ne postoji na svijetu ni duh ni tvar:“pratvar svemira“ je duh-tvar.“

Na kraju zaključuje: “Za svijet napredovanje u trajanju znači napredovanje u psihičkom usredotočenju“, a „u čovjeku, preko kritične točke, dovršena je prva pojava jedinice-osobne molekule.“

„Čovjek izbjegava često suobraćanje s drugim čovjekom jer se boji da će u tom djeljenju sebe umanjiti svoju osobnost.“

U prilog ovoj tezi valja mi citirati sljedeće Tinove riječi: “…Biografija bez sjaja i uvjerljivosti, zlobna; autobiografija, bez djela, bez autoriteta, bez dokaza-smiješna. Eto dakle, društvo i ja, protivnici, megdandžije, ja sam, smiješan, toliko jak da će društvo kapitulirati…“

Koliko su Ujevića bolila i smetala sva ta prepucavanja oko njega, on iskazuje svoje lucidno promišljanje narednim riječima:“…ono što u tom slučaju pravi nepravdu to nisu moji lirski i drugi fragmenti, to su njihove krnje, nepotpune i šepave interpretacije.“

U autografu Pro domo mea Tin govori slikovito o osjećaju koji ga je spopao:“…ja sam kao krpa o koju se brišu mnogobrojini predmeti.“

Teilhard u svom, mogli bismo reći kozmogenetskom konceptu, tvrdi da sjedinjenje razlikuje odnosno govori o naduosobljenju.

I dalje zbori:“Ono što je najnesaopćivije, i dakle najdragocjenije u svakom biću jest ono što ga čini istim svima drugima.“

Ljubav koja fizički izgrađuje svemir se trima susljednim otkriva našoj svijesti:

  1. U smislu spolnosti

Tu Teilhard naglašava uz razmnožavanje nužnu sintezu dvaju načela, muškog i ženskoga, u izgradnji ljudske osobnosti. Tako muško i žensko sve više postoje jedno radi drugog, a to će oni biti zauvijek.

Autor kazuje da je ljubav uloga s tri člana:muškarac, žena i Bog, a cijelo njeno savršenstvo i njen uspjeh vezani su uz skladan omjer triju dijelova.

Također se život prema Teilhardu ne širi da bi se širio, nego samo zato da bi nakupio nužne dijelove za uosobljenje.

  1. U smislu ljudskom

Autor kaže da se velika prijateljstva sklapaju u potrazi za nekim idealom, u obrani neke zajedničke stvari, u zavrzlamama istraživanja. Prijateljstvo za razliku od ljubavi (strasti), po strukturi ostaje otvoreno rastu mnoštvenosti.

Ljudski razvoj će u kozmičkom smislu dati životu pravo značenje i punu vrijednost usmjeravajući nas u našim najopćenitijim težnjama.

  1. U smislu kozmičkom

Autor naziva kozmičkim smislom više-manje zbrkanu sklonost koja nas psihološki povezuje s cjelinom što nas omotava.

U mnoštvenom svemiru, nastavlja otac Teilhard, opet, kozmički bi se smisao mogao tumačiti kao poziv na popuštanje i širenje. Kolektivna jedinstvenost jedne radnje ljubavi jest kozmički smisao sveopćeg uosobljenja.

U svom autografu „Post scriptum“- Ujević kaže o nečemu o čemu sada raspravlja Teilhard:“Muka je govoriti o sebi i čitati sebe, muka i imati prošlost.“

Autor u narednim pasusima kao da ovu tešku i ispravnu Ujevićevu misao zapravo mistično-filozofski razgrađuje. Citirat ću šesti ulomak pod nazivom Muka uosobljenja:

  1. Muka uosobljenja

Ako se doista sve u nama i sve oko nas sabire u velikom sjedinjenju ljubavi, svijet bi se, izgleda, trebao kupati u radosti. Kako onda, naprotiv, on napreduje u boli?Čemu suze i krv? Kako se patnja može uvesti u osoban –svemir?

Moj bi odgovor na to pitanje, najtjeskobnije što postoji za ljudski duh, bio: ne samo da u svemiru koji sam razmatrao problem zla ne predstavlja posebnu teškoću, nego on nalazi svoje vrlo zadovoljavajuće teorijsko rješenje pa čak i skicu praktičnog rješenja.

Svijet koji je na putu svjesnog zgušnjavanja trebao bi se jedino radovati. Naprotiv, kažem, takav svijet upravo onaj koji najprirodnije i najnužnije mora patiti. Nema ničeg blaženstvenijeg od postignutog sjedinjenjem. Iz bar tri razloga uosobljavajući preokret nužno je bolan: u osnovi je mnoštven, napreduje razlikovanjem, vodi preobražajima.

  1. Muka mnoštvenosti

Mnoštvenost (ostatak mnoštvenosti neodvojiv od svakog ujedinjenja u toku) najprirodniji je izvor naših muka. Ona nas izvana izlaže udarcima i čini osjetljivim na udarce. I ona nas iznutra čini krhkima i podložnima tisućama vrsta psihičkog nereda.

Sve što nije „dokraja sređeno“ neizbježno mora patiti zbog svoje preostale nesređenosti i zbog mogućih uneređenja: takva je ljudska sudbina.

Nema potrebe podsjećati koliko teško taj zakon mnogosti pustoši svijet tijela. Ali, za našu tezu, korisno je promatrati koliko se jasno taj zakon širi u fizičko-moralnom području uosobljenog svemira. Pogledajmo oko sebe. U mnoštvu živih bića koja se ukrštaju , prije svega ima gomila duša stvorenih da se združe-duša koje bi jedna drugoj donijele onu božanstvenu što im manjka, a koje se nikada neće prepoznati. Od kojih samo zastrašujućih sretnih okolnosti ovise susreti što donose sreću našim životima?…U malom broju uspjelih veza opet ima neka nevjerojatna teškoća koju valja nadići da bi se održala vanjska veza među životima. Tek što se spoje, često oni koji se najviše vole bivaju razdvojeni istim nekim slučajnostima koje su ih zbližile. Čak u izuzetnim slučajevima, kojima je osigurana mirna prisutnost, koliko ima teškoća i opasnosti u razvoju unutarnjeg odnosa: labirinti u kojima se bića čuju, a da se ne mogu naći, neprolazi u kojima zastaju, putevi koji se granaju-duše koje, jedna u drugoj, gube svoj put… I ako, nekim preobiljem uspjeha, jedno uspije doći u srce drugoga, zar ne ostaje ona konačna granica dvaju duhova koji, ma kako još nisu, što još ne mogu, prije konačnog zgusnuća, biti jedno u drugome pounutreni? Promašene veze, slomljene veze, nedovršene veze:koliko zle sreće, zavrzlama, pa i kad se sve najbolje sredi, koliko još nejasnosti i udaljavanja i u najuspjelijim vezama!…

  1. Muka razlikovanja

Kao da nam nije bilo dosta što moramo ispaštati nerede i izvanjskost povezane s preostalom mnoštvenošću svijeta, sudaramo se s drugim uzrokom patnje u samom naporu što ga činimo kako bismo izbjegli tom stanju mnogostrukosti. Ovdje se javlja jedan duboki uvjet razvoja u kojem se spajaju, premda za naš duh još uvijek zbrkano, fizičko-kemijski zakoni i fizičko-moralni zakoni: Sjedinjenje jest trud. U pravom smislu, rekli smo to prije, mnoštvenost je nadstrešnica jedinstvenosti. Pa ipak, taj povratak u ravnotežu trudan je usponkoji se zbiva samo ako se nadmaši istinska ontološka inercija. Odatle životu, sve do u njegovim najuzvišenijim oblicima, stalna sklonost da se zaustavi, ili čak da pada unazad. VRIJEME SE USPINJE!

U uzbuđenju traganja i radosti osvajanja nimalo ne poklanjamo pažnju tom osnovnom značaju djelovanja. Zaboravljamo muku da bismo mislili samo na radost rastenja. Pa ipak te muke nikad ne manjka. Da bismo se sjedinili sa sobom , ili da bismo se sjedinili s drugima, valja nam se promijeniti, odricati, davati:a to otkidanje jest neka vrst patnje. Zar u običnom govoru najiskreniji sažetak ljudskog iskustva nepogrešivo ne izražava ideju savršenstva u metaforama o radu i usponu? Svaki napredak u uosobljenju valja platiti:koliko sjedinjenja, toliko patnje. Ovaj odnos jednakosti upravlja svim preobrazmama duha-tvari. I ništa nas ne može toga izbaviti.

  1. Muka preobražaja

Muka razlikovanja, inherentna sjedinjenju, općenito nas malo pogađa zato što uz nju opoipljivo vežemo svijest o našem napretku. Mnogo je gorča tjeskoba koja nastaje iz prirodnog osjećaja da smo ugroženi u onom što je najskrovitije u našem srcu. Uistinu, , možemo reći da je prava bol u svijet ušla s čovjekom, kada se misaona svijest prvi put osjetila sposobnom da prisustvuje vlastitom umanjenju. Jedino prava bol jest „bol osobe“.

Kako se u svemiru što smo ga dosad zacrtali prikazuje smrt?Odgovaram:“Kao preobražaj.“

Uvijek se valja vratiti na tu važnu točku koju smo već prije dotaknuli kada smo govorili o oblikovanju i zgušnjavanju osobe: nijedna fizička stvarnost ne može beskonačno rasti, a da ne dokuči fazu neke promjene stanja. U više-manje dugom razdoblju  stvari se jednostavno mijenjaju, ne prestajući biti međusobno slične. A zatim, u određenom času, postaje nužna potpuna preradba da bi veličina stupila u novo područje mogućeg rasta. Snaga uosobljenja, za koju smo vjerovali da u njoj razabiremo bitni pokretač evolucije, očito susreće takve diskontinuitete u toku svog razvoja. Kad postignu izvjesnu granicu zgušnjavanja, osobni dijelovi se suočavaju s pragom koji valja preći da bi ušli u sferu djelovanja jednog središta višeg reda. I u tom času nije im samo potrebno da se izbave inercije koja teži da ih zaustavi, nego se u tom času moraju prepustiti koji im naizgled oduzima sve što su dotada imali. Više ne mogu rasti bez promjene. Tada počinje agonija gubljenja u stravičnoj gomili čovječanstva koje nas čeka-ili, što je još gore, agonija izbavljanja , sporim ili brzim rastvaranjem tijela, od cjeline iskustvenog okvira u kojem smo rođeni.

Mrtvi, smrt, i jesu i nisu kritične točke na putu sjedinjenja. Zar u tom tako jednostavnom rješenju ne mjerimo punu eksplikativnu vrijednost pretpostavke koje smo zauzeli? Ne samo da, u viđenju osobnog svemira, problem zla, u svom najoštrijem obliku nalazi svoj prirodni odgovor povezan s optimističkim ustrojstvom svemira, nego to teorijsko tumačenje dopušta da se sagleda lijek i izlaz za muku svijeta.

  1. Smanjenje zla

Ono što zlo čini zlom nije uopće bol, nego osjećaj da se s boli smanjujemo.

Uzmite neku koliko hoćete veliku patnju:ona će iščeznuti ili će se čak rastopiti u nekoj vrsti užitka samo ako usporedo nađete neki razmjeran uspjeh kojim ćete je naplatiti. Glad, žeđ, uvrede nepodnošljivi su u pasivnosti i nedjelatnosti. Ali, isto tako, ništa ne znače ili čak ne postoje u groznici napada ili otkrića. Što bi, onda, bilo dovoljno zamisliti pa da, čak i u našem stanju sadašnje nesređenosti, čovječanstvo nađe izvjesno smirenje tjeskobe od ovih zala?

Jednostavno da svijest u sebi probudi neki cilj koji nastaje iz njenih patnji. Upravo tu vjeru i tu nadu donosi  misao o uosobljenju svemira.

Znam to. Svijet je tako prostran i njegovo zgušnjavanje razabire se samo preko takvih promjena, da tako udaljena utjeha može izgledati smiješnom. Ali, koliko samo dragocjenih stvari propušta iz stida ili lijenosti, jednostavno zato što mislimo da smo našli dobar razlog da ne pokušamo: umjesto da si dokažemo , na napuštajući obalu, da nas ocean neće nositi, upustimo se u njegove vode. Da vidimo. Čini nam se nemogućim da bi jedan ljudski život svoju radostmogao naći u svjesnom gubljenju u sveopćem biću. Izložimo se opasnostitog pothvata . Potražimo svoje bitno zadovoljstvo u misli da svojim borbama služimo i spašavamo osoban svemir. Ako uistinu, kao što smo pokušali sugerirati ovim stranicama, postoji jedno prirodno središte stvari, to će središte djelovati.

Nećemo ga vidjeti jasnije nego što to dopušta dob svijeta. Ali, budući da smo se okrenuli prema njemu, njegova će se stvarnost osjetiti svjetlošću i toplinom koje će sići na nas.

Možemo se nadati da će to sve veće prosvjetljenje , koliko i bolje uređenje materijalnog života, doprinijeti postupnom smanjenju zla na Zemlji. Očekujući da tmurni oblaci što nas okružuju ispare u višoj atmosferi, oni mogu biti preoblikovani.

Bol je virtualno pobijeđena kozmičkim smislom. Unatoč tolikim suprotnim izgledima, ukoliko shvati tajnu osobnosti što se u njemu razvija, svijet bi se već sada mogao, kao što to najavljuje teorija o sjedinjenju, uspinjati u radosti.“

Izlaz iz ovih muka jest učiniti svemir potpuno povezanim u njemu samome.

Kršćanstvo, veli autor, upravo stoga što je spasitelj osobnoga, a njegova je bit vjera sjedinjenje svijeta u Bogu, preko utjelovljenja, preko Krista koji mora, ne gubeći svoje ljudsko određenje (alfa i omega) postati koegstenzivan fizičkim veličinama vremena i prostora. Tako kršćanska pojava kao krajnji dokaz istine poziva cijelu teoriju o osobnom svemiru: razmišljanje vrhunske svijesti o osnovnim svijestima koje okuplja otkrivenje.

U 14 knjizi Ujević govori o aktualnim općenitostima svoga vremena, a povezani su s ovim prethodnim Teilhardovim raspravama:

„Nema u tome šta da se kaže: svaki dan se susrećemo s očevidnim nepravdama u udesu ljudi. Ljudski zakoni o nasljedstvu bore se s prirodnim darom dovodeći genijalne prirode u očaj jer se osjećaju ponižene i upućene na trgovačke karijese. Ljudi uživaju kada vide talent u bijedi i nesreći, jer im to pruža priliku da utvrde , e je on tobože izazvan božjim i ljudskim zakonima, atentat protiv determinističkih zakona koji vladaju historijom. Godinama i godinama policije država, u kojima je tiranija na snazi, trude se da iščupaju ljubav za pravo, za pravdu, za ljepotu srdaca mladih idealista; oni idu za tim da stvore očajnike, beskućnike, iskorjenike prikazujući prevratnike kao tobožnje razvratnike.

Događa se tako nedozvoljeno uplitanje vlasti u privatni život, kapital stupa u borbi protiv inteligencije, imajući na svoje raspoloženje sve, pa čak i psihološke metode, moć da umne i zdrave ljude razboli i obezumi. I kako sve stvari, kada ne služe svrsi, teže da postanu svrhe same sebi, religija se odrađuje u klerikalizam, vojska u militarizam; inteligencija samo se pretvara u birokraciju, imajući na vrhu svojega hijerarhijskoga kadra mističke trijade, sasvim proizvoljnoga postanka, a koji ne smije dirati , jer na njima piše formula:Tabu.

Narodni život počinje tako da se odrađuje, jer premoć etatizma hoće da zatre svaku ličnu inicijativu ne dozvoljavajući konačno izumiocu da bude izumilac, sanjaru da bude sanjar, svetitelju da bude svetitelj, zabacujući sve pravedne težnje: zahtjeve proletarijata… Nema te snage koja bi mogla dotući božansko, kada se ono očituje u pojedinačkome ljudskome duhu… Neka svako djelo posluži boljoj sutrašnjici, želji da se dođe do viših, do širih horizonata… Ljepota Mladosti, da se boriš za uvijek nove iluzije: da boreći se za njih stradaš sa radošću i stvaraš iz svojega stradanja…

Lijenost je u svakome slučaju pogibeljna i sudbonosna; samo rad u školi, izvan škole može da dovede do rezultata. Nauci treba da poklonimo ne samo naš dar, našu simpatiju, nego isto tako i našu strpljivost.“

Pišući o fenomenu duha otac Teilhard naglašava kako duh predstavlja više stanje što ga u nama i oko nas zadobiva neodrediva pratvar, a koju, nemajući bolji izraz, možemo nazvati „pratvar svemira“.

Dakle nije ni neki metafenomen , ni neki epifenomen, već je upravo fenomen, a dijalektika koju u ovoj studiji rabi autor jest dijalektika „koherentnosti“.

Teilhard zaključuje jedan pasus sljedećim riječima:“…ako govorimo znanstveno onda u prirodi nema duhova; nego postoji jedan duh , fizički određenstanovitom nepetošću svijesti na površini Zemlje. Taj duhom prožeti omotač našeg planeta možemo pristalo nazvati biosferom, ili točnije (ako uzmemo samo njen misaoni obrub) „noosferom“.

Autor ustvrđuje da usporedo s rastućom složenošću, svijest uvećava svoje moći unutarnjeg sagledavanja i povezivanja- sve dok, na razini čovjeka, ne izbije svjesno mišljenje.

O nastanku duha kaže se ovo: „U cjelini, u svojoj vremenskoj i prostornoj sveukupnosti, život predstavlja izvor vrlo široke preobrazbe u kojoj se ono što nazivamo „tvari“ ( u najrazumljivijem smislu te riječi) preobrće, uvija u sebe samo, pounutruje se- a ta radnja, koliko mi znamo-pokriva cijelu povijest Zemlje. Duhovna pojava, nije, dakle, neki kratki bljesak u noći, ona odaje postepeni i sustavni prijelaz nesvjesnoga u svjesno, i svjesnoga u sebe-svjesno. To je kozmička promjena stanja.“

Nadalje kazuje autor da se uočava kako je duhovna pojava suprotežna samom razvoju Zemlje. Duh ima svojstvo odnosno tri osobine: neodoljiv, nepovratan i sveobuhvatan. Tako za povećavanje duha svemir je potpuno slobodan prema naprijed, pa autor zaključuje:“ U svojim najopćenitijim veličinama i u svojoj najudaljenijoj budućnosti, duhovna pojava, dakle, predstavlja napokon i konačnu pojavu stanovitog kozmičkog kvantuma svijesti, to jest ukratko ( budući da su ta dva izraza istovjetna) kvantuma osobnosti.“

Teilhard nadalje spekulira kako su materijalni determinizmi u kozmosu „sporedni učinak što zrači iz mnoštva osnovnih sfera.“

Oni su pravi „epifenomen“. Svemir postaje, putem mišljenja, svjestan samoga sebe, uosobljen, dok sjedinjenje u osobnom-gle li paradoksa-ističe razlike. Zanimljiva je tvrdnja oca Teilharda o smrti. On ističe kako smrt označava naš uspon prema nadljudskoj sferi samosvijesti, to jest osobnosti.

Pišući o moralu autor kaže kako on nije ništa manje nego vrhunski ishod mehanike i biologije te da se svijet izgrađuje ćudorednim snagama, a da je samo ćudorednost poglavito nastala kao iskustvena obrana pojedinca i društva.

Moralist u ovom novom kontekstu postaje „stručnjak i graditelj duhovnih snaga svijeta.“ Tri načela određuju vrijednost ljudskih djela:

  1. konačno je dobro samo ono što sudjeluje u rastu duha na Zemlji
  2. dobro je ( bar u osnovi i djelomično) sve ono što pridonosi duhovnom rastu Zemlje
  3. konačno je najbolje ono što duhovnim snagama Zemlje jamči najviši razvoj.

Razlika između ćudorednosti ravnoteže i ćudorednosti gibanja jest da prva može logički biti agnostička i uronjena u posjedovanje sadašnjeg trenutka, dok se ćudorednost gibanja nužno priklanja budućnosti, u potrazi za Bogom.

Duhovna uloga Boga je pritom dvojaka, prva-sveopći Bog koji će se ostvariti u naporu, pa ipak osoban Bog koji će trpjeti u ljubavi. Otac Teilhard završava studiju ovim riječima:“ Svima nam, više ili manje, u ovom času nedostaje novi oblik svetosti…“

Prije razrade predmeta i subjekta odnosno prirode i veličine ljudske snage, smatram da bi valjano trebalo uključiti ovo Ujevićevo promišljanje kao nadopunu ocu Teilhardu ili pak kao moguću potvrdu ovih originalnih i kreativnih autorovih promišljanja.

U autografu „Moja bolovanja“ Tin pruža MOGUĆE RAZRJEŠENJE PROBLEMA: „Izlazi se iz ličnoga u opće, iz lirike u roman, iz psihologije u matematiku stvarnosti, iz mistike u nauku, u osjećaj koji je još veći od nauke, ako to nije neskromno. Ima izlaza, i krize se rješavaju. To je opći put. Ne postavljam nikakve dogme, ali kako bih govorio o sebi kada u tome ne bi bio jedan moral, jedna pouka važna za sve, i za sve, i za sve one koji su te faze „preskočili“, jer su bili malo osjetljive, manje delikatne prirode. A ni vječito djetinjstvo ne produžujem, ima ga u izobilju… Moja će se bolest naći na jednom okupu s brigom za opće zdravlje svakog vrijednoga, sposobnoga pojedinca; u težnji za onim što je vrijedno, potrebno, objektivno dobro.“

Središnji ogled knjige „Ljudska snaga“ je baš ogled naslova „Ljudska snaga“ napisan u Marseilleu i Shangaju 1937. U ovom ogledu autor spoznajekako ono što je bilo tek ljudska znanost, postaje znanost čovjeka pa onda to usmjerenje narednim rečenicama i zacrtava.

Ljudska energetika kroz „očovječenu snagu“ predočuje se u tri oblika, na prvi pogled različita, a koje je korisno razlikovati, bar iz pogodnosti:a) utjelovljena snaga („prirodni stroj“ ljudskog tijela) b) nadzirana snaga – ona kojom čovjek uspijeva ingeniozno oko sebe ovladati nekom prirodnom silom, pomoću „umjetnih strojeva“ te c) oduhovljena snaga, ona koja je smještena u imanentnim područjima naše slobodne aktivnosti te tvori pratvar naših mišljenja, sklonosti, htijenja- djeluje na svjesno i strastveno zaposjedanje stvari i njihovih odnosa. Ljudska jedinka tako predstavlja kozmičku jezgru posebne prirode zračeći oko sebe valove sređivanja  i buđenja usred stvari. Takva jezgra sa svojom aureolom životonosnosti , to je jedinica ljudske snage, kaže Teilhard.

Autor nastavlja:“Ploveći iznad biosfere čiji se slojevi bez sumnje ulijevaju postupno u njega, svijet misli, noosfera, započinje zračiti svojom krunom.

Sada daje sljedeću postavku:“Jednostavnom činjenicom svoje prisutnosti u prirodi, čovjek kozmosu nalaže prvo stanovitu pratvar, a zatim i stanovito ustrojstvo; rezultat ovog dvostrukog uvjeta jest da njega, čovjeka u polju našeg iskustva ustanovi kao najznačajniji i najdragocjeniji dio svemira. Autor također polazi od činjenice odnosno ruši teoriju da kozmogeneza podrazumijeva nastanak od tvarnog materijalnog nego da potječe od duhovne pratvari,

A što to zapravo znači? To znači da su duhovni slojevi svemira pretrpjeli jedno gibanje u cjelini koje ih je odvuklo prema rastućem zgušnjavanju količine svijesti koju sadrže.

Ustrojstvo svemira, nastavlja Teilhard, odaje (bar u prošlosti) cjelovit razvoj njegove mase prema sve to većem pounutarnjenju koji napokon završava u mišljenju. Ovo nadalje podrazumijeva da je u ljudskoj gomili zgusnut najživlji dio, srž, riznica i nada svijeta. Pišući o svjesnom sređivanju ljudske snage, autor naglašava kako u kozmosu kakav se nama otkriva nema nijedne temeljne razlike između fizičkog i moralnoga. Područje duhovne jest“ fizičko-moralno“.

Moralni imperativ, odnosno najviši zakon ljudske djelatnosti jest- valja sve pokušati da bi se stalno sve više znalo i moglo. Ljubav isto tako kao i misao, kaže autor, uvijek je u punom rastu u noosferi, a sređivanje osnove ljudske snage, ma kakve bile metode, treba kulminirati u oblikovanju, usred svakog djela, jednog maksimuma osobnosti. Teilhard   poetski kaže za svaku ljudsku jedinku ponaosob:“Svatko je od nas pozvan da pjevom čista i nesaopćiva sklada odgovori na sveopći ton.“

I pruža autor rješenje: „Naše ozdravljenje je u otkriću prirodnog i plodonosnog izlaza koji ćemo propustiti preobilje što nas tišti.-Stalno sve veći višak slobodne snage, raspoloživ za sva šira osvajanja, eto što od nas očekuje svijet i što će nas spasiti.“

Teilhard optimistično veli:“Ali dolazi (i doći će) vrijeme kada će gomila shvatiti da više poezije ima u moćnoj napravi za razbijanje atoma nego u topu. Tada će čovjeku kucnuti odlučan čas; kad duh otkrića bude upio svu živu snagu sadržanu u duhu ratovanja. Bit će to glavno razdoblje povijesti u kojem će sva preobražena moć , flota i vojske udvostručiti onu drugu moć koju stroj bude učinio dokonom, neka neodoljiva plima slobodnih snaga rasporedit će se prema najnaprednijim krugovima noosfere.“

Valja podsjetiti da je ovaj tekst pisan pred početak najgoreg rata u povijesti ljudskog roda:Drugog svjetskog?!

Na kraju ovog pasusa Teilhard zbori: „Sređivanje ljudske snage, uzete u njenoj sveukupnosti, upravlja se i gura nas prema krajnjem oblikovanju, iznad svakog osobnog dijela, jedne zajedničke ljudske duše.“

Pišući nadalje o ljudskoj snazi, Teilhard kaže kako čovječanstvo nije rođeno iz očajnog napora za preživljenjem, nego iz ustrajne volje da živi više.

Najstarija i najobičnija slutnja naše svijesti je:“konspiracija djelatnosti iz kojih polazi zajednička duša u svom načelu pretpostavlja zajedničku aspiraciju izraženu u nekoj nadi.“

Prvi pokretač ljudske djelatnosti prema autoru može biti stvarnost koja posjeduje sveopće dimenzije.

Postavlja se pitanje:“Kako zamisliti crte tog nadčovječanstva u kojem se treba sažeti svijet?“

Dva su uvjeta nužna i dovoljna da bismo suosjećali i sudjelovali u pozivima razvoja: sveopći i nadljudski cilj kojem nas vodi razvoj istovremeno nam se predočava kao nenarušiv i osoban.

Kada Teilhard piše o nenarušivosti, naglašava da misaono djelovanje i predviđeno, potpuno iščeznuće su, dakle, kozmički naspojivi.

Autor tvrdi:“Da bi se ustanovila mogućnost, pa čak i nužnost sveopćeg, osobnog na vrhuncu razvoja, pretpostavili smo da neko ultra-usredištenje može i treba da se dogodi iz osobnih ljudskih djelova u neku višu svijest.“

Naizgled paradoks „sjedinjenje razlikuje“ kod oca Teilharda figurira- jer zahvaljujući tom načelu, pojedinačne se osobnosti mogu potvrditi samo tako da pristupe višem psihičkom jedinstvu ili duši. Međutim uz jedan uvjet: da više središte kojem se pridružuju ne miješajući se s njim i samo ima svoju samostalnu stvarnost. Tako da zbog vrhunskog cilja kojem teži ljudska snaga , imamo sljedeće stanje: Sređena mnoštvenost čiji dijelovi nalaze na vrhuncu uzajamnog  sjedinjenja prozirnosti  dovršenja vlastite osobnosti; a čitavo to tijelo ovisi o objedinjujućem utjecaju zasebnoga središta supra-uosobljenja.

Otac Teilhard smatra da je ljubav vrhunski oblik ljudske snage kao i njezino sveobuhvatno načelo te nastavlja:“Unutar svijeta osobnog konvergentnog ustrojstva, u kojem privlačnost postaje ljubavlju, čovjek otkriva da se može bezgranično dati svemu što čini. I u najmanjem svom činu on može postići cjelovit dodir sa svemirom i to cijelom površinom i dubinom svoga bića.“

Teilhard poetizira lirozofski baš kao i Tin:

„Kad sveobuhvatna ljubav prodre u naša srca te osjetimo kako se iznad raznolikosti naših napora i želja prostire raskošna jednostavnost nekog poleta, u kojem se isprepleću i uzvisuju , ne gubeći se, bezbrojne tananosti strasti i djela. Tada će se svatko , u krilu ljudskom snagom oblikovane mase, približiti punini svoje djelatnosti i osobnosti.“

I dalje:“Ne samo da ljubavima sposobnost da sjedinjuje ne razosobljavajući, nego ona sjedinjujući ultra-uosobljava.“

Na kraju ove studije otac Teilhard govori o kršćanskom utjecaju (bilo da vjerujemo ili ne vjerujemo u njegovu transcedentnu vrijednost).

Tajna kršćanskog poleta , nadahnutih strasti kao u Pavla, Augustina ili Terezije, teorija i praksa sveobuhvatne ljubavi u nizu sve do Krista- prestajale da se određuju, prenose i šire.

Autor nakon „omege“ usred noosfere, odnosno posljednje preobrazbe nakon kršćanskog rođenja ljubavi, nalazi se i moguća „teosfera“…

Sada ću izložiti sažetak ove studije koji je povezan s ovim zadnjim promišljanjima naziva „Načelo očuvanja osobnoga“ napisan u Pekingu 1937:

Ujedno kao pretpostavka, sažetak i posljedica gore iznesenih gledišta o ljudskoj snazi izgleda da se iz našeg vanjskog i unutarnjeg iskustva svijeta pomalja načelo sveopće vrijednosti koje bismo mogli nazvati „načelo očuvanja osobnoga“.

  • Na prvom stupnju, zakon očuvanja osobnoga izražava da je uspon duha u svemiru nepovratna pojava. Ni s kojeg novog vrhunca svijesti do kojeg je dospio, tvrdi ovaj zakon, svijet više ne silazi. Nakon što se jedanput život pojavio u tvari, kozmos se više ne može „raz-oživiti“- baš kao što se ni mišljenje koje je jedanput rođeno iz života ne bi nikada moglo „raz-očovječiti“.

U cjelini, svijest može napredovati ali ne i nazadovati.

„Očuvanje (bez nazatka)najvišeg stupnja uosobljenja što ga u svakom času postiže život u svijetu“: u tom kvalitativnom obliku, čini se da navedeno načelo potvrđuje sve ono što zasada znamo o povijesnom razvoju prirode.

  • Na drugom stupnju, načelo očuvanja osobnoga daje naslutiti da se u sveopćem razvoju stanovit kvantum snage nalazi u „neosobnom“ stanju i da je namijenjen tome da se cjelini ponovo nađe na kraju preobrazbe u „osobno“ stanje (svojstvo tog“konačnog-osobnog“ uostalom zavisi od količine „neosobnog“ s početka djelovanja)

Očuvanje (bez gubitka) u toku sveopćeg oduhovljenja neodređene mase snage ili kozmičke „pratvari“: u tom kvantitativnom, apsolutnom obliku zakon očuvanja osobnog nije moguće izravno dokazati zato što je proturječan obliku naše spoznaje o mogućnosti izračunavanja zapremine svijeta, bilo zato što još ne vidimo kako bismo izrazili koeficijent preobrazbe neosobnog u osobno. Ali ovo načelo ima bar jedno korisno značenje:ono izražava da napredujeće oduhovljenje u kozmosu treba shvatiti kao promjenu fizičkog stanja u toku cijelog preobražaja.

Opažamo da tako shvaćeno osobno nikako ne razumijeva (naprotiv) „ontološki“ identitet između nesvjesnog i sebe-svjesnog. Dok, podređeno jednom „kvantnom“ zakonu, uosobljenje ostaje, zapravo, u biti razvojni preobražaj, to jest stalno stvaranje posve novoga. „Koliko tvari, toliko duha;koliko mnogosti, toliko jednosti. Ništa se ne gubi pa ipak sve se stvara.“ Jedino je to utvrđeno.

  • Na trećem stupnju, napokon, načelo očuvanja osobnog znači da se svaka pojedinačna jezgra osobnosti, nakon što je jedanput oblikovana, „sama“ nalazi zauvijek uspostavljena tako da se u vrhunskom osobnom što kruni svemir, sve osnovne osobe što su se pojavile u toku razvoja, moraju ponovo naći u različitom stanju (a k tome i supra-uosobljene).

„Stalnost (besmrtnost) pojedinačnih osobnosti u tom po redu trećem obliku ili „očuvanje osobnog“ neposredno se izvodi iz 1. I 3. (kvalitativnog i kvantitativnog) ako uzmemo u obzir činjenicu da svaka osnovna osoba, u svojoj biti, sadrži nešto jedinstveno i neprenosivo. Kad bi ova nesaopćivost bila poništena, uništenjem jedne osobe, svemir bi, ipso facto, prestao da u svom žarištu okuplja sveukupnost svojih duhovnih moći, bilo po kakvoći, bilo po količini.

U svemiru u kojem se duh razmatra istovremeno s tvari, načelo očuvanja osobnog predočava se kao najopćenitiji i najzadovoljavajući izraz kozmičke nepromjenjivosti što ju je prvo naslutila i istraživala fizika u pogledu sačuvanja energije.

Posljednji ogled oca Teilharda naziva „Mistika znanosti“ ću ipak ispisati na samom kraju mog uratka jednostavno zbog toga što na kreativan način pruža MOGUĆE RJEŠENJE PROBLEMA, a nastavlja se na moju rečenicu iz UVODA:“Netko je jednom rekao:21. stoljeće će biti stoljeće mistika ili ga uopće neće biti.“

A sad bih navela više o Tinu kao filozofu (lirozofu). Tin, naime, nije nikad došao do nekog cjelovitog i jedinstvenog filozofskog sistema. On je i na filozofiju gledao subjektivno i filozofirao prema trenutnom raspoloženju.

Već sam iznijela njegova promišljanja o Schopenhaueru koji mu je bio pravi melem, ali mu je zamjerao što nije revolucionar, heroj, već učitelj mudrosti.

O Descartu kaže sljedeće:“ Descatesov cogito nije bio ništa nego jedan kredo, više jedan akt volje, afirmirajući misao i čovjeka, nego pravilan i sadržajan silogozam.“

Sada bih navela dvije ingeniozna „bravure“ kojima Tin oduševljava:

Ujević kaže da čitalac sa sigurnim jezičnim smislom opaža da đak znači onoga koji se učio nekom predmetu, recimo poeziji, dok „učenik“ označava običnije nekoga koji slijedi jedno iskustvo ili nazor o svijetu.

„Profesori predviđaju sve osim nepredvidivoga. A od nepredvidivog živi, pati i umire-talent. Talent na višoj razini negira i afirmira u isti mah školu. Iz kategorije života on je gotovo isključen.

Djelo genijalnog ruskog filozofa Uspenskoga jest novina u kojem se ruše zidovi i ograde materijalističkog ćorsokaka, a pred našom misli se otkrivaju široki obzori novih i neistraženih vidika. Uspenski kaže da je treći organon postojao prije prvoga (Aristotelova) i dakako, prije drugoga (Baconova) organona.

On zbori sljedeće: „Nema područja života koji nam ne otkriva beskonačnost novog i neočekivanog ako mu se približimo sa spoznajom da se ona ne iscrpljuje kroz svoju vidljivu stranu, da iza te vidljive strane postoji cijeli svijet novih i nerazumljivih snaga i odnosa. Prvi korak prema njemu jest spoznaja o postojanju nevidljivoga.“

U prvom poglavlju razmatra se i o njegovu postojanju svijeta u kojem živi i postojanju svijesti u njemu samom. Iz dvije osnovne činjenice-postojanje svijesti u nama i svijetu izvan nas nastaje podjela na subjektivno i objektivno. Prostor i vrijeme, nastavlja autor, su kategorije razuma tj. svojstva koja pripisujemo vanjskom svijetu. Tako i ako nismo baš svjesni toga, ali općenito u prostoru i vremenu mislimo samo pomoću predodžaba. Pojmovima mislimo izvan vremena i prostora.

Kant odriče mogućnost poimanja prave biti stvari ispitivanjem pojava. Ali sva naša pozitivna znanost-fizika, kemija i biologija-temelji se na pretpostavkama koje su u proturječju s Kantovim tvrdnjama.

Prvo poglavlje Uspenski završava sljedećom rečenicom:“Sistematiziranje onoga što ne znamo može nam pružiti više za točno upoznavanje svijeta i sebe, nego li sistematiziranje onoga što, po mišljenju „egzaktne znanosti“, znamo.

Drugo poglavlje nastavlja problem Kanta. Filozof Hinton smatra da se prema Kantu ne valja postavljati malodušno već da tako prostor, primjerice uzmemo kao oruđe razuma. Kant je utvrdio da nas povećavanje znanja o postojećim uvjetima zamjećivanja ne približava stvarima o sebi. Hinton, pak tvrdi da sa željom mogu izmijeniti i sami uvjeti zamjećivanja i na taj se način približiti pravoj stvari.

Postoje fizičke činjenice (npr. kuća) i metafizičke (ideja). Obje činjenice postoje, ali različito.

Evo kako Tin filozofira u 6 knjizi Sabranih djela u proznoj zbirci „Ljudi za vratima gostionice.“

„…Kako je to teško misliti Uzrok, a ne prestati da postojiš! Uzrok nas upućuje na jedan korijen svih bića:Volja, Nous, Brahman, Priroda; sve je to moralo biti, dakle nas nema pojedinačno usprkos svih naših podjela i protivština…

I zbilja, ideja Causae kao da nas vodi na to da se život ponavlja:

Ne samo smrtni čovjekov vijek, nego opstanak cijele Vasione. Što je kauzalno mora se ponavljati, a Causa neprestano mora obnavljati samu sebe.

Jer, kada bismo strogo uzeli misao apstraktne uzročnosti, ona bi nas uvijek vodila na Jedno kao prvu pokretnu silu naturae naturans a to bi jedno bilo takvo da bi se moglo samo savijati i odvijati, putem evolucije i involucije u bezbroj ciklusa. Svemir bi bio Chapeau gibus ili harmonika… Zato ima sanjara koji kažu: sve je na svijetu jednom bilo i opet bit će, sve se dakle ponavlja u istome kovu, a ti, čovječe, daj odredi nadnevak prve i posljednje preformacije. Na to „kada“ ne može nitko da odgovori. Teza Vječnoga Prstena (Kelti, Nietzsche) Djelo halucinirane filozofske ludnice, ali veoma vješto degažiranje čisto kauzalne misli. Preostaje još samo da se upita: kakva je to klica opstanka, koja se očuvala i u proznom intervalu, kada je već involucija doprla do čiste Ništice? Koja je to propulsivna klica što opet tjera natrag u razvoj, u život? Grozne svemirske tajne koje su i Nietzschea samoga vodile u hinduske levitacije i baroknu vlasulju patra Ruđera. U svijetu bivstva izgleda nam nemoguće pomiriti dva načela koja su kamen temeljac pravnoga poretka; naime, zakone i slobodu. Naoko nam se čini, ali i to se poglavito tiče vidljivoga svemira, da je udes ruda, biljaka i životinja opredjeljen, a da je udes duha slobodan. Nama je ideja moranja u svrhu nužde izrazito empirijska, kao da ruši divnu nebrigu prema uvjetima pojedinca za volju zakonomjernoga događanja. Ali, kada dođemo do čovjeka, osim ako smo prekaljeni predstavnici materijalizma, nama je svima, gotovo teško žrtvovati slobodu.

Raspolaganje razumom trebao bi da probogovi volju. Na drugu stranu, krhanje jakih pojedinaca imalo bi da posvjedoči okrutnost prirodnih zakona. Ako žrtvujemo psihu, kamo ode božansko? A ako izrodimo slobodu, kako da je trpi prirodni ambijent, neumitnost smrti i nepostojanost svijesti? Ili zar je sloboda tako bez časti da je vrijedi braniti samo u čovjeku, a ne iz čovjeka? Čovjeka darujemo slobodom da posluži izvjesnim svrhama, ali ta mu sloboda služi da žrtvuje te svrhe, pa i sama sebe… Razmišljanja o biti slobode, o alternativi determinizma i indeterminizma, dovodi do sumnje o postojanju apsolutnih prirodnih zakona kao skladne logičke cjeline, potresa stupom uzročnosti kao glavnoga načela: prapočela Kozmosa… Bilo da ga mislimo  kao slobodan, bilo da ga mislimo kao proveden nuždom, svemir mi je uvijek apsurdan, a priznajem da mi je nešto treće za sve vijeke nemoguće zamisliti… I moderna misao postoji pluralističko, ako joj se čini da sve zakone  ne može da podvrgne vrhovnom mjerilu, ako joj se čini da je skrajno objašnjavanje nemogućno, jer se može grepsti po površini. Mi međutim dodajemo ako je skrajno, konačno objašnjenje nemogućno, sva su djelomična objašnjenja cjelovitog Kozmosa suvišna, jer se ovdje rezultat ne može postići iz djelomičnosti matematičkim zbivanjem ili množenjem, nego se samo kvari i zamršuje.

To je prava zagonetka spoznaje u vasioni. Kauzalitet bi bio modus shvaćanja mozga, subjektivna težnja za značenjem kvazi atribut koju bismo mi jadnici prenosili u svijet i tako stvarali zakone, kojih, u apsolutnom smislu, nema. Svemir bi bio djelo partikularnih fetiša, a svako bi konačno određivanje bilo , zabluda, protuslovlje. Zato su mojsijevci i kršćani oprezno čuvali da bogu na laku ruku poistovjete s vasionom. Matematički bi se dalo dokazati da je neizmjernost ravna nuli. Ako to i ne može da obori svaku realnost svijeta, opet služi kao dokaz da se racionalna spoznaja sudara sa zidom koji je iz temelja ruši. Ljudski um, koji se proglasio zakonodavcem, nije u stanju da riješi zagonetku Vasione, logički absurdum. Ljudi su odrasli da se obračunavaju s drugim ljudima, ali ne s problemima: s Problemom najmanje.

I zato je bilo veoma udobno, a manje glupo, što su mnogi umnici prošlosti, a poneki i sadašnjosti, stali na ovu besmislenu, no zato dogmatsku pretpostavku: radimo sa savršenim Svemirom, sa savršenim Bogom. Jer u tom se svijetu ograničenoga stvaranja još dade baratati s nekim zakonima, s nekim poretkom. A uvjerite li se u Neizmjernost jasnu, ali kao autoanarhičnu, svi zakoni, svaki poredak bivaju igračkom, nešto što se ne da ni izreći ni označiti, nečega što nas uči ne samo da je sve relativno (relativnost je iz bližega područja, a astronomski svemir nije ni sjena metafizičkoga) nego da je sve kontingentno. Sloboda nas je doista oslobodila nužda, ali se ljudski duh pokazao inadekvatan za trajno otkriće. Kroz ljusku riječi trebalo je probiti ovamo, gdje absolutum hoće da izvrši zulum nad kvantitativnim metrom.“

Spomenuti filozof Hinton u trećem poglavlju u kojem se govori o četverodimenzionalnosti gdje se kaže da se četverodimenzionalno tijelo može promatrati kao trag gibanja trodimenzionalnog tijela. Tako smjer gibanja u četvrtoj dimenziji leži izvan svih onih smjerova koji su mogući u trodimenzionalnom liku.

Odnosno moguće je da je četverodimenzionalni prostor ograničen trodimenzionalnim tijelima, tj. da su za nas odvojena trodimenzionalna tijela presjeci dijelova jednog četverodimenzionalnog tijela. Vjerojatno je da su trodimenzionalna  tijela koja vidimo u našem prostoru slike nama neshvatljivih četverodimenzionalnih tijela. U 4 poglavlju Uspenski konstatira da je vrijeme najveća i najteža zagonetka pred čovječanstvom. Ideja vremena, nastavlja Uspenski, nam je neodvojivo vezana s idejom uzročnosti i funkcionalne ovisnosti. Bez vremena ne može postojati uzročnost, kao što bez vremena ne može postojati ni gibanje ili odsutnost gibanja. Sadašnjim nazivamo trenutak prijelaza budućeg u prošlo, tj. trenutak prijelaza pojave iz jednog nepostojanja u drugo. Ideja vremena sastoji se od pojma prošlosti, pojma sadašnjosti i pojma budućnosti.

Autor kaže kako postoje dvije glavne teorije o teoriji budućnosti Prva je teorija predodređenosti, a druga je teorija slobodne budućnosti. Razlike u mišljenjima postoji samo s obzirom na budućnost i u odnosu na prošlost svi su složni da je ona prošla, da je više nema i da je bila onakva kakva je bila.

Peta dimenzija je okomica na ravninu vremena ona vasiona na koju se mora uzdignuti naša svijest da istovremeno zamijeti prošlo, sadašnje i buduće.

Praktički-peta dimenzija je kao svojstvo same svijesti-kao onu crtu ili pravac po kojemu svijest mora rasti. Uspenski uspostavlja tezu da je vrijeme, u stvari, četvrta dimenzija prostora.

Filozof Hinton ima također zanimljivu tezu da mi nismo uronjeni u „eter“ već stojimo na njemu. Ovdje su srušeni zidovi i ograde materijalističkog ćorsokaka i otvaraju se sada pred našom misli široki obzori „novih i neistraženih vidika“.

Prije negoli prijeđem na peto poglavlje rasprave o, kantovski rečeno, apriornim transcedentalnim kategorijama vremena i prostora, navela bih jedno Ujevićevo opažanje iz 14 knjige Sabranih djela naziva:“Osjećajna involucija sinteza književne epohe:“…Epohe čovječanstva često su za čovjeka njegova duševna stanja, pogledi, mjesta na kojima boravi. Često se duh osjeća izvan svih epoha , za epohu kao da ga vežu kontingencije. Drugi put misli: mislio sam o eposi; dakle je ona svršila. Savladao sam je, ubio na unutrašnji način. Sve epohe o kojima smo stoje nam već za leđima; mi osjećamo samo njihov mekani i čeznutljivi suton…Sumrak epoha. Došao sam u jedno stanje duha, koje se zove dalje od epoha.“Dalje od epoha“ ne znači hvastanje ni junačenje…

A prava vrata u praskozorje jesu pred nama…

Otkriti značajke epohe biva djelo i jest uspjeh mozga, stvarati epohu znači učestvovati u nekoj vrsti mozgovne epidemije, biti junak i žrtva autosugestije.

Svaka epoha ima određeni obujam (volumen), ona je nešto što se drži u vremenu, ali i „u prostoru“. Epohe se ne ispituju kvantitativno. U razvoju misaonosti epohe nisu mrtve-statičke i doslovno zaokružene cjeline; manja specifička gustoća pojedine epohe čini da u nju prodiru paralelne i susjedne epohe te jedan čovjek, a da o tome ništa i ne zna, može živjeti u više epoha u jedan mah, s raznim tempom. Ali epohe se definišu; to je potrebna geometrija duhovnoga tijela; i ono što čini epohu, to nije puka kronologija ni konvencija, to je njena racionalna definicija; koliko je definicija egzaktnija , toliko je i epoha autentičnija, i življa, jer odgovara jednom postulatu.

Epoha, moda historije, samo je izgled duhovne morfologije. Sva simultana vremena ne čine jedan smjer vremena, jednu vremensku izokroniju.

Sva različita vremena nisu divergentna, ima stoljeća koja međusobno saobraćaju preko pukotina i jazova u historiji. Jedan duhovni continuum, strujanje, može biti prelomljen u više štapova vremenskih očitovanja.

Viši svijet (Smisao) drži se i onda kada je razbacan u zemljištu svojega podnožja. Ne može se zamisliti ni dopustiti da su svi ljudi koji živu u isto vrijeme vršnjaci i odista suvremenici: jer jadni žive s prošlim jednim vremenima, a drugi s jednim budućim. Sadašnjost je jedan gordijski čvor, koji original duše siječe Aleksandrovim mačem; ona je preplet pitanja o stupnju istinosti raznih uzastopičnih i paralelnih vremena. Sadašnjost je klupko…“

U petom poglavlju filozof Uspenski nastavlja citirajući znanstvenika Riemanna: materijalni atom je mjesto ulaska četvrte dimenzije u trodimenzionalni prostor, a zaključuje poglavlje sljedećom tvrdnjom:“ mnoge stvari koje ne mogu biti mjerene postoji isto toliko zbiljski, čak i zbiljskije od mnogih mjerljivih.“

Uspenski u 6 poglavlju transcendirao jednodimenzionalnim bićima koje odlikuje istovjetnost, jednoličnost i homogenost pojava, dok je za dvodimenzionalno biće ravna crta nepokretna materija, izlomljena  crta ili krivulja je materija u gibanju, a pokrerna crta živa materija. Kant tvrdi da je prostor svojstvo zamjedbe kojom naša svijest zamjećuje svijet, tako da moramo razmotriti nije li ta ideja o trodimenzionalnoj protežnosti svijeta s njegovim svojstvima proizvod određenih svojstava našeg duha.

U 8 poglavlju govori se kako stvaranje pojmova povlači za sobom stvaranje riječi i pojavu govora. Prije toga imamo primanje osjeta te predodžbu kao grupno pamćenje. Tako je prema riječima dr. R.Buckea (autor knjige „Cosmic Consciousness“ riječi (tj. pojam) algebarski znak stvari.

U našem govoru riječi izražavaju pojmove ili ideje. Ideje su širi pojmovi, no one nisu grupni znak slične predodžbe, već grupe različitih predodžaba ili čak grupe pojmova. Dakle, ideja je složeni ili apstraktni pojam .

Uspenski dalje nastavlja kako je tumačenje emocionalnih doživljaja i emocionalnog shvaćanja cilj umjetnosti.

Viši oblici intuicije se očituju u različitim oblicima društvenog djelovanja čovjeka te tako stvaralačka i estetička intuicija očituje s u umjetnosti.

Niži oblici intuicije nastaju stapanjem viših složenih emocija s pojmovima i idejama. U umjetnosti, veli autor, već srećemo prve oglede o jeziku budućnosti. Umjetnost je predvodnica mentalne evolucije. U sadašnjem trenutku, rezimira autor, imamo tri jedinice mentalnog života: osjet, predodžba, pojam (i ideja) i počinje se formirati četvrta jedinica-viša intuicija.

Ali, Kantova tvrdnja da je prostor sa svojim svojstvima oblik naše osjetilne zamjedbe bit će dokazano kad shvatimo da se broj značajki svijeta određenom subjektu mijenja u skladu s promjenama njegova mentalnog ustroja, međutim nemoguće je izvesti takve pokuse jer ne umijemo ograničiti ni svoj niti tuđi mentalni ustroj. Kod živih bića, filozofira Uspenski, razlikujemo refleksne, instiktivne, svjesne i automatske radnje.

U zakonima o podražljivosti otkrivamo začetke sposobnosti pamćenja, umove i navike. Instiktivnim radnjama nazivaju se svrhovite radnje, ali one koje se izvršavaju bez svijesti o izboru ili cilju.

Automatske radnje mogu se nazvati instiktivnim radnjama koje je određeni subjekt razvio za sebe. Instiktivne radnje ne možemo nazvati automatskim-one su posljedica složenih nizova refleksa. Životinje nemaju pojmova, a za to je dokaz to što one nemaju govor. U narednom poglavlju riječ je o tome kako životinje svijet vide plošno tj. dvodimenzionalno, a ljudska bića vide sve u perspektivi tj zamjećivanjem mi našim okom iskrivljavamo svijet.

Puž, npr. jest jednodimenzonalno biće.  Životinja je posve nalik nestvarnom dvodimenzonalnom biću koje smo pretpostavili da živi na ravnini. Poglavlje završava sljedećom činjenicom: beskonačnost nije pretpostavka, ona je činjenica. A isto tako, činjenica i višedimenzionalnost prostora i sve ono što ono implicira tj. nezbiljnost svega trodimenzionalnoga. U desetom poglavlju autor nastavlja transcendiranje o vremenu i prostoru. Po njemu svako biće osjeća kao prostor sve ono što je obuhvaćeno njegovim osjećanjem prostora, a ostalo svrstava u vrijeme, tj. sve što se nepotpuno može osjetiti pripada oblicima.

Svaka stvar nama leži u vremenu , a samo presjek stvari u prostoru. Možemo reći i ovako: osjećaj gibanja je svijest o prijelazu s jasnog osjećaja prostora na nejasni. Za čovjeka tj. trodimenzionalno biće , vrijeme nosi u sebi značajke četverodimenzionalnog i višedimenzionalnog prostora. Teozofijski pisac prvog razdoblja moderne teozofije Mabel Collins u poetičnoj „Priči o godini“:

„…Jedino istinito značenje i trajnost zemaljskog života saastoji se samo u međusobnom dodiru osoba i u naporu rasta. Ono što se naziva događajima i okolnostima i što se smatra zbiljskim sadržajem života, u zbilji su samo uvjeti koji stvaraju te dodire i čine mogućim taj rast.“

Za izražavanje novih vremenskih odnosa, ističe autor, nužan je jezik bez glagola.

Poglavlje Uspenski završava ovim riječima:

„Svi sustavi koji govore o odnosu ljudske duše prema vremenu- sve ideje o zagrobnom životu, teorije o reinkarnaciji, o seljenju duša, karmi, sve su to simboli kojima se nastoji označiti odnose koji se ne mogu izravno izraziti zbog siromaštva i slabosti našeg jezika. Ne smije ih se shvatiti doslovno umjetnički simboli i alegorije. Valja tražiti njihovo skriveno značenje ono koje se ne može izraziti riječima.“

  1. poglavlje autor počinje s razlikovanjem triju vrsta pojava: fizičke pojave (tj. sve pojave koje proučavaju fizika i kemija), pojave života (biološke i fiziološke pojave) te psihološke pojave (psihičke i duhovne pojave). Fizičke pojave zamjećujemo uz pomoć osjetilnih organa ili uz pomoć instrumenata.

Znak prisutnosti pojava života jest sposobnost organizma za reprodukciju. Psihološke pojave-osjećaje, misli, želje- spoznajemo u sebi izravnom osjetilnom zamjedbom, subjektivno. Fizičke pojave potpuno prolaze jedna u drugu (toplina u svjetlo, tlak u gibanje). Međutim, fizičke pojave ne prelaze u pojave života. Isto tako fizičke, kemijske i mehaničke pojave ne mogu same po sebi stvoriti psihološke pojave. Tako pojave života prelaze u druge pojave života, u njima se beskonačno umnožavaju i promeću u fizičke pojave proizvodeći čitave nizove mehaničkih i kemijskih sklopova. Psihološke pojave osjećaju se subjektivno i posjedujući golemu potencijalnu snagu, prelaze u fizičke pojave; manifestacije života.

Latentna energija sadržana u pojavama svijesti tj. u mislima, osjećajima, željama i u volji je naprosto, tvrdi Uspenski, bezgranično. Možemo konstatirati tako da npr: Tinova „Svakidašnja jadikovka“ ili „Notturno“ ili „Pobratimstvo lica u svemiru“ imaju vjekovitu vrijednost i značenje. Svaka pjesnikova riječ, kaže autor, očito ima potencijalnu snagu, sličnu potencijalnoj snazi komadića ugljena ili žive stanice, ali beskrajno suptilniju, nemjerljiviju i moćniju. Uspenski zaključuje poglavlje kako je pitanje o odnosu pojave prema stvari o sebi, tj. prema biti koju ona sadrži bilo glavni i najteži problem filozofije.

U 12. poglavlju autor veli:“ Ideja postojanja vidljive i skrivene strane života odavno je poznata filozofiji. Priznavalo se da zbivanje ili pojave (phenomena) predstavljaju samo jednu stranu svijeta vidljivu, lišenu zbiljskog postojanja, a koja stupa u bitak u trenutku našeg dodira sa zbiljskim svijetom, stranu svijeta beskonačnu malenu u usporedbi s drugom stranom. Druga strana, pojmovi (noumena), smatralo se da zbiljski postoje o sebi, ali nedostupni našpj zamjedbi.“

Zaključuje autor kako je onostrani svijet samo ovaj svijet u neobičnoj zamjedbi.

Pozitivistička znanost u biti odriče nauk o pojavama i idejama.

Ono odgovara samo na pitanje „kako“, a ne na „zašto“ ili „zbog čega“. Odnosno vrlo griješi smatrajući posljedicom ono što je uzrok. U stvari, nastavlja autor, pozitivistička znanost, smatrajući sebe zbiljskom i točnom, zapravo proučava posve umjetni, fantastični svijet koji nema ničeg zajedničkog sa zbiljskim svijetom. Za čovjeka je najbliža moguća istina u formulaciji i svaka stvar ima beskonačno različitih značenja i nemoguće je znati sva ta značenja.

Ideja stvari, tj. stvar o sebi sastoji se od beskonačnog broja funkcija i značenja stvari koji je nemoguće obuhvatiti našim razumom. To nadalje znači da je svako znanje uvjetno. Uspenski završava poglavlje sljedećim riječima:

„Glavna razlika između fenomenalne i noumenalnen strane svijeta sastoji se u činjenici da je prva uvijek ograničena, uvijek konačno, da obuhvaća ona svojstva određene stvari koja mi općenito možemo znati kao pojave i druga, noumenalna strana uvijek je neograničena, uvijek je beskonačna. Nikada ne možemo znati svršetak skrivenih funkcija i skrivenog značenja neke stvari. Oni se mogu beskonačno mijenjati tj. mogu izgledati uvijek različit i uvijek novi s novih gledišta, ali ne mogu iščeznuti, baš kao što ne mogu završiti ili se zaustaviti.

Sve ono najviše u razumijevanju biti, značenja, duše neke pojave s drugog, višeg gledišta, sa širim uopćavanjem, opet će imati drugačije značenje. I tome nema kraja: U tome je veličina i užas beskonačnosti.“

U 13 poglavlju autor kaže da zbiljska obilježja npr. fizičkih predmeta treba tražiti u funkcijama stvari, a ne u kemijskom sastavu stvari.

Želimo li razumjeti noumenalni svijet moramo tražiti skriveno značenje u svemu. Međutim s teretom pozitivističkih navika vrlo nam je teško razumjeti neke ideje. Između ostalog, vrlo nam je teško razumjeti zbiljnost razlike, u noumenalnom svijetu, između predmeta koji su u našem svijetu slični, ali imaju različite funkcije. Fenomen je slika noumenona. Po fenomenu je moguće znati noumenon. Spomenuta teozofijska spisateljica M.Collins u knjižici „Iluzije“ zbori: „Ali umjetnost ide dalje od običnog ljudskog viđenja. Stoga ima stranu života u kojima samo umjetnost ima pravo govoriti. Jedna od tih strana je ljubav. Samo se umjetnost zna približiti ljubavi, samo umjetnost zna o njoj govoriti. Ljubav je uvijek bila i jest glavna tema umjetnosti i to je posve razumljivo.

U njoj se stječu sve niti ljudskog života, sve emocije; kroz ljubav čovjek dolazi u doticaj s budućnošću, vječnošću, rasom kojoj pripada, prošlošću čovječanstva i njegovom sudbinom. U susretu spolova, u njihovoj međusobnoj privlačnosti velika je tajna života, tajna života, tajna stvaralaštva…Kad se ujedine dvije snage što ih sadrži ljubav-snaga života i snaga ideje- čovječanstvo će svjesno krenuti k svojim višim sudbinama.“

Zasad to osjeća samo umjetnost.

Ali za pozitivizam, za materijalizam ljubav je „spolni osjećaj“, „činjenica sa svojim posljedicama.“

Za dualistički spiritualizam ljubav je vlast tijela nad duhom dok za monistički idealizam ljubav je ono što i umjetnost tj. psihološka pojava u kojoj se pokreću i odjekuju najtananije strane duše, u kojoj se, kao u žarištu, stječu i očituju sve više snage čovjekove duše.

Slično kao i otac Teilhard Uspenski kaže:“ U svoj živoj prirodi vidimo da je „ljubav“ golema snaga koja budi stvaralačku djelatnost u svim pravcima…

Historija kulture je „historija ljubavi“. Autor smatra da ni znanstveni materijalizam niti asketski moralizam ne shvaćaju veliku tragediju ljubavi. Ovo poglavlje filozof Uspenski završava „Dijalgom u špilji“ iz Platonove „Države“. 14. poglavlje započinje se definicijom čovjeka kao određenim sklopom fizičkih pojava, pojava života i pojava svijesti. Noumenon čovjeka je njegov psihološki život i sve što taj život sadrži. Tako noumenalno znači pojmljeno umom i karakteristična značajka stvari fenomenalnog svijeta. Tj. noumenalni svijet je svijet metafizičkih činjenica. Nastavlja Uspenski kako nas sve prisiljava da gibanje priznamo funkcijom života, a život funkcijom svijesti. Mozak izlazi da je ona neophodna prizma kroz koju se svijest nama očituje kao intelekt ili mozak koji je pak kao zrcalo što odražava svijest u našem trodimenzionalnom presjeku svijeta. Schopenhauer u svom jednom aforizmu kaže sljedeće:“Čovjek je organ samosvijesti prirode.“ Uspenski kaže kako nam naš jezik prikazuje lažni svemir, dvojni vječno nastajući, a ne postojeći svemir odnosno „Vječno Sada“ koje se ne može izraziti našim jezikom. Sada autor izvlači postojanje šeste dimenzije (četvrta dimenzija je ono što spaja svijest povremenu, a peta što spaja sve svijesti svijeta i od njih oblikuje jednu cjelinu. Filozof Hinton zaključuje:“Treba se osloboditi elementa sopstva u zamjedbi. Tada će se sve izmijeniti.“ Uspenski završava ovo poglavlje trima tajnama:tajna vremena (koja prožima sve), tajna misli (stvara sve) te tajna beskonačnosti (najveća od svih tajni). Autor trenscendira tj. definira genijalnost kao moć pronicanja analogije. Na kraju poglavlja piše:“Logički, moramo priznati ili različite razine života i inteligencije u svemu, u svoj „neživoj prirodi“, ili ih posve zanijekati u nama samima.“

U 16 poglavlju kaže se kako smisao života u spoznaji, jer je najjača ljudska emocija čežnja za nepoznatim. Tako se unutrašnji život može definirati kao ostvarenje postojanja. Naša oruđa spoznaje su-osjeti, predodžbe, pojmovi, ideje, sudovi, zaključci, osjećaji, emocije, čak i stvaralaštvo.

Ako razumijemo, kaže Uspenski, da je svaki život očitovanje dijela neke cjeline, tek tada će se otvoriti mogućnost za spoznaju te cjeline. Valja naglasiti da to stjecanje spoznaje, koje je naša funkcija svijetu, ne postiže se samo intelektom, već čitavim našim organizmom, čitavim tijelom, našim životom i životom ljudskog društva, njegovim organizacijama, ustanovama, svom kulturom i civilizacijom.

Autor i intelekt svrstava u određene emocije. Još je Spinoza rekao da emociju može nadjačati samo druga, jača emocija i ništa drugo.

Duhovnost nije opreka „intelektualnosti“ ili „emocionalnosti“. To je samo njihov viši let. Što je razum? Razum je unutrašnja strana života svakog određenog bića. „Duhovnost“ je stapanje intelekta i viših emocija, tj. intelekt je produhovljen emocijama i obrnuto.

Moja digresija su riječi L.Scupolija u čijoj knjižici „Duhovni boj“ (citiranu u 2. dijelu ovog mog uratka) sam zapamtila ovo:

„Otupi oštricu intelekta, podaj se tuđem sudu; budi luda u ime Boga i bit ćeš mudrija od Salomona.“

Ili ova:“Na pameti neka su ti tri stvari:razapeti Isukrst, tvoj život i tvoja smrt i ono što te se pita.“ To su doista životonosne upute i dalekosežne istine. Neupitno!

Uspenski smatra da i emocije služe spoznaji, a oslobođenje od osobnih elemenata pojačava spoznajnu moć emocija. Na taj način, spoznajna moć emocije razmjerno je veća što je u njoj manje elemenata sopstva. Tek potpuna pobjeda nad elementom sopstva u svim područjima vodi čovjeka istinitoj spoznaji svijeta i sebe.

Stoga u interesu istine spoznaje svijeta i sebe valja razvijati emocije. Njihov razvoj je očišćenje i uzdizanje i on može biti nesvjestani svjestan. Naime, postoje emocije uz pomoć kojih stječemo znanje i emocije koje nas zavode.

Uspenski govori o neobičnoj dvojnosti čovjekove duše pa tako ima nasilje u ime slobode i u ime ljubavi. Propovijedanje kršćanstva s mačem u ruci. Lomače inkvizicije u slavu Boga milosrđa.

Svećenici religije koji ugnjetavaju slobodu mišljenja i govora. Europska kultura je krenula putem intelektualnog razvoja, ali ne razmišljajući o etičkom značenju svoje djelatnosti te je dovela do rezultata da je kruna europske kulture dreadnought-bojni brod. Europski kulturni čovjek, kaže autor, s istom lakoćom pronalazi mitraljez i novi kirurški aparat. Našu dičnu civilizaciju kompromitiraju „dreadnoughti“, smrtna kazna, tamnoce u kojima zatvorenik obavezno poludi za pet godina. Ja bih dodala: konzumističko društvo, abortusi, divlji brakovi, istospolne veze…

Organizirani oblici intelektualne spoznaje jesu znanost, utemeljena na promatranju, računanju i iskustvu, i filozofija, koja se temelji na spekulativnom načinu rasuđivanja i zaključivanja.

Organizirani oblici emocionalne spoznaje su religija i umjetnost.

Ovo poglavlje završava sljedećim riječima:

„Cilj svake spoznaje različiti oblici spoznaje-znanost, filozofija, religija i umjetnost stapaju se u jednu cjelinu, u onu teozofiju- mudrost bogova – kojoj čovječanstvo oduvijek teži.“

17 poglavlje nastavlja raspravu o posvemašnjoj važnosti intuicije koja se pak definira kao izravna zamjedba unutrašnjim osjećajem.

Intuicija u sebi jest širenje subjektivne spoznaje.

Pozitivizam jest sustav koji tvrdi da nas proučavanje pojava može približiti stvarima o sebi. Međutim pozitovozam ne daje odgovore na pitanja o životu i smrti, problemu vremena i prostora, tajni svijesti…

Objektivno znanje ne proučava činjenice, činjenice svijesti koje su zapravo jedine zbiljske činjenice.

Plotin, grčki filozof tvrdi:spoznaja ima tri stupnja: mnijenje (sredstvo ili oruđe je osjet),znanje (oruđe je dijalektika) i prosvjetljenje (oruđe je intuicija).

Plotin razum podređuje intuiciji. Ekstaza za Plotina jest oslobođenje uma od konačne svijesti. 18 poglavlje govori o našoj matematici koja je primjenjiva samo na konačne i stalne veličine (nezbiljsko) i matematika beskonačnih i promjenljivih veličina koja je zbiljska (matematika tzv transfinitnih brojeva-iza beskonačnosti).

Ideja gibanja, ponavlja Uspenski, potječe iz našeg osjećaja vremena tj iz nesavršenosti našeg osjećaja prostora. Autor završava ovo poglavlje:“Beskonačnu veličinu mi ne možemo znati. Uvijek znamo samo njezin presjek. Tom zamišljenom presjeku pripadaju naša matematika i naša logika.“

U narednom 19 poglavlju autor kaže kako odnos ljudske misli prema ovozemaljskom svijetu uvijek je bio vrlo pogrešan.

Osjećaj beskonačnog prva je i najstrašnija kušnja prije posvećenja. U mističnoj književnosti svih naroda spominje se taj osjećaj praznine i mraka. U ovom poglavlju  Uspenski objašnjava svoj pojam i kako je do njega došao:“Tertium organum“- to je sustav više logike, prije no što su formulirane deduktivna i induktivna logika.

Ta viša logika je intuitivna, logika beskonačnog, logika ekstaze. Tako je „Tertium organum“ za nas treće oruđe mišljenja nakon Aristotela i Bacona; prvo je bilo organon, drugo Novum organum.

Usvojiti osnovno načelo više logike znači usvojiti temelje idealizma ili temelje shvaćanja višedimenzionalnog prostora.

Umom moramo shvatiti svu uvjetnost svijeta koji zamjećujemo u vremenu i prostoru i shvatiti da zbiljski svijet ne može imati ničeg zajedničkog s njim.

Dualizam se nameće kao glavni idol kojega se moramo osloboditi.

Međutim naš jezik nije u stanju izraziti jedinstvo suprotnosti, baš što to nije u stanju ni prostorno izraziti odnos uzroka i posljedice.

Stoga moramo biti spremni na to da će svi pokušaji da na našem jeziku izrazimo metalogičke odnose izgledati besmislice i zapravo će samo nagovještavati ono što želimo izraziti.

Poglavlje Uspenski završava ovim riječima:

„Što možemo našim jezikom reći o svijetu mnogih dimenzija, o svijetu noumena ili svijetu uzroka?“

  1. U tom svijetu „vrijeme“ mora postojati prostorno; to jest vremenska zbivanja moraju postojati, a ne zbivati se. Drugim riječima, i vrijeme i zbivanja moraju postojati i prije i poslije izvršenja i ležati na istoj ravnini.

 

Posljedice postoje istodobno s uzrocima. Ono što mi nazivamo zakonom uzročnosti tamo ne može postojati, jer je njegov nužni uvjet-vrijeme.

Tamo ne može biti ničeg mjerljivog godinama, danima ili satima.

Tamo ne može postojati prije, sada i poslije. Trenuci različitih doba, odijeljenih dugim vremenskim razdobljima, postoje istovremeno i mogu graničiti.

Istodobno, sve mogućnosti određenog trenutka, čak i međusobno suprotne, zajedno sa svim njihovim posljedicama ad infinitum moraju biti ostvareni istovremeno s tim trenutkom.

  1. Tamo ne postoji ništa mjerljivo našim mjerama, ništa zamjerljivo našim tijelima, ništa što je veće ili manje od naših tijela. Nema ničega što leži desno ili lijevo, iznad ili ispod naših tijela. Ničeg nalik na naša tijela, crte ili likove.

Različite točke našeg prostora, koje su za nas odvojene velikim udaljenostima, tamo se moraju dodirivati.

  1. Tamo nema ni materija ni gibanja. Nema ničega što bi se moglo mjeriti, ili fotografirati, ili izraziti formulama fizičke energije. Nema ničega što ima oblik, boju ili miris. Ničega što posjeduje značajke fizičkih tijela.
  2. Tamo nema ničeg mrtvog ili nesvjesnog. Sve živi, sve diše , sve misli, sve osjeća, sve je svjesno i sve govori.
  3. U tom se svijetu ne mogu primijeniti aksiomi naše matematike, jer tamo ništa nije konačno. Tamo je sve beskonačno, i s našeg gledišta, primjenljivo.
  4. Tamo ne mogu djelovati zakoni naše logike. S gledišta naše logike taj svijet je izvan logike. To je područje kojega su zakoni izraženi u Tertiumu Organumu.
  5. Tamo ne mogu postojati diobe našega svijeta. Sve je cjelina. Svaki pojedini run prašine, da i ne govorimo o svakom pojedinom životu i svakom svjesnom biću, živi jedan život sa cjelinom i sadrži u sebu svu cjelinu.
  6. U tom svijetu ne može postojati dvojnost našega svijeta. Biće tamo nije opreka nebiću. Život nije opreka smrti. Naprotiv, jedno sadrži u sebi drugo. Ja i Ne-ja, gibanje i mirovanje, jedinstvo i razdvojenost, dobro i zlo, istina i laž, sve te podjele tamo su nemoguće. Sve subjektivno je objektivno i sve objektivno je subjektivno. To je svijet jedinstvo suprotnosti.
  7. Osjećaj zbiljnosti onog svijeta mora pratiti osjećaj nezbiljnosti ovoga svijeta.

I u isto vrijeme tamo ne može postojati razlika između zbiljskog i nezbiljskog, baš kao što ne može biti razlike ni između subjektivnog i objektivnog.

Taj svijet i naš svijet nisu dva različita svijeta. Svijet je jedan. Ono što mi nazivamo našim svijetom samo je naša pogrešna predodžba svijeta.

U 2 poglavlju autor veli kako i zapadna i istočna filozofija polaze od zajedničkog ishodišta, upravo iz uvjerenja da je naše obično znanje nepouzdano, ako ne i posve pogrešno. Ta pobuna ljudskog razuma protiv samoga sebe prvi je korak u svoj filozofiji. I Uspenski piše o misticizmu pa definira mistično stanje svijesti kao spoznaju o uvjetima proširene svijesti:

  1. Mistična stanja daju spoznaju koju ništa drugo ne može dati
  2. Mistična stanja daju spoznaju noumenalnog svijeta sa svim njegovim obilježjima
  3. Mistička stanja ljudi iz različitih stoljeća i raznih naroda otkrivaju začudnu sličnost, a ponekad i potpunu istovjetnost.
  4. Rezultati mističkog iskustva posve su nelogična s našeg uobičajenog gledišta. Oni su meta-logični. To jest, na njih je potpuno primjenjiv Tertium Organum, koji i jest ključ za mističko iskustvo.

U 21 poglavlju Uspenski pametno kaže da beznađe osjećamo tek kad čovjeka smatramo nečim „konačnim“ i „dovršenim“, kada ne vidimo ništa s onu stranu čovjeka.

Danas, međutim izlaze knjige koje je nemoguće svrstati u ijednu od prihvaćenih bibliotečnih klasifikacija, a jedna je od takvih Kozmička svijest kanadskog psihijatra M.Buckea. On sadašnji oblik ljudske svijesti smatra prijalaznim oblikom u drugi, viši oblik koji naziva kozmičkom sviješću.

Po mnijenju dr. Buckea kozmička svijest je prestala biti isključivim vlasništvom genija. Ona je na razini umjetničke nadarenosti.

Utemeljitelji svjetskih religija, proroci, filozofi, pjesnici su „ljudi kozmičke svijesti“ u svjetskoj povijesti.

Uspenski u narednom poglavlju raspravlja više fizikalno pa se dodiruje i teorije relativnosti.

Smatram da rečenica „Sve je relativno“ u našem društvenom kontekstu, kako se i najčešće i predmnijeva jest netočan apsolut. Naime, apsolutno jest kako je relativno da je sve relativno što nikako nije tautologija.

U zaključku pod nazivom materijalizam ili idealizam Uspenski govori o dubokom filozofijskom idealizmu učenja Evanđelja te završava ovu krasnu knjigu sljedećim riječima:

„Slobodna misao ne može se zaustaviti nikakvim granicama. Nema jedne metode nema jednog sustava koji bi je mogao zadovoljiti. Ona mora od svih uzimati sve ono što je u tome vrijedno. Ono ništa ne mora prihvatiti kao riješeno niti išta mora smatrati nemogućim. Istinsko gibanje, koje je u temelju svega, jest gibanje mišljenja. Sve što zaustavlja gibanje mišljenja, lažno je…

Stoga istinski, zbiljski napredak mišljenja postoji samo u najširem idealizmu koji ne priznaje mogućnost zaustavljanja na nekim pronađenim oblicima. Smisao života jest vječno traženje. Samo traženjem možemo naći nešto uistinu novo.“

Polagano se primičemo kraju ovoga moga uratka.

Najprije bih izložila jednu ingenioznu raspravu pod nazivom „Mistika znanosti“ od oca Teilharda. Svjedoci smo, naime, istraživanja okultnog, nadnaravnog. Zasuti smo astrološkim priručnicima, filmovima znanstvene fantastike koji postižu nezapamćene uspjehe. Ruski povjesničar Berdjajev tako piše filozofiju povijesti u knjižici znakovitog naslova „Novo srednjovjekovje“. A gdje je tu mjesto stvarnoj sadržini i vrijednosti mistike života?

To nam daje odgovor sljedeća studija objavljena u ožujku 1939:

 

MISTIKA ZNANOSTI

 

 

Ako nam i nije bilo tako teško vladati zbivanjima u koja smo upleteni, od svih značaja sadašnjeg svijeta najviše bi nas morala zadiviti odlučna važnost područja, a mogli bismo reći i uloge, istraživanja. Prije samo nekoliko naraštaja, tri bi znamenke bile nesumnjivo dovoljne da se pokrije broj „osobenjaka“ što ih je opsjeo demon otkrića. A danas, važan dio razvijenoga čovječanstva posvećuje svoj život nasrtaju na tajne i mogućnosti svemira, tajne tvari, izvori života, sva ta područja na koja smo se još jučer jedva osvrtali sada su temeljito istraživana s takvom upornošću, pronicavošću i raskošu umijeća koja će, čini se, preokrenuti i u sebe upiti, u ne tako dalekoj budućnosti, bujice zlata i snage koje se još uvijek gube u ponoru naoružavanja i rata.

Pored zastrašujućih topova i ogromnih oklopnjača, sada postoje gigantski teleskopi, ultramoćni elektromagneti, industrijski strojevi za razbijanje atoma…

Istraživanje je preraslo djetinjske zabave. Postalo je ozbiljno, središnje, životno zanimanje čovjeka koji je odrastao. I to bi nas trebalo zapanjiti daleko više od svih političkih nereda i društvenih nevolja, kad bismo samo znali gledati svijet oko sebe.

Ovoj izuzetnoj pojavi čovječanstva koje neodoljivo, samom svojom oštricom, prelazi u zajednički pokret otkrića , možemo dati nekoliko „determinističkih“ tumačenja. Potreba za dobrobiti koja nas neprestano gura prema sve većoj udobnosti u sve lakšem radu. Životna borba koja pojedinca i naciju obavezuje, ako žele preživjeti, da stalno sve ekonomičnije proizvode, da stalno otvaraju nova tržišta, da budu jači, da se ističu…Da bi se održala ravnoteža, to jest da bi se očuvale udaljenosti, potrebno je da svatko, na svim područjima, ide sve brže u izuzetno i u novo.

Tajna tvari progoni duh. Rado priznajem važnost ovih sebičnih i čvrstih čimbenika u hodu napretka. Ali primjećujem da oni ne polažu dokraja računa o onome što se zbiva.

U sadašnjem ljudskom stavu prema istraživanju zadivljuje i iznenađuje to da očituje nesebičnu strast. Moderni znanstvenik, naravno, štuje i koristi nadmoć što mu je možda daju otkrića. Ali, u toj samoj nadmoći, on na koncu cijeni samo ono što ga, njega ili druge, vodi da još dalje napreduje. Često se danas „svoja koža“ izlaže laboratorijima, kad je riječ o tome da se dokuči neki mikrob ili nova zraka. A što reći o onima koji svoje vrijeme (sve dok traje!) koriste na isprobavanje aviona ili o onima koji se posve sami spuštaju u dubine oceana, ili uspinju u stratosferu? Novac i slava mogu odvući u lude smjelosti kad svjetlucaju pred očima igrača. Ali ne opravdavaju mračnu žrtvu pojedinačnog života, a još manje samožrtvovanje jednog naraštaja. Ovdje auri sacra fames nije dovoljna. Znati više da bi se moglo više , da bi se bilo više. Sila koja u ovom času tjera čovjeka na uzburkano more nije više jednostavan žar da se očuva ono što se već ima. Ona, psihološki, svoj dostatan razlog nalazi samo u svijesti, makar i nejasnoj, da stvori nešto novo. S pravim ili krivim razlogom, moderni čovjek smješta svoje zanimanje i nadu u neki neograničeni cilj iznad sebe. I svi smo se ukrcakli za to istraživanje i osvajanje budućnosti. Nadanje u budućnosti bez granica:dva bitna svojstva jedne vjere.

U to nitko više ne sumnja. To je vjera koja ključa na izvoru velikih nacionalističkih, totalitarnih pokreta. Isto tako, premda na mnogo višoj razini, još uvijek treba posezati za snagom religiozne naravi da bi se objasnilo sadašnje stanje misaone Zemlje. U sadašnjem obliku, to jest u jednodušnom gibanju koje ga nosi prema novim obzorjima spoznaje, čovječanstvo se drži i može se nastaviti držati samo mistike.

Tu mistiku znanosti htio bih ovdje razložiti:njeno ishodište, njene razvoje i njenu budućnost.

 

  1. ZAČECI

 

U jednom smislu, sve što danas duboko ljudsko postoji u čovjeku oduvijek je tu bilo. Ali, opet u drugom smislu, taj bitni i zajednički temelj duha, nakon povijesnih kriza, nalazi se u nama preuređen, preosnovan, „ponovo-rođen“. Mi se prepoznajemo u svom djetinjstvu, ali naše djetinjstvo nije ni predvidjelo ni shvaćalo našu zrelost. Takav je zakon svakog rasta. Tako je i s društvenim smislom, umjetnošću, ljubavlju. Tako je i sa svetom sklonošću znanosti.

Otkako je čovjek čovjek, stablo znanosti započelo se zelenjeti u zemaljskom vrtu. Ali tek sporo, mnogo kasnije, dalo je svoj svijet. I tek jučer smo započeli opažati božanski okus njegova ploda.

Nisam povjesničar znanosti. Ne osjećam se, dakle,  posebno stručnim da ovdje dajem odgovoran i brižno razrađen prikaz preobražaja što ga je postepeno prešao čovjek od igre do poštovanja a zatim i obožavanja istraživanja. Vjerujem da se ne varam mnogo ako taj razvoj svedem na tri privremena stupnja:

Ezoterizam, estetizam, znatiželja-toliko postaja što ih je čovječanstvo trebalo preći prije nego se probudilo za modernu mistiku otkrića.

  1. Ezoterizam

Znanstveni ezoterizam potražit ću u starom Egiptu. Tu smo vjerojatno usred legende. Ali ona ulijeva tako jako povjerenje da se njome mogu poslužiti kako bih bio shvatljiv. Ako se, dakle, pouzdamo u neke povjesničare izgleda da je na obalama Nila nekada postojala škola znanosti. Mnogo stoljeća prije nove ere, Izidini svećenici bili su već duboko prodrli, promatranjima i proračunima, u tajne tvari. Zanemarimo fantazije u kojima se slobodno razvijalo skriveno značenje sfinge i astronomskih čuda piramida, a zadržimo samo opću predaju, u svojstvu simbola. Ona nam prenosi sjećanje na doba u kojem se znanje o svijetu, slabo odvojeno od znanja o onostranome, još uvijek, u svom predmetu, miješalo s vjerom. Dakle, bila je to uistinu religiozna znanost, ali u posve različitom značenju od onoga u kojem danas govorimo o religiji znanosti. U to vrijeme, isti nejasni pojam o skrivenome kao da pokriva i brka prirodu i bogove. Možda je u nekih riječ o preuranjenom racionalizmu. Ali vjerojatno je prije riječ o velikoj magiji. Da bismo si predočili egipatskog svećenika-znanstvenika, „maga“ (ako je doista postojao…), možemo ga zamisliti kao prvobitnog Fausta, očaranog i zaprepaštenog silama koje oslobađa. Dršćući položiti ruku na skrivene moći da bi ih se zarobilo i s njima snabdjelo:ali ni pomisli da se njima preda da bi ih se obožavalo. Misterije-ali ne mistika.

  1. Estetizam

U svojim tajnim otkrićima, ako ne svojom u čovjeku neiskorjenjivom privlačnošću prema okultnom, ezoterizam se već pokapao pod ruševinama Hramova kad se pojavio, da bi ga zamijenio helenistički pogled na znanost. Svojim racionalnim duhom, pa čak i ( što je očito u Aristotela ili Arhimeda), svojim smislom za promatranje i istraživanje, Grci su otvorili put u moderan svijet. Premda njihovi načini istraživanja najavljuju i pripremaju naše, duh koji ih je poticao na taj napor još uvijek je vrlo udaljen od duha koji prožima nas. Nije li za grčkog znanstvenika znati bilo to da se svemir ocrta preciznim kompasom? Da se učvrsti odredljiv zakon, „kanon“ koji bi skladno, jedanput zauvijek riješio strukturu kozmosa? Kozmos:ono što je lijepo, pravilno, bez polusjena; ono što je možda u detalju dovršeno; ali i ono čemu se naročito  divimo, na primjer Praksitel. Često opažamo da sama riječ kpzmos sadrži i otkriva svu filozofiju djelovanja i sve savršenstvo spoznaje: geometrijska jasnoća pejzaža bez daljina uhvaćena u svjetlosti. Ako je mistika u osnovi neodređenih i neograničenih očekivanja, Grci se, u cjelini, čine najmanje mističnim među ljudima. Zabavljeni više uživanjem nego osvajanjem, ne čini se da su išta čekali, ičem se nadali dalje i preko sebe. Njihovi bezbrojni mitovi odreda su satkani od ukočene vječnosti ili pak prošlosti.

  1. Znatiželja

Da bismo napravili korak dalje, ovaj put odlučan, prema pojavi onoga što bismo mogli nazvati mitom znanosti, valja nam ići sve do renesanse.

Zamijenivši i istisnuvši alkemizam, u kojem se prosljeđivao stari ezoterizam, znanstvena misao šesnaestog stoljeća očito je vjerovala da se premjestila na estetički pravac grčkog razmišljanja. Nakratko je sanjala o tome da se u fizici i u umjetnosti vrati unatrag. Ali usko i spokojno zemaljska gledišta Helade nisu se mogla ponovo roditi niti ponovo naći ista u svijesti koja je u međuvremenu obnovila kršćanska gibanja. U petnaestom stoljeću ljudska se duša stubokom promijenila. Zauvijek se otvorila prema religioznom nemiru koji joj je već svu hranu kojoj nedostaje soli jedne više stvarnosti, više od svake osvojene i posjedovane stvarnosti, učinio bezukusnom. Istovremeno, posebno zahvaljujući naprecima optike, javljaju se novi svjetovi. Odozdo i odozgo, prema sićušnom i golemom , sve se veličine čudesno množe. Pod ovim dvama združenim utjecajima, grčki kozmos rasprsnuo se, ujedno prostorno i moralno: okruženo je ustupilo mjesto bezgraničnom. Isključivoj brizi da se umjetnički sredi zatvoreni svijet slijedila je, dakle, ipso facto, za pionire renesanse, briga da se istraže nova područja koja se, odjednom, otvaraju iskustvu. Odsada znanost prestaje biti spekulacija da bi se nazvala otkrićem, i, samom tom promjenom usmjerenja čovjek se zapravo uputio na put koji ga uskoro treba dovesti do toga da se razsredišti od sebe da bi se usredištio u svemiru. Ali još uvijek nema jasnu svijest o tom preobražaju. Iznenađen, pomalo tjeskoban, pred očima izbijaju, on će ići, vjerujući da se jednostavno predaje užitku da u sebi zadovolji znatiželju. I tada će se, neosjetnim pomacima, zbiti jedan od najznačajnijih intelektualnih događaja što ga je povijest ikada zabilježila:otkriće vremena u ljudskoj svijesti.

  1. OTKRIĆE VREMENA

Osjećali bismo se vrlo loše, da ne kažem „obesvješteni“, kad bismo bili primorani da se danas vratimo u planetarne sfere i kubična nebesa u koja su neki još u jeku sedamnaestog stoljeća mislili da mogu zatvoriti svijet. A još bismo se više zagušili kad bismo trebali ponovo usvojiti uske granice u koje su, sve do devetnaestog stoljeća , naši preci stiskali, a da ih to uopće nije smetalo, razdoblja svemira. Širine vremena bez granica u kojima danas dišemo punim plućima postale su nam tako prirodne da zaboravljamo kako su one tek nedavno osvojene i kako je skupo plaćeno to osvojenje. Pa ipak ništa nije izvjesnije:još prije nepunih dvjesto godina najveći umovi na Zemlji nisu zamišljali veću prošlost niti bi se bili usudili obećati veću budućnost od šest ili osam milenija. Nevjerojatno kratko trajanje, i što nas još više zbunjuje, trajanje jedinstvenog ponavljanja, u toku kojeg se stvari održavaju, ili se ponavljaju, na istoj ravni uvijek sebi slične.

Kako se naše mišljenje uspjelo izbaviti iz tog neorganskog i uskog okvira?

Kojim procesom, i pod kakvim novim utjecajima se naš vid navikao, poput vida novorođenčeta, da razmakne, a zatim da u određenoj perspektivi rasporedi vremenske slojeve svijeta. Bilo bi očaravajuće razmotriti tu povijest, zato što bi nam ona, zahvaljujući blizini zbivanja, dala pokretač one nejasne stvari koju nam daljine uvijek skrivaju:početak. Naizgled slučajan susret čimbenika za koje bismo rekli da su naovisni, ali koji se ipak tajanstveno sabiru prema stvaranju usklađenog učinka: eto što opažam u kretanju koje je, u tako kratkom vremenskom razmaku od tri ili četiri naraštaja, u čovjekovim očima preobrazilo značenje i vrijednost znanosti.

Prvi čimbenik:razvoj povijesti. Srednji vijek pokazao je čudnu ravnodušnost prema istraživanju i rekonstrukciji prošlosti. Ona se, što se tiče građe, dobro očuvala u hrpi kronika. Ali nikakav napor nije učinjen da se ona uskrsne i vidi. Otuda za nas tako zbunjujuća odsutnost svake lokalne boje u umjetnosti tog doba. Dakle, od renesanse i posve izrazito od sedamnaestog stoljeća smisao za dubinu i promjenu očituje se u proučavanju književnosti, civilizacija, a uskoro i prirode.“Uspevši se na ramena naših starih vidimo dalje nego oni“, reći će Fontenelle. I, na dublji način, Pascal:“Čovječanstvo možemo smatrati jedinim čovjekom koji stalno postoji i stalno uči.“

Uskoro, u razdobljima prirode, Buffon razabire, mada „teleskopirane“, u još uvijek pretankom sloju vremena, susljedne preobražaje Zemlje: geološki prevrati, klimatske promjene, promjene životinjskih vrsta. Malo-pomalo vrijeme se u ljudskoj svijesti razabire i dubi unatrag istovremeno oslobađajući mjesto budućnosti.

Dakle, u isto vrijeme-drugi čimbenik-ustanovljuje se fizika i kemija. Od najudaljenije prethistorije, čovjek nikada nije bio razjasnio svojstva ni ustrojstvo tvari; i, što se tiče energije, poznavao je i koristio samo snagu svojih mišića i rad životinja. Ali evo iznenada, s Lavoisierom i Papinom, on otkriva tajnu i mehaničku moć vatre. Tajne sadržane u neživim tijelima jedna za drugom se otkrivaju njegovom umu i djelovanju. Tako je učinjen proboj kojim je mogao izbjeći uvjetima neolitskih doba. I zbrkano je razabirao mogućnost, ne više da magiski zarobi, nego da razumno upregne, da bi se koristio budućnošću koja mu je u tom času otvarala prošlost, neiscrpne prirodne sile.

I u tom određenom trenutku, s drugog kraja obzorja-treći čimbenik- diže se i nadolazi veliki vjetar društvenog buđenja ljudske svijesti. Dotada je čovjek uglavnom živio u razjedinjenim, ravnodušnim i neprijateljskim grupama. Nejasno je prihvaćao da se ništa ne bi moglo bitno izmijeniti u političkim i ekonomskim uvjetima koji su oduvijek, mislio je, okruživali njegov život. Ali sada on počinje osjećati kako u njemu nejasno trepte sklonosti sveopćem bratstvu i nade u novo sređivanje svijeta. Proučavanjem prošlosti podigla se magla i razotkrila pogled na uzburkano more. Zahvaljujući znanosti brod je bio spreman za pustolovine. A tada se pojavila i posada.

I tako se, zahvaljujući sretnom spoju triju otkrića:otkrića niza promjena živih oblika, koje će uskoro kulminirati u teorijama o evoluciji; otkrića energija koje su se spremale na suvremena osvajanja  prostora i „etera“, otkrića ljudskog smisla koje se nezgrapno izražava u demokratskom buđenju masa; u čovjeku, u osvit devetnaestog stoljeća, oblikovao se pojam o organskom trajanju, otvorenom svim težnjama sociologa, inženjera i znanstvenika. U razmjernom i uzajamnom odnosu s dvama bezdanima sićušnog i golemog, otvaraju se dva nova bezdana, nazad i naprijed- Pascalova nezamijećena bezdana- a preko njih se, šireći, uspinje antropogeneza.

Upravo se rađa svijest o napretku; a s njom i religija znanosti.

  • RELIGIJA ZNANOSTI

Prosvijetljen otkrićem vremena, to jest cjelovitog i upornog razvoja svemira, čovjek je napokon našao tajnu sile koja ga, od početaka,potiče na istraživanje.

Dotada je nagonski, i ne shvaćajući posve, slijedio svoju urođenu sklonost da istražuje pšrirodu. Toj nesavladivoj potrebi za spoznajom što ga je opsjedala i ulijevala mu nejasan osjećaj rasa, nalazio je različita privremena objašnjenja.

Sad ju je napokon, pred svojim razumom, mogao odrediti i opravdati. Više se nije radilo da zna iz znatiželje-znati radi znanja, nego o tome da zna iz vjernosti prema sveopćem razvoju koje se osvještava u ljudskom duhu- znati da bi se bilo. Odsada se znanost prepoznaje po ulozi da produži i završi u čovjeku svijet koji je još nepotpuno oblikovan. Ona zadobiva izgled i veličinu svete dužnosti. Ona je odgovorna za budućnost. U velikom, već nastajućem, tijelu čovječanstva, okupljajući se oko pothvata otkrića, napokon je izbila duša: mistika istraživanja.

U tom bljesku što je izbio u srcu čovjeka da bi mu otkrio širinu i odgovornosti njegovih zemaljskih zahvata, bio je, moramo to ponoviti, konačan dio istine.

Ali, u toku povijesnog razvoja svih stvari, uvijek valja ostaviti mjesto susljednim približnostima. Što je istina dublja, to ona ima svoj jasan izraz nalazi samo preko niza pokušaja i začetaka, kao da naš duh (baš kao i priroda) može dospjeti u središte samo nakon što ga je kružno obišao. Neka nas stoga ne čudi što je, u prvoj fazi svoga izrijeka, mistika napretka imala tako pojednostavnjen, danas nadiđen , oblik neke vrsti obožavanja znanosti.

Religiji znanosti, kakva je izražena u svojim počecima, bilo u filozofskim raspravama Velike enciklopedije, bilo u pozitivističkim težnjama Lamennaisa i Renana, valja priznati polet pun plemenitosti i goleme iskrenosti.

Prepuštajući se snovima o čovječanstvu, prvi put, svjesnom veličine svoga zemaljskoga zadatka, ljudi prošlog stoljeća slušali su neki duboki zakon života; upravo iz njihova entuzijazma izišao je naš sadašnji svijet. U biti, njihovo viđenje svemira u napredovanju bilo je točno, i mi još u njemu živimo.

Samo, a to je bilo ozbiljno, bilo je pokvareno jednom zabludom koja nije bila ništa manje nego izokrenutost perspektive. Umjesto da hod stvari zaustavi na jednom višem polu duha, znanost devetnaestog stoljeća zamišljala ga je poduprtim i ograničenim osnovnim silama mnoštvenoga. Ona je središte svijeta prijicirala prema dolje. Njena je mistika zalutala u kultu tvari.

Opčinjenost tvarju. Da bismo bili pravični, recimo da je to iskušenje da joj se prepuste  moralo u našim prethodnicima biti vrlo jako; i prirodno je da su mu podlegli. Zamislimo sebe na njihovom mjestu, to jest u onom prvom trenutku u kojem su nadahnuta i živa tijela konačno popustila pod znanstvenim pritiskom raščlanjivanja. U tom trenutku , na svim područjima odjednom , ono stvarno, ma kako jednostavno ili duhovno moglo izgledati, pokazalo se prostorno i vremenski, nerastavljivim, ili spojivim tek s najjednostavnijim dijelovima.

Bilo je to doba u kojem je upravo nastali transformizam misli da može zacrtati stalan niz oblika što, tijekom stoljeća, povezuje čovjeka s jednostaničnim bićima. Bilo je i to vrijeme u kojem je, potiskujući za jedan stupanj više prema dolje paleontološke nizove, kemija postavila most između organskog i mineralnog. Bilo je to napokon doba u kojem se, fizika nadala da će na izračunljiva kretanja svesti nepromjenjive mase oblika i snage sadržanih u svemiru.

Iz tih početnih uspjeha morala je nastati-i nastala je-obmana da čovjek, kako bi dotaknuo krajnji pokretač prirode, mora samo ići uvijek sve dalje u racionalnom istraživanju mjerljive prošlosti. Tajna svemira prikrivala se u sjenama prošlosti i u dubinama atoma. Analiza će je odatle izvući. I kad se budu znali zakoni tvari, čovjek će se sam, svojim vlastitim snagama dovršiti.

Ovo shvaćanje svijeta potpuno objašnjivoga i usavršivoga čistim razumom imalo je očito nečeg jednostavnog i opojnog. Ono je oživilo staru gordost Titana iz bajki. Ali zauzvrat, ono je snizilo, što je prošlo nezamijećeno, nebo na koje se trebalo uspeti. Samom činjenicom da se tvari dala veća važnost i prvenstvo duh je gubio svoju vrijednost pa čak i svoju stvarnost: tako da se napredak zatekao lišenim svakog odredivog smisla pa čak i svakog odredivog puta.

Svojim ustrojem, svojim determinizmom, a valja reći, i svojim dosta nelogičnim obožavanjem čovjeka sebi dostatnog ili čak svemoćnog, „religija znanosti“ proistekla iz devetnaestog stoljeća zatvorila se prema samoj budućnosti u koju se mislila upustiti. Ona je ograničila tajne sile onoga što je otkrila i nazvala „evolucijom“. Stoga je u sebi sadržavala klice iz kojih će uskoro za čovjeka izbiti strašna kriza djelovanja.

  1. INTELEKTUALNA I MORALNA KRIZA NAPRETKA

…devetnaesto stoljeće položilo je svoju vjeru u tvar. Dakle, u trima glavnim pravcima:fizici, biologiji i sociologiji, ustanovili smo da nam tvar izmiče što više napredujemo…

…na cijelom polju bilolških disciplina, nakon stoljeća juriša, živa tvar, metodički rastvarana u svoje historijske, ekonomske, energetske dijelove nije dopuštala da bude svedena jedino na te sastavnice.

…a razočaranje je bilo još žešće u području društvenog uređenja. Nadalo se i govorilo da će znanost duševno osnažiti čovjeka i da će ga učiniti sretnim…

…i kad se bude znalo ekonomično proizvoditi i raspoređivati zemaljska dobra, neće li to biti nadolazak onoga što je religija nekada nazivala Kraljevstvom Božjim?…

A znamo što je došlo. Odmah nakon 1848 godine Renan je, zaprepašten prvim neuspjehom humanističkih teorija, javno priznao“da je ljudska sudbina postala mračnija nego ikada.“

…neka religija apsolutno je potrebna da bismo objasnili, opravdali i produžili psihološko stanje svijeta u kojem živimo.

RELIGIJA ZNANOSTI JE MRTVA. MORA POSTOJATI DA BI JE ZAMIJENILA, NEKA NOVA MISTIKA.

  1. RELIGIJA U ZNANOSTI

…materijalističkim tumačenjima o razvojnom gibanju u svemiru, religija znanosti postavila se kao protivnik Boga Evanđelja-tako se tokom devetnaestog stoljeća nastavio rat između znanosti i religije!

Međutim, kršćanin se nikako ne nastaje jednostavnim poricanjem, nego nadilaženjem svijeta kojem pripada- u tome je najpouzdaniji i najdragocjeniji dio njegova creda…U početku se moglo činiti da se kršćanstvo zatvara prema humanitarnim težnjama modernog svijeta. Kasnije, ono se smatralo dužnim da ih ispravlja, združuje, spašava.

Po Utjelovljenju, Bog je sišao u prirodu da joj udahne život i da je Sebi vrati:eto u njenoj biti kršćanske dogme!

Ima li ičeg boljeg od uzlazne antropogeneze da bi se izdaleka i iz temelja služilo silaznim prosvjetljenjima Kristogeneze?

SVRŠETAK

U dubini, nijedna mistika ne može živjeti bez ljubavi. Religija znanosti vjerovala je da je našla neku vjeru, neku nadu; ona je umrla zato što se zatvorila prema ljubavi!!!

Religija je biološki nužna za budućnost znanosti Ali ni znanost nije moguća bez neke religije koja je nadahnjuje. Kršćanstvo je primjeran oblik te religije u znanosti.

Što bi nam trebalo za sami kraj? Teilhard kaže:

ISTRAŽIVAČ KOJI SE NAPOKON S LJUBAVLJU PREDAJE TRUDU OTKRIVANJA. NE VIŠE OBOŽAVATELJ SVIJETA, NEGO OBOŽAVATELJ NAPRETKA. NE VIŠE GORDI I HLADNI TITAN NEGO JAKOV KOJI SE STRASTVENO BORI S BOGOM.

 

Ujević je duboko promišljao o svojoj hrvatskoj naciji. To ću potvrditi gotovo svetim riječima koje svjedoče o katedrali Tinovog duha:

„…MALO JE PLEMENA KOJA TAKO DUBOKO OSJETIŠE TAŠTINU I PRAZNINU SPOLJAŠNJEGA SVIJETA, PROLAZNOST VLADA I VLADARA I TRAJNU VRIJEDNOST SAMOM APSOLUTNIH I SPASITELJSKIH ETIČKIH ISTINA.“

Napajajući se „kristalnom kockom vedrine“ našeg veličajnog Tina ovaj uradak završavam s jednom zgodnom, Tinovskom anegdotom:

Jednom netko reče Tinu bez uvijanja:

– Kako to, Tine da se uvijek dadete častiti od drugog?

-Tin ga značajno pogleda i reče:

– Prije svega, nije istina da se dadem uvijek častiti baš od svakoga. A osim toga, ako me tko počasti, ja mu to pošteno platim.

-Kako i čime? – začudi se nadobudni građanin.

-Evo kako – odvrati Tin – Građanin me časti pićem, piće plaća dinarima. A ja njemu čašćenje plaćam biserima.

-Kakvim biserima?!

-Biserima duha -r eče Tin i podiže obrve motreći zbunjenog čovjeka.

 

HRVATSKIM MUČENICIMA

O GDJE JE PLOD VAŠEG SLAVNOG SJEMENA,

I DA BI KOJIM RODOM KRVCA VAŠA RODI!

JER ROBLJE JOŠ SMO, SNIJUĆ SAMO O SLOBODI,

DOK SMRT JE BLIZU GLUHA NAŠEG PLEMENA!

 

A KUKAVAN JE HRVAT NOVOG VREMENA,

TE PUŠTA DA GA STRANAC K STALNOJ SMRTI VODI,

NE OPIRUĆ SE KLANJU-KROTKO JANJE-HODI

I NE ZNA ZBACIT GROZNOG ROPSTVA BREMENA.

 

AL VRCNUTI ĆE ISKRA IZ VAŠEG VREMENA!

JA VJERUJEM, JA ZNAM! TA ZAR DA ZALUDU

SVE ŽRTVE VAM I MUČENIŠTVA BUDU?

DA, RODIT ĆE ROD OD SLAVNOG SJEMENA!

A AKO NEĆE, SAM ĆU ZAZVAT PAKLA VATRE

DA SPALE SVE, I GROM DA ROPSKI NAROD SATRE!

 

Autorica: Marija Biljak