ZNANSTVENI SEPARAT O PJESNIKU TINU UJEVIĆU POVODOM PEDESETNICE SPOMENDANA

PODIJELI

ZNANSTVENI SEPARAT O PJESNIKU TINU UJEVIĆU POVODOM PEDESETNICE SPOMENDANA

(Ljeta Gospodnjega 2005. godine napisano)

PROSLOV

Na pitanje ima li književne uzore, Vesna Krmpotić, osoba dijaloga, ličnost godine za prošlu godinu u izboru Hrvatske akademske udruge iz   Splita, rekla je:“Eh, sjetih se jednoga, nezaboravnoga, kojeg još ne sagledasmo pravo mjesto i veličinu- Tina Ujevića.“

Zapravo, cijeli moj dosadašnji život je bio obilježen i praćen Tinovim pjesmama. Naročito su moje djetinjstvo i mladost saživjeli s Daždom, Notturnom, Odlaskom i Svakidašnjom jadikovkom.

Dobrim dijelom svoje ličnosti neosvještena niti nisam razmišljala o pozadini Tinovih pjesama do moje 22. godine kad sam se naglo razboljela i po prvi put cijelim svojim tijelom i dušom osjetila Tinove stihove: „Kako je teško biti mlad, a tako star.“

Završetak mojih dvaju studija kao da je okrunila pjesma „Pobratimstvo lica u Svemiru“.

Dobivši za 17. rođendan od moje tete Marije za poklon zbirku „Nostalgiju svjetlosti“ oduševili su me nadasve Tinovi prozni uradci.

Tamo iza tridesete, kao već zrela osoba i majka, u mojim trudnoćama sam naročito intenzivno doživljavala Tinove pjesme i eseje. Štoviše, kod mene su znale izazvati prava mistična uzdignuća, gotovo euforije.

Nakon 12 godina rada kao bibliotekar-informator jednostavno mi se nadao Ujević kao medij u kojeg onda mogu ugraditi svoje najsuptilnije spoznaje.

Za izbor Tina presudnu je ulogu, ipak, imao moj divni profesor Slobodan Elezović, jer sam ja, u početku, moram priznati, dvojila između njega i Miguela de Unamuna, španjolskog pjesnika i mislioca.

Tin se pokazao kao idealan, Bogom dan, sudbonosan!

Vjerujem da će ova moja rasprava o Ujeviću naići na razumijevanje te interes kod komparatista i profesora književnosti, a onda i kod onih koji su Tina doživjeli i spoznali.

MIKROKOZMOS UJEVIĆEVOG JASTVA I SVIJET OKO NJEGA

Uvod:

U autografu „Ispit savjesti“ iz 1919. god. Ujević veli mladom čovjeku koji se kali sljedeće:“ Iz kaosa mojega mikrokozmosa rodit će se, spasonosnom anarhijom, najljepše unutrašnje zvijezde.“ Velikan pjesničke riječi, pjesnik začudnosti riječi, monumentalan i gromoglasan dočekao je eto i svoj pedeseti spomendan.

S kojeg aspekta prići Tinu, a ne ponavljati se, hajdemo kazati, biti originalan, a ne prijeći u egzibiciju ili trivijalnost. Cijeli univerzum riječi, satkan od najlirskijih potki gradi jedan poseban Ujevićev mikrokozmos. Uronjen u blještavilo izričaja, Ujević je neponovljivo stvorio lirozofiju svemira i bivstva.

Kao dijete s kamena tankoćutan i visokointeligentan razvio je sinesteziju čula odmalena. Bio je između ostalog kao Garcia Lorca, pjesnik „fatuma“ u nekim svojim fazama.

Pjesnički poziv je doživio iz nutrine svojega bića te se poistovjetio s njim sljedeći cijeli svoj vijek zadanu mu misiju od Svevišnjeg.

Atipičan i u religioznom smislu bez konzistentno stvorenog svjetonazora Ujević je živio stvaralački, mukotrpno često i doslovce i preneseno, lutajući.

Bio je suvremeni vagant.

Pišući o Ujeviću kao političaru, možemo zaključiti kako nije bio politički dalekovidan , mogli bismo mu, štoviše i spočitnuti na njegovom velikom jugoslavenstvu, ali svakako da su mu na umu bile uvijek pravda, jednakost, sloboda.

Ovaj uradak o Ujeviću kao dipl. komparatist književnosti , inspirirana čitanjem njega a i o njemu sam odlučila koncipirati u tri dijela.

Ujević je kompleksna, višeslojna ličnost s relativno velikim opusom.

Njegova „Sabrana djela“ izašla su od 1964.-1967. u izdanju „Znanje“ Zagreb i to u 17 knjiga koje mi u ovoj biblioteci imamo. Nedostaju samo prva i penaesta.

U prvom dijelu kojem prethodi još uvodnih riječi i citata posvjestila bih unutarnji Ujevućev svijet, ali naročito kroz njegovu tzv. psihopatologiju svakodnevnice koja kao takva imaše put svetosti.

Sve bih to ilustrirala Ujevićevim riječima, bilo prozom bilo stihom.

U drugom dijelu bih naglasila dimenziju njegove Religioznosti te i to ilustrirala originalnim Ujevićevim tekstom da bih kasnije odnosno kao završnicu dala put mogućeg razrješenja njegovog problema koji ga je morio i tištio.

Zanimljivo je spomenuti Ujevićevo mišljenje o autobiografiji i biografiji umjetnika: „Pravi je domaine autobiografije unutrašnji svijet, tijek u neku neprekidnu budućnost.“

Te nadalje: „Umjetnik živi u svome djelu , a nikako u svom životu“…pa dalje:“Uloga umjetnika je da otkupljuje od biografije i čini je suvišnom kao uzorna haljina pred kojom se odlažu dronjci.“

Ovdje bih navela jednu misao koja mi se nametnula, a potječe od Miguela de Unamuna čije djelo „O tragičnom osjećanju života“ je duboko ukorijenjeno i europsku misao i kulturu.

On kaže da su upravo biografije pisaca odnosno njihov stvarni život, u stvari, presudni!

Doista, jest čisto mistificiranje odvojiti djelo od pisca. Djelo i pisac ne moraju nužno biti kompatibilni, ali se ipak međusobno nadopunjuju.

Ujević u autografu „Mrsko ja“ piše: „ Moje skromno mišljenje je da javnost nema pravo da se bavi piščevim životom, nego samo njegovim djelom. Piščev život ne spada u područje kritike, a jedva da na nj ima pravo i književna historija…Pjesnik je simbol, on je izrazilac, valjda u jedinstvenom obliku, težnja želji, i strepnja koje su možda univerzalne.“

Iz ovog navedenog teksta vidimo da Ujević obožanstvenjuje lik umjetnika što je i u duhu vremena u kojem je živio.

Čak i najsvetiji i najuniverzalniji osjećaj tj. ljubav pjesnik Ujević vidi u umjetnikovu djelu i veli: Ljubav se potpuno ostvaruje samo s umjetničkom ljepotom.“- izjavio je to 1930. god..

U razvoju umjetnosti pjesnik vidi tri različite epohe, a to je napisao kao odgovor beogradskoj „Pravdi“ povodom izlaska „Sumraka poezije“:

  1. „U prvoj umjetnosti umjetnost ide za životom, slijedi ga, podražava, trudi se da ga što vjernije i dosljednije uobliči.“
  2. „U drugoj umjetnosti zaobilazi život, zaokružuje ga, idealizuje ga, poljepšava;od građe života ona stvara oblik umjetnosti i traži dodir s neostvarenim mogućnostima.“
  3. „U trećoj umjetnosti koja osjeća da je već nadmašila život, traži od njega da postane ravan umjetnosti i da se poljepša i preobrazi u jedan veći sklad.“

Kako zamišlja Ujević naše vrijeme?

On veli: „ u početku 21. stoljeća , poezija će da prestane postojati kao pisanje stihova, dok će umjetnici preplaviti opći život, a srce čovjekovo bit dovedeno na čovječniju podlogu uređenih odnosa izmjerenih i izvaganih traženja predviđenih , istraženih i sračunatih socijatika.“

A kako stvari stoje?

Nastupilo je doba komunikologije. Kako kaže Marshall McLuhan; svijet je postao globalno selo, a netko reče za 21. stoljeće : to će biti stoljeće mistika ili ga uopće neće biti!!

Tin je jednom izjavio:

„ Ne pripadam nikakvoj vjeroispovijesti ni članski ni ijednom simpatijom, tako nisam ni katolik ni kršćanin , ni vjernik;  a tako ni teozof ni antropozof, kao moderni ispovjednici otmjenih dana. Ja sam slobodni mislilac, a osim toga upinjem se i da očuvam slobodu savjesti . Potpuno mi, naime nedostaju vjerska intolerancija i fanatizam, premda prema zabludama ne mogu biti ravnodušan. I kao što je napisao Miguel de Unamuno, prije spomenuti pjesnik i mislilac, čovjek je, na španj. „especie unica“- posebna, zasebna jedinka.

Takvim se osjećao Ujević: neukalupljenim, jedinstvenim, neponovljivim.

Tako je jednom napisao: „Pretpostaviti da je originalnost ravna sebičnosti, malo je naivno i suviše primitivno , premda su originalni duhovi zbilja u nekoj mjeri egotici i kako bi shvatio  dobri južni narodni genij, egoist. I nastavlja: „ Čovjek koji sebe nasilno predstavlja kao velikana pući će kao mjehur od crijeva neke životinje, kada dodirne živu žeravu.“

Ovo je isječak iz njegova autografa „Formacija i involucija jednog duha“, pa bih nastavila sa citatima na spomenutu temu: „Meni se čini da je i moja jedina prava veličina upravo ona koja je crpljena iz vječnosti i modelirana po obliku Vječnosti, ovdje s jednim duhovnim bunarom.“

„ Čovjek precjenjuje sebe, a da stigne do prave cijene i procjene sebe potrebne su mu godine atletske gimnastike i dugi rokovi vježbe isposničkih etičkih vrlina. Čovjek se ne smije bojati da istakne svoje ideje, a svoju ličnost može samo da podredi onoj ideji koja mu izgleda božanskog podrijetla kao svoje sitno ljudsko sredstvo.“

Kako piše M. Žeželj u biografiji o Tinu-„Veliki Tin“.

„Tin je osjećao da je složena ličnost pa je napisao: Glavno je ipak da smo sada Više Njih, a ne Jedan Sam, da postoji pluralitet, šarenilo, i slikovitost.“

U Autofragmentima kže o sebi: „A mi smo disiecta membra. Dozvolimo da je mijena opći zakon. Ali za duh ima jedna mijena koja mu se nameće i to neprestano; a ima jedna druga koja mu je nametnuta. Jedna dolazi iz čovjeka, druga od mijena prilika koji zovu događajima. Dakle, uglavimo da nismo uvijek isti.“

Biograf Žeželj je sljedeće ustvrdio za Tina:“ Ali za kritičara je bio previše subjektivan, okrenut k sebi, a za učenjaka preširokih enciklopedijskih interesa, bez strpljivosti i upornosti da se posveti jednoj struci.“

Ujević je „gutao“ knjige. Naročito u Parizu gdje je bio uključen u Nacionalnu knjižnicu- bio je doslovce biblioman.

U „Pravici“ 1940, pojašnjava kako se nije posvetio filozofiji te izjavljuje: „… Nesumnjivo, suviše sam jezika i literature progutao za takvog apstraktnog metafizičara ali stoji međutim da su samo ulica kafana, skepsa veselog čovjeka i očaj i potop nezbrinutosti ubili u meni toga eminentnoga metafizičara, koji je bio na dnu mojega bića i koji se nekim čudom pretvorio u pjesnika.“

O svojevrsnom tragičnom osjećanju života koji je ucijepljen u ovu civilizaciju racionalizma i pozitivizma kao njegova posljedica, jer to bijaše umnogome život bez poimanja Božje stvarnosti i sigurnosti koji takav osjećaj i doživljaj nosi ; u svom autografu Tragika inteligencije , Ujević dodaje: „ Tragika inteligencije, to je raskidati se  ne postigavši nikakav rezultat. Bezumno basrljati kroz život, lomeći se, razdirući se, propadajući… Kod nas je već sudbina mnogih pisaca i vrlo velikih, kao što bijahu Matoš i Polić, bila naprosto tragična.“

I dodala bih, kao da vrijedi ona: „Tko se prema životu fatalno postavi, život mu fatalnošću i odgovori.“

Čitajući i analizirajući Ujevića, također mi se nametnulo da je taj čovjek cijeli svoj život bio u svojevrsnom circulusu vitiosusu odnosno začaranom krugu u kojem je pisanje stihova bio nužan izlaz, gotovo kompenzacija života.

On ovako na jednom mjestu veli:“ Patnja je razvila moje Ja do frenetičke hiperpotencije.“

Ta patnja za koju se često puta kaže kako je kontraproduktivna završila je u ovom klimaksu riječi: „ Ali to kopkanje unutrašnjeg jaza, to nevjerojatno bavljenje samim sobom dovelo me je dotle da duboko osjetim svoju ništavnost, da spoznam kako sam ja nitko i ništa, ličnost koja više ne postoji, koja je mrtva; doslovno: koja je umrla.“

Nadalje kaže:“Ja sam odavno proglasio jednu lozinku prestajem se saopćavati… Nikada u historiji nijedan čovjek nije bio žigosan zbog književnosti i duha kao ja. Takvi nesporazumi ne razvijaju moju borbenost, oni do skrajnosti usavršuju samo moju nepomirljivost.

Ja sam čovjek nesporazuma, kao što nužno ispada čovjek koji vjeruje u stav razuma… Naši su oci patili od razočaranosti, a mi smo vršili kritičku spoznaju bez patnje. Bez patnje,jer patnja ne pomaže, jer nije korisna, jer škodi.“

I sada ovo:“…Nije umjetnost samo izraz života, ona je na jedan neiskaziv , a nenadoknadiv način kompenzacija prema životu.“

Prije nego što započnem sa psihološkim tematskim nizom, citirala bih Ujevića gdje daje svoju „osobnu iskaznicu“. Taj tekst se nalazi u 13. knjizi njegovih Sabranih djela gdje su dati njegovi feljtoni:

„ Ja sjedim za stolom i kažem:- Ja sam barem za trenutak, u poeziji kozmički ekspresionista, u religiji ludički reformistam u filozofiji neokantovac, u kritici impresionista, u sociologiji treći internacionalac, u svemu jedan vulkan i ponor, splet protivurječja, koja to možda i nisu, no neka sadržajnija istina dublja duševna stvarnost, na razini gdje se Duh oslobodio nasilja riječi… Glavno je da nemam dogme, da volim život i smrt, i rad i ćutanje u onda preporod srdaca, prevrat duhova, ali nadasve duboku, duboku probuđenu savjest u samoći, patnji i spokojnom blaženstvu.“

PRVA CJELINA:

PSIHOPATOLOGIJA SVETOSTI

Kršćanski nauk nas uči kako se ljudsko žiće i biće sastoji od tri dijela:tijelo, duh i duša.

U prvom dijelu, tzv. psihološkom nizu pokušat ću dati psihološki portret Tinove znamenite ličnosti. Pade mi na pamet , prije svega, parafrazirati riječi jednog srbijanskog kulturnog i javnog radnika koji  je o Tinu rekao nešto vrlo zanimljivo: „U ovom djelu kugle zemaljske svi smo mi Ujevići ;barem pola sata u jednom danu!“

Na početku bih citirala Ujevićeve riječi napisane 1937. u autografu „Vrgorac i Makarska“:

„Moje buđenje, moj unutrašnji život počinje dakle u Makarskoj. Makarska me uči da život i prirodu osjećam pjesnički, da o sebi mislim lirski i introspektivno psihološki. Makarska me, dakle, uvela u moju treptavu osjećajnost, načinila me zamišljenim, osjetljivim samotarom i bojažljivcem… Ali prava inspiracija, prava intuicija koja je samo bila osjećaj, a ne forma, obuzela me već oko desete godine u Makarskoj. Tada sam bio mali pjesnik, mali čudak, a nisam ništa čitao, a još manje pisao….“

U svojoj 46. godini  Ujević piše: „Mene je davno, davno, minula svaka melanholija, dosada, kronična neuroza… Weltschmerz je uvenuo u jednom starom herbarijumu. Ne znači da život biva bolji; on je sigurno bio i gori, teži; mučniji, ali se razvijao, rastao…A dugo godina svoju sam napetost , rješenost prema svijetu, nazivao neurastenija.“

U svom autografu „Ciklotomija pod optičkom lećom“ kaže:“Patologija je sve ono što počiva , što se ne kreće, što se ne razvija. No patologija i ukočenost koja nastaje od prenapregnutosti, pustinja od bijesa. Ljekari uopće izučavaju individualne patološke slučajeve. Društvena patologija je manje obrađena , jer kolektivnost nije jedan pacijent kojega može povesti u sanatorijum.“

Nadalje, u autofragmentima veli: „Od djetinjstva sam važio kao nastran i ekscentričan, i od cijele mudrosti volio sam samo bizarnu duhovitost. Kasnije sam postao tiši i povučeniji, ali istom od tada sam ušao u svoje ludilo, shvatio što je neuropatija i hipohondrija samotara.“

Na jednom mjestu za sebe kaže:“Jesam li introvert, jesam li narcist, ili bolesni solipsista, to neka kažu promatrači…“

Također ustvrđuje za sebe : „…I moja je naročita sposobnost i najveća majstorija što imam dar da patim na sve moguće načine. I mozgom, srcem i živcima, i cijelim bićem, i svakom žilicom.

Ja sam u sebi jedno vrenje u odnosu sa drugim jedno trenje, u odnosu sa nebom jedan dašak, a prema Vasioni niko i ništa.“

Da bi se pristupilo Ujeviću  treba nastupiti, citirat ću njega sa „kvintesencijskom sabranošću“ i k tome treba imati „energičku napregnutost bića.“

Štoviše, Ujevićevi stihovi nose mistički naboj te treba ući u svojevrsnu telepatiju koja se često definira kao „psihičko usklađenje s višim razinama svijesti izvan sputavajućih granica prostora i vremena.“

Ili još bolje, valja citirati i njegovog učitelja A.G. Matoša: „Jer nisu najjači koji najviše mogu i znadu, nego oni koji najviše slute i vjeruju.“

Biograf Žeželj nastavlja konstatirajući „da je Tin i sebe smatrao bolesnikom koji se liječi poezijom i koji će, pored svih stradanja, možda uspjeti da dade značajna, lijepa, potresna, zanimljiva pa eventualno čak i besmrtna djela.“

Ove Tinove riječi ću ilustrirati narednom pjesmom izašlom u njegovoj 2. knjizi Sabranih djela (Ojađeno zvono, 1933)

ZAPIS NA PRAGU

Ove pjesme, to nisam ja, iako sam ih ja zapisao

Ovi jauci, to nisam ja, premda sam ih zbilja uzdisao.

Moj pravi život, ja sam samo disao.

Jer ja živim i kad pjesma umre. Ja živim i kad patnja mine,

Ima u meni nemira dragog, a ima i moje širine.

Ja puštam i drugog da govori za me.

A i sam govorim druge same.

Ja ne marim čovjek biti ako sam umio ljude bogovski reći

O ja! O ja! Ja sam od sebe i manji i veći

O ja! O ja! Moj drugi i moj treći.

Ja ne sanjam o sreći. No ne sumnjam o sreći.

Gle ovoga dvojstva i trojstva moga : ima u meni i tmine, no ima

U meni vedrine

I moja divna sloga.

Ujević piše izvjesnom Kovačeviću na svoj 46. rođendan (5. srpnja):

„ Biste li vi uzeli na se taj posao , jednu malo ozbiljniju studiju, ili da se to provjeri nekom drugom kritičaru ili filologu, koji bi pisao pozitivno i trijezno o pjesmama, ne ignorišući usput ni život i druge radove ili barem nastojanja autora?“

Evo, u ovome tekstu ja sam dobila smjernice za moj pristup Ujeviću.

Dvadeseto stoljeće, odnosno prva polovica čijom prisutnošću nas je počastio bard T. Ujević bijaše doba tjeskobe, gotovo kao neka moderna kuga.

Uistinu, bez namjere da izigravam psihologa, a u knjižnici čovjek-bibliotekar nabasa na rijetke i izvrsne knjige, naišla sam na knjigu P. Russianoff: „ Kada ću konačno biti sretna“.

U toj nepretencioznoj , ali kvalitetnoj i krasnoj knjizi rastače se osjećaj tjeskobe, koji prema njezinoj analizi prate 4 temeljna osjećaja:

  1. Osjećaj bespomoćnosti,2. Osjećaj odbačenosti.3. Osjećaj krivnje te 4. Strah od katastrofe

Tin je također često robovao ovim osjećajima i u životu, a to se zrcali u njegovu djelu. To svakako potvrđuje njegov poseban vokabular. Evo jedne isposničke pjesme (neuvrštena u pjesničke zbirke) iz 3. knjige njegovih Sabranih djela:

PJESNICI PROSJACI

Imajte sažaljenja s pjesnicima

Oni ne bi možda pjevali,

Kad bi bili potpuno uspijevali,

Kada bi imali jesti,

Kada bi se u redu odijevali,

Oni ne bi bili vjesnicima

Bez stvarnih vijesti.

Imajte sažaljenja s njima

Oni pružaju ruke,

Treba im malo muke

Kao nagrada rima;

Treba da ljudi doznadu kako su gorko bez sreće

 

I da im za papirno cvijeće

Bakrene groše dadu.

Imajte sažaljenja s njima,

Oni su sveti bolesnici,

A svaki jad se njih prima

U osjetljivoj žici

Vrućici i nedoumici

A njihov živac snima

Sav svijet i jad u slici.

 

U knjizi F.Riemanna, njemačkog psihoterapeuta iz prve polovice 20. st. „Temeljni oblici straha“ studije iz dubinske psihologije naglašavaju se 4 osnovna oblika straha:

  1. Strah od samodavanja, kojim se doživljava gubitak svoga Ja i zavisnost
  2. Strah od individuacije, koja se doživljava kao nesigurnost i izolacija
  3. Strah od promjene , koja se doživljava kao prolaznost i nesigurnost
  4. Strah od nužnosti, koja se doživljava kao konačnost i nesloboda.

Riemann kaže da „vrsta i intenzitet doživljenog straha“ u velikoj mjeri su zavisni od naših urođenih dispozicija, od našeg „naslijeđa“, kao i od uvjeta naše životne sredine u koju ulazimo svojim rođenjem, ali također i od naše tjelesne i duhovne konstitucije, kao i od našeg osobnog životopisa, povijesti našeg postojanja.

Tako Riemann razlikuje četiri strukture ličnosti, prvenstveno normalne strukture s izvjesnim akcentuiranjem, ali ako to akcentuiranje postane očita jednostranost onda se susrećemo s neurotskim varijantama (tipova) struktura. To su četiri velika oblika neuroza: shizoidnost (tu ja vidim Ujevića), zatim depresija, kompulsivna neuroza i histerija.

Ovim stihovima započinje analizu shizoidne ličnosti Riemann:

„Ustaj, da budemo drugačiji od ostalih

Što gmižu ko*rulja prosta.

(Spitteler)

Glavno obilježje ovakvog tipa ličnosti, a to se može pripisati Ujeviću, naravno ne u visokom postotku, jest „strah od samodavanja“ te „impuls okretanja oko svoje osi“ ili rotacije, dakle psihološki to znači „impuls k samoočuvanju i omeđivanju Ja“.

Nadalje Riemann tvrdi:“Težnja takve osobe je usmjerena , prije svega,na to da postane što je moguće nezavisnija i autarkičnija…“

„Najvažnije mu je da nije upućen ni na koga, da mu nitko ne treba, da nikome nije dužan. Stoga se distancira od drugih, treba mu razmak, nepristupačan je , komunicira s drugima samo ograničeno. Ako netko prekorači ovu distancu, shvaća to kao prijetnju njegovu životnu prostoru, kao ugrožavanje njegove potrebe za neovisnošću, njegova integriteta i brani se od toga osornošću. Na taj način razvija tipičan strah od međuljudske bliskosti. No bliskost se u životu ne da izbjeći, i zbog toga biva zaštitno držanje iza kojega se može od nje zakloniti.“

„… njima nedostaju srednji tonovi u međuljudskom ophođenju, nemaju za to nijansi, te im  već i najobičniji kontakti mogu postati problem…“

„kod shizoidnih osoba golem je strah od obvezivanja , od vezanosti za jedno mjesto, od zavisnosti ili podređivanja.“

„…ali sa sklonošću autarkiji i izbjegavanjem bliskih kontakata, neizbježno je povezano „uobručenje“ sebe, sve veća egocentričnost koja shizoidnu ličnost gura u izolaciju.“

S obzirom na to da u Ujevićevom jezičnom talentu ima elemenata ingenioznosti, pa čak i genijalnosti- evo što Riemann kaže za takve ljude:“ Eksponirana situacija genijalne ličnosti omogućuju joj spoznaju da može prekoračiti granice, od čega se drugi obzirno drže podalje: Ako im osjećajni život nije osiromašio , već je samo bojažljivo pritajen, shizoidne ličnosti su veoma izdiferencirane i senzibilne osobe,koje imaju duboku odbojnost prema svakoj banalnosti i ispraznosti.“

Riemann tvrdi da duše shizoidnih osoba postaje jednostavna gomila psiholoških refleksa te bi mogli zajedno sa Schopenhauerom kazati: Dragi Bože, ako postojiš, spasi moju dušu ako je imam. Njihova psihologija ima obično nešto pronalazačkog, želju za raskrinkavanjem.“

U umjetnosti im više leži apstraktno nefigurativan pravac, gdje nastoje uobličiti svoja komplicirana , unutrašnja doživljavanja.

Stil im je obično poseban, nekonvencionalan, originalan u svakom slučaju, ponekad okrenut u budućnost…

Riemann završava studiju o ovom tipu ličnosti sljedećom rečenicom:“Svaka struktura ima svoju mogućnost razvitka do visokog stupnja.“

Naš pjesnik Tin Ujević razmahao je svoj osnovni talent i stvorio svoj zasebni , umjetnički svijet za svagda.

On, kao da je već za svoga života rekao, kao i Horacije:“Exegi monumentum aere perennius.“

U prilog njegove shizoidnosti citirat ću pjesmu iz 4. knjige  Sabranih djela ( neuvršteno u pjesničke zbirke).

PAKT SA DEMONOM

Narode, trebalo bi mi najmanje 5 godina za terapiju potpune samoće da se vratim pravom i iskonskom izvoru svoga bića, jer ja živim u halucinaciji jednoga fiktivnoga tijela i jedne apstraktne psihe, te u hipnozi i u iluziji ne znam što ima istinito i stvarno bilo u meni, bilo izvan mene. (Ponavlja se kao molitvena formula svaki dan prije sata indijske fillogije.)

Dva glavna smisla vru mi u glavi

Da nismo u domu rđavog genija

Svi što slinu brišemo rukavom

I mamurluk razgonim kavom

Suza je čišća i otvorenija,

Mi nemamo suze,

Mi motrimo gdje s bora smola puze.

Neuroza, neurastenija.

Smola je suza drva.

A naša suza neznana i bescjenija

Curi u magličasto staklo duha, biserna mrva

Glupa zavjera ili tuđe anateme:

Hvatati kozmičko sjeme,

Loviti sunčane praške,

I eterske sujetne daške,

Dok uzalud prođe vrijeme.

Zašto meteori postaju mahom

U crne šume i debela mora?

Zašto su zvijezde bez odgovora?

Ovaj je dim pakt s demonom

No grozan je ugovor s vragom

Da mu služimo pomnjom, klonom

I cjelovitom vrelom snagom.

No grešno je prodati stravu kobi

Za vreću idealne zobi;

I krivo momci dušu pišu

Zloduhu, a ne bijelom fetišu.

Taj sanjar i luđak, a ne borac

Pa ipak možda izmolim čudesa,

A ne sablazni i teške krivice,

Jer demon i spornu krivnju

Stresa.

Jer moj demon je možda

Čudotvorac.

U 13. knjizi Feljtona naišla sam na tekst gdje se također spominju demoni:

„ Ja se ne bunim. Osjećaj apatije u meni prevladava. Anesteziran sam protiv bola; bivam sjena bez vlastitoga života, bez prava na vlastitu patnju, te sam sam samcat, imam osjećaj da drugi upravlja sa mnom, da me vodi, kao za ruku.

Drugi! Ne vode svakoga putevi istom demonu. Ali demon je tu, kao da je sa mnom, pored mene.

I ovakva prolazna iskustva mogu biti predmet analize, introspektivnih traženja. Piše se kritika muzike i (korak dalje) piše se kritika bezvoljnosti, prazne duše. I to je iskustvo naopaka mistika.“

U petoj knjizi Sabranih djela u pjesničkoj prozi Ujević piše Paniku samoće. Valja također naglasiti da Ujević kada piše prozu razotkriva se u svoj svojoj ranjivosti i prikazuje sebe sasvim ogoljeno:

„Kada mi je dosadno, uvijek mi samo drugi dosađuju. Sam sebi nikada ne dosađujem, sam se mogu nečim zanimati. Jer i misli su dobre drugarice, vrlo zabavne i dosjetljive. I zato ne poznajem prave samoće, i otkako mi je prošlo petnaest godina ne postavljam samoći nikakvu aureolu. Prava samoća možda vodi ravno u zločin. A ja važim kao takav neženiv, ljepše nego onaj namrgođeni Danac.U samoći sam dozreo. Ali što je bila ta samoća nego poravnanje, slivanje nekih mora s jednim velikim oceanom? Što je bila ta samoća nego ujednačenje u sebi raznih glasova, raznih nagona? Traženje veze i saobraćaja. Samoća može biti panična, kao neke nepregledna prašume. Iz takve samoće mogu šiknuti izvori ludila, mahnitanja.

Ali teško mi je samoći dati onu svetinju, i ono prokletstvo, te da bude kao jedan genij. Najviše su sami oni koji su od sebe najviše dali. Oni vode u tajnu ne objasnivši se. Samotni su vrhunci kao Mont Blanc i Jungfrau, ali je ljudska samoća ipak samo poza. Veći iznos rada nas poglavito miješa s čovječanstvom , a ne bratimljenje uz čašu, teatralno grljenje, popuštanje nemjerodavnosti…!“

Pojedinačka bogatstva uma na korist su zajednicama, a pojedinačke propasti rupe u koje će rasparati haljinu. Ja biram društvo i rado volim da ostanem sam, jer duhovno sam sebi mogu najbolje pomoći.

U evanđeoskoj priči je bio jedan đavao koji se zvao Legija, i taj je potopio jedno krdo svinja.

Ne mogu se previše družiti kada sam samo do neke mjere saopćiv. Prava je samoća uvijek dobro društvo-isto onako kako je svaka srijeda kraj, jer u stvari nema sredine.

Ja cijenim ljude koji su dobri i duboki  bez svjedoka, koji su za se same istinoljubivi svjedoci… A tek mislioci su se prvi naučili da budu privatni, tajni ljudi.“

Kada bismo određivali u kakve tipove ljudi spada Ujević po svojem temperamentu i sklonostima ne bismo ga okvalificirali niti kao pragmatično-funkcionalan, niti razumsko-intelektualan, ali je svakako literaran. Međutim naročito i pretežno jest osjećajno-fantastičan.

U svojoj 6., 7., 8., i 9. knjizi Sabranih djela Ujević nastupa kao književni kritičar, polemičar. Tu se doista potvrđuje kao vrstan stilista, ali i kao erudit par excellence.

U 6. knjizi Sabranih djela gdje se nalazi zbirka proze „Ljudi za vratima gostionice“ Ujević kaže:

„Mi rado zloupotrebljavamo metafizički termin genija, za koji se svak pita što je to. Genij je jedna drska metafora, a aproksimativno može da označuje iznimnu radnu snagu stvaraoca, iznimnu koncepciju zadatka, iznimnu volju; no ako se na genij ne gleda  kroza nj kao na unitrašnje ustrojstvo duha, nego historijski, i to ima svoje objašnjenje, takvo doduše koje nas ne može zadovoljiti.

Riječ genij nikada nije pripadala čovjeku; a ona danas predstavlja za nas samo normalu…, a najzad je genij iz kolektivnoga, mitološkog i apstraktnog prešao u individualno, i počeo je da označuje bolest ličnosti i jednog uzrujanog čovjeka koji se probogovio, koji je obuzet bijesom viših sila (za koje nema mjere i kontrole)… Pojam genija je metafizički, a na polju čiste intelektualnosti vodi u čistu metafiziku.“

Ujević je, valja istaknuti, suvremenik jednog velikog američkog mislioca W.Jamesa o kojem će kasnije biti riječi i jednog kontroverznog učenjaka, osnivača psihoanalize S.Freuda.

Ta dva velika učenjaka formirali su čitave škole učenja i sljedbenika koji i danas imaju utjecaja u suvremenoj misli čovjeka-intelektualca.

Već sam napomenula kako nemam namjeru izigravati psihoterapeuta ili psihologa, vać samo naznačiti osnovne probleme koji su mi se nametnuli iščitavajući Ujevićeve stihove i prozne uratke.

Trebala bih citirati fragmente „Prijedloga za studiju povodom smrti S.Freuda: „U Freudu se skriva inkvizitorska procjena pakosnih, negativnih, ropskih motiva propusta i zaboravljivosti…“

Libido sprečava moralni diktat. Freud u metafizici seksualnosti daje u gomilama još degradira budeći rušilačke porive…

Freudov je materijal suviše empiričan, može ga se pabirčiti po volji, vizija suviše personalna, autoritativnost koja isključuje i kontrolu, nadahnuće biblijsko, apriornost nesumnjiva i generalizacija upravo fantastična.

Psihoanaliza, počinjući na granicama individualne psihologije, u oblasti ljekarske terapije i pedagogije, prodrla je u šira polja kolektivnoga života zakoračujući u sociologiju, demopsihologiju, pol. historiju, dodajmo i u kriminalnu policiju, a onda u naročitim ograncima u lingvistiku, književnost i umjetnost… I Eros je shvaćen kao mitos, i Thanatos kao mitos. A stav kojima se vrijeme, publika i kritika primili poeziju i književnost zvao se (mitički ili mitološki) kompleks „inferioriteta“.

U proznom uratku „Otto Rank mitizuje poeziju (O.R. je bio osobni Freudov tajnik) Ujević također spominje Freuda:

„Freudizam je postao velika moda; no skupa s tim došla su i velika izopačenja i izobličenja Freuda. Neka na sav glas propovijeda kao naučnu dogmu nešto što Freud nije nikada napisao, deformacije Freuda vrše se ne više nego na jednoj strani, a on sam priznaje za dio svojih teorija da su nedokazane hipoteze. Ja dakle Freudove teorije ne smatram nikakvom naučnom dogmom nego obratno: u pojedinostima može Freud imati pravo kao svak ko je ikada napisao jedan spis u psihologiji ili psihijatriji; utoliko više što on raspolaže znatno naučnom kulturom i erudicijom, rijetkom sposobnošću zalaganja i sugestivnom rječitošću…“

Jedan od ogranaka Freudove škole jest i logoterapijsko učenje Viktora Frankla kojom je on izrazio vlastitu verziju moderne egzistencijalne analize.

Frankl za razliku od Freuda, govori o noogenim neurozama te ih dovodi u vezu s pacijentovim neuspjehom da u svom životu nađe smisao i osjećaj odgovornosti.

Dok Freud govori, kako kaže Ujević, o seksusu, dotle Frankl voli citirati Ujevićevog dragog filozofa Nietzschea: „ Onaj tko zna zašto živjeti moći će podnijeti gotovo svakojako kako živjeti.“

Knjižica koju sam pročitala , a po veličini patnje i promišljanja jest sukladna Ujevićevim ljudskim i poetskim vizijama, zove se „Doživljaji jednog psihologa u koncentracionom logoru“ a nosi još naziv „Zašto se niste ubili?“ autora, naravno, Viktora Frankla.

On je prošao strahote logora Oswiecima.

Frankl naglašava da je najistinskiji osjećaj koji se nametnuo za vrijeme tih groznih mjeseci i godina u logoru jest upravo religiozni interes.

Ako povučemo paralelu s Ujevićem, valja naglasiti da je mene kod Tina najviše zaintrigirala upravo ta religiozna dimenzija koju sam i s najvećim žarom uzela u svoj fokus.

U toj potresnoj autobiografskoj zabilješki Frankl kaže da sjećanje koje ga je u logoru spasilo od nihilističkog osjećaja jest upravo sjećanje, pamćenje na svoju voljenu ženu pa taman i ako je u međuvremenu umrla. Tako on kaže na jednom mjestu:“prvi put u životu osjetih istinitost onoga što su toliki iznijeli kao posljednju mudrost svog života i što su toliki pjesnici opjevali: da je ljubav posljednji i najviše čemu se ljudska egzistencija može vinuti. Shvaćam smisao onog što nam kao posljednje mogu reći ljudska poezija, misao i vjera: spas je čovjekov od ljubavi i u ljubavi!… Znao sam jedino to (što sam međutim dobro naučio): da ljubav  ide mnogo dalje od fizičkog života. Ljubav nalazi najdublji smisao u duhovnom biću, u nutarnjoj osobnosti.“

Nastavlja Frankl:

„Čovjekova se patnja može usporediti s materijom u plinovitom stanju: dođe li neka količina plina u zatvorenu prostoriju, on će je ispuniti potpuno i jednolično-bez obzira na njezinu veličinu. Tako i patnja potpuno ispunja čovjekovu dušu i svijest- bez obzira na to je li trpljenje veliko ili maleno.

Veličina je čovjekove patnje, dakle nešto relativno:a otud slijedi i obrnuto, da najsitniji povod može uzrokovati najveće veselje.“

Frankl na kraju fantastično zaključuje da ono što se u ljudskom biću ,

pojedinačnom ljudskom individuumu može oduzeti sve osim jednoga: temeljne ljudske slobode da u svim okolnostima izabere svoje držanje, da prihvati svoj vlastiti put.“

U priručnicima iz popularne psihologije kaže se:“ I unutar svojih ograničenja može se živjeti velikim životom.“

Pjesnik Tin Ujević je svakako takav primjer.

Frankl dalje zaključuje:

„Oni (logoraši) su dokazali da pravo trpljenje znači nutarnje ostvarenje. Duhovna sloboda , koja se čovjeku ne može oduzeti, pruža mu do posljednjeg daha mogućnost da svoj život osmisli.“

Frankl citira jednu znamenitu rečenicu Dostojevskoga:“Jednoga se bojim: da ne budem dostojan svojih patnji. Kao i onu Spinozinu:“ Osjećaj trpljenja prestaje biti trpljenje čim o njem oblikujemo jasnu i razgovjetnu predodžbu.“

Evo još jedne zanimljive Franklove spoznaje:

„Ta nezamjenljivost i nezastupljivost svake pojedine osobe jest ono što osvjetljuje svu veličinu odgovornosti što je čovjek ima za svoj život i za nastavak svog života.“

U žarištu Franklove logoterapije stoji pretežno budućnost tj. zadaci i smisao što ih pacijent u svojoj budućnosti treba ispuniti.

Schopenhauer , omiljeni filozof Tinov, rekao je kako je čovječanstvu očito suđeno da se vječno njiše između dva ekstrema –bola i dosade.

Tu se pojavljuje tzv. „egzistencijalni vakuum“ kojeg onda ljudi kompenziraju na različite načine. Kod našeg Tina to bijaše pisanje stihova.

Franklova logoterapija vidi u odgovornosti pravu suštinu čovjekove egzistencije. Svesti čovjeka samo na njegovu psihu jest jednostran pristup sveukupnom problemu čovjeka.

Zato sam ja u jednom ovakvom znanstvenom separatu Tina analizirala odnosno interpretirala s tri moguća aspekta, a da se pritom ne zanosim mišlju da sam pjesnika razotkrila, jer kako kaže pjesnik i mistik Stjepan Lice „svaka ljudska duša je cio svijet“.

Po logoterapiji možemo životni smisao reći na tri kolosijeka:

  1. Ostvarujući neko djelo 2. Doživljavajući neku vrijednost i 3. Trpeći .

Ljubav i u logoterapiji jest primarni fenomen, ali ne u spolnom, seksualnom smislu nego kao izražavanje doživljenog potpunog zajedništva.

Pridajući prolaznosti čovjekove egzistencije bitno značenje logoterapija ne prianja nipošto uz pesimizam, nego radije uz aktivizam.

Ključ ozdravljenja, zaključuje Frankl jest u nadmašenju (transcedenciji) samog sebe.

U 6. knjizi Sabranih djela autograf naslova „Ispit savjesti“ u kojem Ujević gotovo lamentira:“Ah, patnja, patnja! Čitav je svijet njome ispunjen, čitav sa jednog kraja na drugi.

Najnesrećniji stradaju od dosade; oni koji nijesu sasvim daleko od takozvane sreće imaju Nadu i posljednji su od onih kojima ne ostaje ni vjere ni nade, nikakav izgled u budućnost. Ako se baci pogled na globus, vidjet će se da je zemlja ova prekrita ranama i modricama; betežni i ranjenici života sačinjavaju gotovo čitavo čovječanstvo. Krv se toči na potoke, uvijek se bori za pravo i pravicu; ratovi dolaze jedan poslije drugoga , te ih ima koji za sobom i sa sobom povlače glavobolju, a ima opet i „zubobolja srca“, o kojoj je govorio pjesnik. Kada se čovječanstvo promotri preglednim načinom, ne zna se je li ono više ludnica, bolnica, tamnica ili bludilište; u svakom slučaju neko strahovito mjesto . Tek rijetki pravednici dižu se da sa samilošću i molitvom pročiste i otkupe stradanje: a njihova je žrtva krvava i neprestana. Umjetnost sa svoje strane, u toj vasioni gdje se stradanje priključuje stradanju kaže da vrši neku ulogu Spasitelja. Ljudska suza biva uzveličana i pročišćena, tu postaje pananačelom Vjere i Umjetnosti; bezimeno stradanje se obraća u Ljepotu i Svetinju.

A teško meni, ja sam pored svih užasnih kriza kojima je naše vrijeme obilovalo, ja sam pored i povrh svega toga bio ranjen u ljubavi. Poljuvan, išćuškan, premlaćen, izmučen, pedepsan i prebit u nepovredivoj , u neoskrvnjenoj ljubavi, i to mi je donijelo patnje kakve se bojah da čovjek prije mene nije iskusio.“

Ovdje treba istaknuti jedan biografski moment. Ujević je u ovo vrijeme (tekst je pisan 1919., a objavljen 1923.) bio zaljubljen u jednu srbijansku plemkinju, stanovitu Lusilu koju je pjesnički Tin doživljavao gotovo kao svoju Muzu i inspiraciju.

Unatoč međusobnim simpatijama, veza nije realizirana te se ona udaje za nekog bogatog stranca i odlazi. Ujević je silno patio.

Koje su psihološke osobine nosile Tina u prevladavanju svojih osobitih slabosti, muka, nevjerica i patnji?

Biograf Žeželj kazuje sljedeće: „ Opće osobine koje je Tin osjećao i duboko u sebi, stečene prije svakog iskustva: lični i nacionalni ponos, čast, pravda, sloboda, materijalne pobude u drugom redu, samopouzdanje, uvjerenje u savladavanju teškoća, požrtvovanje za izvršenje nacionalnog zadatka , samoodricanje ali i s centrifugalnom težnjom za izlaskom iz toga zatvorenog kraja „bez dveri“, za izvojevanjem svoga mjesta u svijetu.

Ujević kaže na jednom mjestu: „ Sva je moja povijest savjest.“, a M.Szentmartoni, mađarski isusovac, te profesor na sveučilištu „Gregoriana“ i autor „Psihologije duhovnog života“ kaže za savjest sljedeće:“Čista savjest je uvjet mentalnog zdravlja.“ Kao i ona sintagma „glas savjesti-glas Božji“, jer „možeš kako hoćeš, ali ne i dokle hoćeš!“ kako kaže narodna!

U toj knjizi sam se prvi put srela s pojmom psihopatologije svakidašnjeg života koja me ujedno nadahnula za ovu tematsku jedinicu.

Kako sam spomenula već Freuda bilo bi uputno navesti Szentmartonija što on misli o tom psihološkom pravcu odnosno o toj školi mišljenja i učenja:

„Psihoanaliza kuša grijeh tumačiti kao posljedicu potiskivanja ili traumi koje se mogu izliječiti a da osjećaj grešnosti ipak ostane.

Svoju grešnost osjeća i najzdraviji čovjek. I ne samo to, već upravo taj osjećaj dokazuje da je osoba zdrava i normalna…

Psiholozi se uglavnom slažu u tome da smanjenje religioznosti povećava unutrašnje sukobe i etičke konflikte…“

A sad jedan kuriozitet. Snovi su, kao što znamo kvalitetno i korisno sredstvo da bolje upoznamo sebe, štoviše i svojevrsni orijentir.

Međutim, Ujević, tko bi rekao, negativno se izrazio o snovima, sasvim ih potcijenivši, a zna se i dokazano je koliko snovi dolaze iz podsvjesnog odnosno nesvjesnog (Freud:“Tumačenje snova“) te koliko su simbolični, upozoravajući i znakoviti (ima ih tako i u Bibliji, ali ipak mudra stara narodna kaže:“snovi su sanje, Bog je istina“).

Ukratko, snovi su potvrda čovjeka kao čudesnog i nepredvidljivog božanskog i prirodnog „stroja“.

Citirat ću Ujevića ( deveta knjiga Sabranih djela, O književnosti i umjetnosti):

„No da se zaustavimo o čemu najviše sanjam. To će dati i moj prijedlog psihologiji sanja… Najčešće, ali ne i najradije. Jer ja ne sanjam nikada rado, a najviše bih volio kada nikako ne bih sanjao. Meni je i najteža stvarnost milija i ljepša nego i najzamamniji san. A osim toga, moram priznati, moji sni najobičniji nisu ni lijepi ni dražesni. U svakom slučaju nezvani gosti, ne mogu reći da mi donose kakvu utjehu ili okrepu. Prije bih rekao da su razlog ljutnje ili nezadovoljstva, te ako imam kakav iracionalan osjećaj, ja bih ga odbio na snove… san je neiscrpan izvor zabluda i prevara…“

Ujević je u svojoj stvaralačkoj odiseji imao mnoge uspone, ali i krize te je tako, kako izlaže, pati od „depresija“, „neurastenija“, „duhovne suhoće“, a u petoj knjizi pjesničke proze govori baš o svojim živcima:

„Niko od vas ne zna što su moji živci, kako su pokvareni i koliko me bole. Jer bole, bole uistinu.

Oslabila je moć da čitamo umorna djela u sedam svezaka, ljubav za velike priručnike, a teško nam je, vrlo teško da napišemo i najmanje pisamce!- Gospođice, ne čudite se , ako pored toga imam malo smisla za banalnu erotiku i za slatke biljete, sva je moja prepiska dokinuta prije više mjeseci. A teško je i pakleno sjediti u ovoj koroti; sve vas nešto iznutra trga i raskida, pa ne dozvoljava da sjedite na mjestu. Muče vas krajine obasjane suncem i mjesečinom, daleka polja s žutilom kukuruza…

Trzate se. Ruke i noge se nezgrapno trzaju kao da ne idu skupa, kao da težu da se raziđu, a u mozgu vam nešto škripi kao da ga škare režu : tijelo postalo raspelo, pa u ruci, pa u nozi osjećate čavao, u srcu prazninu i raskidanje, u mozgu, krv i raspadanje.

Sav ste neka ruševina ili još bolje, neko rušenje. O a ko bi mogao povjerovati da čovjek, diljem svojega života, može da u sebi nagomila toliku količinu patnje?Škripe živci; a od toga vam je uveče da čujete plačne violončele gdje sviraju neiskazive agonije bolesnih bijelih cvijetaka.“

Finale knjige M.Szentmartonija „Psihologija duhovnog života“je baš osmo poglavlje naslovljeno „Psihopatologija i svetost“. U podnaslovu Psihološka struktura i duhovni život, autor veli:

„Čovjekova psihička struktura utječe na njegovu duhovnost. Imajući pred očima ovu osnovnu istinu, naša će analiza imati uvijek istu shemu: najprije ćemo promotriti određenu patologiju ličnosti i pokušati rekonstruirati psihodinamizam te patologije i onda ćemo pogledati njezin utjecaj na duhovni život osobe, zatim pronaći karakterističan primjer među poznatim svecima, u kojem, čini nam se, prepoznajemo dominantne crte dotične patološke organizacije ličnosti, da bismo se na kraju zapitali kako su oni, unatoč toj patologiji, postali sveti?“

Szentmartoni navodi osam tipova patologije , a ja sam našeg Tina našla u tzv. povučenoj ličnosti, aktivno-osamljene duševne konstitucije. Naravno da se ne razumijeva kako ja vidim našeg barda kao mogućeg „psihopatu“, već samo u njegovoj osebujnoj konstituciji doista ima odmak od klasične stvarnosti. Time samo želim uvećati svetost njegove ličnosti i pjesničkog poziva koji mu je odredio život. Za te umnogome shizoidne ličnosti ovako autor kaže:

„Budući da se ne usudi pokazivati svoje osjećaje, živi ih prema unutra možemo reći da je karakterizira bogata mašta.

POTISNUTE OSJEĆAJE EVENTUALNO PRETOČI U POEZIJU.

Osjećaji su većinom negativnog naboja:napuštenost, neshvaćenost, izolacija. Nezadovoljan samim sobom, pati od samoće. Mišljenje je povučene ličnosti razbijeno:svakog se trenutka nameću neke sporedne misli, nikada ne vidi jasno, uvijek naslućuje još nešto iza stvari, sklon je apstraktnom razmišljanju. Stalno istražuje, pita: iz ovakvog stava mogu se roditi nove, originalne, korisne inicijative, ali i bizarne, neobične novotarije.

Uglavnom se bavi apstraktnim filozofskim pitanjima, što može dovesti do toga da izgubi zdrav osjećaj za realnost pa živi u svijetu mašte i svojih misli.

Pojam o sebi povučene ličnosti je otuđen: ne prihvaća sebe, muči je osjećaj manje vrijednosti. Tko je poznaje samo površinski, rekao bi da je introvertirana osoba, premda najčešće to ne stoji. Njezina je povučenost stav obrane od pretpostavljenih mogućih napada na vlastitu osobu. Istodobno čezne za ljubavlju, ali je ne može niti prihvatiti ni doživjeti…

Općenito uzevši to je čovjek koji uvijek drži odstojanje, teško govori drugima „ti“,osjetljiv je i neljubazan, neproračunljiv i nepodmitljiv…

Polazište za razumijevanje ponašanja povučene ličnosti može biti spoznaja da je kod nje samoća izraz samoodbrane…

Što se tiče duhovnog života i prema Bogu će držati određeno odstojanje. Zato ga muče sumnje, uvijek traži nešto više, uvijek naslućuje još nešto što nije izrečeno između njega i Boga…

Povučenost je opasnost i slabost jer takva panična osoba lako izgubi vjeru ako joj se čini da ju je Bog prevario. Ali je i velika mogućnost, jer može postati strastvenim istraživačem istine.“

Svetac izabran za ovu dominantnu krepost shizoidne ličnosti jest Toma Akvinski.

Kao što smo spomenuli, Tin nije isticao istinu kao svoj credo, svoj kategorički imperativ, već SAVJEST.

U 6. knjizi Sabranih djela , djela u prozi „Ljudi za vratima gostionice“ on se ovako ispovijeda:

„ I ja sam jedan od putnika koji je život premorio. Ali neću kazati da ne dugujem patnji ni jedno Dobro. Sve protivno od toga. Patnja mi je darovala duboku skromnosti mnoge ozbiljne duhovne darove. Dala mi je snage da lako živim u samoći , kao i onu da pregaram mnogo površnih stvari. Na jedan viši stepen ona je oduhovila moju savjest. Dala mi je napokon višu mudrost od  saznanja svoje vlastite unutrašnje gustoće, čvrstoće, punoće i obujma. Ja sam čovjek koji poznaje svoje granice. Pa makar i postojala želja: izaći odatle!

Kao s lapis-lazali, izgorio sam, izgorio sam na vatri patnje nekoliko milimetara svoje puti. Izgleda da je bol projasnio i protanjio moju nečistu krv. Jer je bilo nešto nezdravo i otrovno, grozničavo i zarazno u mojoj krvi. Ne znam odakle je to došlo, ali sam se s time rodio. Patnja je izgorjela u sveti plamen mnogo mojih crnih pohota, nepriznatljivih želja i gadnih čežnja. Ona je mene svela u pravu duševnu čistotu. Ako jednom budem mogao biti čisto vrelo, zahvalit ću iskušenjima. U svakom slučaju smatram da danas nisam kakav prljav gradski kanal ili ulični potočić.“

U šestoj knjizi proznog uratka pod naslovom „Skalpel kaosa“ kaže:

„U patnji ne treba veličati patnju. Patnja je glupa i postoji an sich. U patnji ne treba tražiti radost. Radost je postulat an sich, ona nas traži , ona nas draži , draška i ona čini da patimo.

Tu su patnja i libido vezane glavama. U pomutnji imam samo jednu pravovjernu filozofiju. U patnji se treba rugati…“

„Kao pčele u cvijeću mi ćemo sa svojim štivom posabrati samo najbolji med za naša ulišta, samo tamjan najtajnijih , najmirisnijih ideja. A onda ćemo da se stavimo u sveta stanja ljubavi, drhtanja od radosti, jer kada ne bismo ljubili, ne bismo umjeli ni misliti ni govoriti. O , odista, bolest ljubavi  i tepanje ljubavi, patologija mladosti. A ovo traženje smisla, to je- neosporno-bolest od duše.“

Treba istaknuti, a to je zapravo općepoznata činjenica o Tinu, da je tijekom života konzumirao stimulanse: alkohol, nikotin i kofein. To su svakako poroci koji nadražuju živčani sustav te dovode do egzaltiranih živčanih stanja. U dvanaestoj knjizi Sabranih djela kaže o tome:“Vino je dalo poeziju, rječitost i mutež dubine, a kafa je dala blistavi sjaj i izbrušenost, ona je zaradila, jer su bili potrebni nadražaji, nova unutrašnja iskustva. Bez vina ne bi žene i gradski pejsaži bili lijepi, naročito noću, u omaglici, a bez kafe ne bi misli posjedovale ženske draži. A, povrh svega toga, kao vrhovnu nasladu izgubljene djece, ispustiti nekoliko koluta plavičastoga, čeznutljivoga dima.“

Je li naredni teški i nečitak tekst napisan u kakvom „delirijumu“ možemo samo nagađati. Dakako da itekako ide u prilog njegovoj umnogome shizoidnoh patologiji:Hypnosis cerebri (peta knjiga Sabranih djela-pjesničke proze).

„Valjda sam vječita čitanka sovuljaga i drangulija ili trapar za šišmiše! Izgubljen sam kao hetitski natpis, kao piljak što je s mjeseca pao u najskrovitiju rupu oceana.

Uzalud tražim nomenklaturu za svoje pomrčine i eklampsije, u ljekarskim knjigama i formularima vještica. Ja sam nešto idesniji nego snimak prvobitnoga kaosa.

Kap zlatne krvi što se oborila na dno cijevi alkemičara, bila je kratica događaja transmutacije svetog elementa.

Ne diraj me. Ja sam možda od stakla, te se u prašinu staklenih iglica polomiti. Ne diraj me. Ja sam inje u obliku borovih iglica, u obliku moralnih sokova i strepnja jednoga vrtnoga ježa.“

Kao da se protežem na omagijanim tropima, ili jarčevim-rakovim obratnicama, moja opčinjena misao ne može nikako da napusti jedan sudbonosni krevet ili kanape na kojem uzalud rastežem ručne mišice bez elana. Ležim pod jednim prokletstvom nepomičnosti, mnome vlada vradžbina hašiša, i cijelo vrijeme hiljadugodišta kao da sam pijan. U zlogukim mirisima biblioteke na obezbojenim stranama štiva usrkao sam nemilosrdne, intenzivne otrove prošlosti.

Veliki inkvizitor Lao-tse drži dvije svećeničke gole ruke nad mojom pustom i nabreklom lubanjom, a vrući vjetrovi duvaju kroz moje slijepe očnice. Macbethove vještice recitiraju nad mojim tjemenom prekozmičke korale; nisu ravni sabbathe Sinn-Feina i idili guvna u katunima; gdje plast sijena pojede mjesečev lampion; jedan sifilistički konzument poezije zavija nada mnom, poopsećeni bekrija, moj Elisar.

Ja sam hrpa zgužvanih hostija u jednom mučeničkom grobu, na kojima pili pobratimstvo Kabirin i Zenon Eleaćanin, Montanus, Origen, Tertulian i sveti Mogloire; pa sam obamrla otrovnost olova i anthracena koja se ne može maknuti.

Obješen sam o jedan čavao, prikovan pod jednim zvekirom. Vezu mojih misli drži jedna špenadla. Ludnica moje pameti, piramido fenomene! Ne daj mi snova o konoplji, o djetelini, o moštu, o koromaču i o mladom grođu. Da li imaju strasniji duše biljke iz kojih se žešći arom izlučuje?

Rog mjeseca je pao u glibovitu mlaku kojom caruju gube: guba se ponavlja kao jedan naslagani ritam , pohranjen u stakleni izlog i guba nije tako vrijuća kao vodopad.

Gubavice. Rog mjeseca ljulja u mulju kao inspiracija koja će pasti u tintarnicu, a eno gore je nataknut o breme granja, a brecevsko granje. Kada bi me hajka pasa provezla na saonama žrtvenikom polarnoga leda; bolje arktici i antarktici, ne dajte mu da čitam hijeroglife u grobnicama. Ne vodite me u kosturnice faraona. Smiješno mi je da se netko u rodomantskim hipogejima objesi o svoje dječje pelene i o povoje na kojima piše nesavladljivost prirode. Nerođena djeca promašuju u mraku osovinu trabunjanja, ptica vampir bori se s električkom jeguljom.

Sam ću ja pronaći ključ za dosljednu besmislicu staložena u zadnju sloj. Jedan koncert od dvije milijarde grovnova, igračka akustičkoga slapa, šapuće mi najviše kao sedefna školjka koji su lišili služave sadržine. Tetmosi prije na mojem uhu, a baruštine mi posuđuju bolesne sanje kao posudbene  biblioteke.

Omaštene suknja pornografije vijori u metafizičkoj atmosferi Lamentatio Jeremiae drži se zadnje vlasi koja će otpasti na ćelavoj biljarskoj kugli. Najistrajniji jogin visi glavom dolje u isprazan bunar dopuštajući netremice da ga komarci bodu krvlju nabrekle oči.

Zatvorite  u kabinu slijepoga putnika da se ne strmoglavi u more, dok otmjeni pasaživi, kratkovidi, nosom čitaju zadnja atlantska izdanja Palupskog Dnevnika i ćorave dopise iz oguljenog kozmosa.“

Spominjani Miguel de Unamuno, španj. pisac i pjesnik, vrlo kontroverzan za života, predstavnik modernizma u svome djelu „O tragičnom osjećanju života“ kaže da za ljudsku jedinku vrijedi „zakon neprekidnosti“ i „zakon postupnosti“.

Inače, Tin je napisao jedan prozni uradak „Tragično osjećanje života“ što znači da je čitao Unamuna u originalu (poznavao je španj. jezik, čak je imao namjeru posjetiti Španjolsku, što se nije ostvarilo).

Sljedeći Tinov prozni uradak kao da je pisan pod utjecajem Unamuna:“Jedna sam osoba složena više od njih. Blago onom ko se razvio kao jedno organsko načelo, rašćenja bez interferencija. Ja sam niz prekida, bioskopska procesija; trajanje varka zaštićena jednom fizionomijom. Ja sam jedna osoba složena od više drugih. I u kaotičnom razvoju vladaju zakoni koji se objašnjuju kao određenje granice, svemoćki impulsi ne mogu prekoračiti granicu računa. U meni se ukrstilo, ispreprelo, isprekidalo više tih zakona i protuzakona. Bilo je slobodno da me izlome prijelomima, i da omeđaše gumom iz osnovne škole. Kaosu vremena treba da darujemo svemir neuroza.

Čovjek je bio jedan, mislilac dualan, doživitelj iskustva pluralan. U čovjeku je bilo imenovano više svijesti, više maska, više duša. Besmislen nalog da se plati harač dosta maglovitom životopisu jednog naraštaja. Više ljudi koji nisu nikako moji;

Balast, opterećenje. Svakako, živjelo je u meni cvijeće i trave, ali i daleke galaksije bacile su ovamo pelud i prašinu. Iskre su me probadale kao emblemi gorućih sunaca. Onda sam simpatizirao s mrtvim očima riba, otrovom osa i žrtvovanom njuškom…

Drugi u sebi, to je kriza savjesti. I ljepota, po jednom mjesnom pravu. Duša je široka kao javni trg, ali nije tako konkretna ni trajna. Gustoća duše ne traje kao kamen. I duša moli da se može vratiti u elemente prirode. Neka se raspane, onda će uskrsnuti. Traženje nije od nje, jer u njoj dozrijeva događaj i mijena prirode.“

Ako gledamo Tinov psihološki profil racionalno i objektivno, trebalo bi naglasiti sljedeće; biograf Žeželj je to naznačio narednim riječima:

„Energija krša stvorila je njegovu pobjedničku vedrinu. Ona mu je omogućila da, uza sva lišavanja, bijedu, ekscese, bdijenja i opijanja, izdrži goleme i redovite napore učenja, rada i stvaranja.“

Poezija je bila i ostala odista „fatum“ Ujevićev, odnosno baš ta „delectatio morosa“- ćudljiva naslada.

Evo kako on definira smisao i učinkovitost lirike:

„Ali liriku treba uzeti za ono što ona u mojem slučaju jest: vjera u bolji život čovjeka i gibanje i potres vječite mladosti, koja traje i hoće da živi u njemu. Tako i sama pjesma biva jedno životno vjerovanje: vjerovanje u vrijednost duha i prevratnu snagu i sudbonosno trajanje života.“

Nadalje veli:“ Onaj koji u sebi osjeća svježa vrela na boji se suše. I tek u uživanju sopstvene misli, spojene sa skromnošću blaga i nježna života, otkrit će se sanjaru i mislitelju mnogo zazivana, mnogo ljubljena sreća.“

Također u Autofragmentima kaže: „ I ideal neba i mora čulno sam volio neurotičarski. Voleći prirodu, ja sam sebe žrtvovao za prirodu kao za ženu. Stapanje s prirodom, s morem i s ostalim vidljivim svijetom, bio je čin ljubavnog ujedinjenja, duboka pobožnost.“

Biograf Žeželj konstatira za Tina: „Tin je oduvijek težio savršenstvu: vjerovao je da je predodređen da piše za vječnost.“

Biti perfekcionist jest, u stvari, pokora, jer takva težnja odnosno nastojanje drži osobu u neprestanoj napetosti. U nekim svojim spisima Ujević naglašava da svaka ljudska jedinka treba biti altruist. Tako na jednom mjestu moralizira:

„… Koliko je ljepše preskočiti svoju ličnu patnju plemenitim ćutanjem i prevazići je u sapatnji za bijedu svojih bližnjih i ljudskoga roda uopće! Autograf „Mrsko ja“

Također na jednom mjestu ističe: „ Toliko smo mi malo ono što bismo htjeli da budemo.“

U literaturi iz tzv. popularne psihologije naglašava se da je najvažniji test svih vremena:“ Jesam li ja ispravna osoba?“

Ujević anticipatorski veli:“Što tražim: budimo ispravni. Jer ako su neispravni, nisu ljudi, nisu pravi ljudi, te i to sami osjećaju. To je na dlanu… BUDITE ISPRAVNI.“

Kako složno kažu kritičario Ujeviću nisu fraze usuglasiti život s osobno prihvaćenim etičkim principima. To je bilo ostalo za njega osnovno-do smrti.

Kao još jedan kuriozitet ostaje činjenica da je Ujević ostao vjeran „platonskom“ poimanju ljubavi. Tako na jednom mjestu veli:

„ Čini mi se –kaže, da u ljubavi integralan posjed jedne izabrane duše vrijedi barem isto toliko kao i grubo tjelesno korištenje gomilom nepametnih djevojaka.

Masa ne nadoknađuje kvalitet… u ljubavi ili je postići čistu, svetu i veliku, ili propasti, u jednom i drugom slučaju svakako više voljeti apstinenciju nego zloupotrebu duhovne ili tjelesne ljepote.“

Kritičari ističu da čitava Ujevićeva poezija izvire iz zagledanosti u sebe, pune samoljubavi. Kada gledamo Ujevićev duhovni rast kronološki valja kazati da se kod svakoga pa tako i kod njega treba poći od djetinjstva i mladosti koja su ključno razdoblje za određivanje emocionalnih navika koje će upravljati našim životima. Ovo je tvrdnja koja je pročitana iz jedna vrlo zanimljive knjige koja je izazvala jednu veliku pozornost, a zove se „Emocionalna inteligencija“ D.Golemana.

Emocionalna inteligencija bi bila u stvari upravljanje emocionalnim životom na inteligentan način. Ne želeći nikako banalizirati pjesničku veličinu poput T.Ujevića, čini mi se da ova novija istraživanja pružaju novi uvid u psihološki profil kontroverznih i višeslojnih ličnosti s jakom osobnošću kakav je bio i naš pjesnik.

Ja sam spoznala sljedeće:

Ako osoba tijekom svog razvoja jest neprestano u konfliktu sa samom sobom i s većinom ljudi oko sebe, a nije teško bolesna ( u smislu hendikepirana) i nije doživjela neke teže osobne tragedije, riječ je o tome da je tu zakazala emocionalna inteligencija.

Kada govorimo o emocionalnoj inteligenciji valja naglasiti ovo: akademska inteligencija ima vrlo malo veze s emocionalnim životom. Odnosno kako tvrdi Goleman:“ I najpametniji među nama mogu se nasukati na plićine pomahnitalih strasti samovoljnih impulsa; osobe s visokim kvocijentom inteligencije mogu nevjerojatno loše upravljati vlastitim životom.“

Usuđujem se ustvrditi da i Ujeviću emocionalna inteligencija nije bila jača strana. Međutim, znao bi on nerijetko izreći snažne i mudre riječi. Tako na jednom mjesu kaže:“Najbolji put do sebe je prevazići se,“ Ovo kao da je parafrazirao Pascala koji kaže u svojim znamenitim „Mislima“: „Čovjek beskrajno nadilazi sama sebe.“ Rečenica koja je vrlo primjenjiva na slučaj Ujevića.

U autografu „Kralj Boema se ispovijeda na pragu 1930“:

„Pravi boem bi trebao da bude ne gotovan koji traži rezultate tuđe misli i borbe da ih primi na tanjiru, naprosto prisvoji; nego čovjek unutrašnjega života koji samo proživljava i zrele tvorevine duha zaodijeva u golicavu i blistavu haljinu, da bi drugima služila za divljenje i uživanje. Ali prije i više od svega radnik koji tretira materiju, podatke iskustva i znanja; novator ne u frazama nego u predmetima.“

Goleman ima dva prepoznatljiva pojma u spomenutoj knjizi, prvi je termin plima- to jest posebno stanje duha, slično euforiji, te preplavljivanje- suprotan pojam, pojam negativnog  emocionalnog puča.

Evo što je na jednom mjestu preplavljen Ujević progovorio teškim i mučnim riječima:Grohot plača (14. knjiga):

„Nijemost je pedepsala moj jezik za vremena, ali ako ikada progovorim, govorit ću samo kao more ili vjetar, površinski, čak i kao škripanje vrata, žamor papira, clovkanje cipela na pločniku, kao ogavna riječ iz tanjira ili iz flaša. Možda ću u drugima izazvati nešto radoznalo, ali u svojim unutrašnjim pećinama neće odjeknuti. Bit će samo riječi moje osude i prokletstva. Jer ja nisam saopćio u anonsama potrebu masaže na mojim leđima i željezo za svakodnevnu domaću gimnastiku. I da se naučim joginski disati po uputama Radžajage ili kao utopljenik koji je poslije tri četvrt sata izvučen iz rijeke.

Došao sam do svoje besmislice, i tražim da se siromasima zabrani govoriti. Na vrhu gudure prihvatio sam u ruke kao uže spasa trenutak nemogućnosti. Rekao sam zbogom samomu sebi i idealu, žao će mi biti ako se budem morao uskrsnuti u životu.

Ja sam raščerečeni plijen halucinacija i pusta poživinčena opsesija. Dodijelio sam sebi sekretare za apsurdno djelo i poglede, ličnosti za amerikanizovanu skitnju i standardizovanu originalnost. Moja se djela pokreću tek s granične crte životne isključenosti. No, ja se ne tužim, jer ne umijem plakati. Ne pitajte me za razlog; ja šutim i buncam bez opravdanja. Ja se smijem, a mojih devedeset kilograma orkanski i vrtoglavi grohot plača.“

Još su stari Grci naveli kao ideal u razvitku svake ljudske jedinke imperativ:“Nosce te ipsum.“

Ujević je u većini svojih autobiografskih skica vršio introspekcijski uvid u svoja unutarnja stanja. To se još stručno naziva i „svijest o vlastitoj ličnosti“ u smislu neprekinute pozornosti koja se pridaje  vlastitim unutarnjim stanjima. Tu je riječ  zapravo o autorefleksivnoj svijesti gdje um primjećuje i istražuje samo iskustvo, uključujući i emocije.

Svijest o vlastitoj ličnosti ukratko znači „biti svjestan i vlastitog raspoloženja i misli o tom raspoloženju“-kako tvrde neki respektabini psiholozi.

Goleman nadalje kaže da je nadzor nad uznemirujućim emocijama ključ emocionalne dobrobiti, mada se može govoriti i o stvaralačkoj vrijednosti patnje koja može, u krajnjem slučaju, očvrsnuti dušu. U ispovjednom tonu i sugestivno Ujević otkriva svoj unutarnji svijet u autobiografskom spisu „Moja bolovanja“ iz 14. knjige Sabranih djela:

„Nisam došao na ovaj svijet kao kakav heroj. Kad sam počeo osjećati, kako sam osjećao suviše, dugo mi je trebalo vremena da se pomirim s egzistencijom. Sigurno sam i ja pisao dnevnik za školskim klupama, ali je Marija Baškircev ostala daleko za mnom u prošlosti. Mnogo je stvari bilo onda, koje su mi smetale. To znači da sam mislio na sebe. Kasnije, u drugoj eposi, mnogo me je stvari zanimalo. To znači da sam prestao misliti na sebe. Treba osjetljiva tezulja da se točno odmjeri koliko stepena bolesti ima u jednom stanju.

Ali sudeći približno, u prvom stadiju ima svakako više bolesti ( istančane krizom organizma). I ta je bolest lijepa. Naime, ne može joj se odreći svaka kvaliteta. Ona znači svraćanje pažnje na unutrašnje brige. Ona tvori jednu epohu:lirsku poeziju, staroga stila. Čovjek putnik misli poglavito nase. Možda govoreći o sebi izražava i druge putnike. Ali, što onda ako uvidi da u riječima i brizi nema lijeka za bolest da je bolesniku od toga samo gore? Njemu je to možda svejedno, on voli smrt, ranu i propast, filozofiju očajnika, te ako se  održi i spase sigurno radije ima da zahvali svojoj tjelesnoj prirodi nego svojoj dobroj volji…“

„Organizam traje, može da izdrži. Ovaj mrak pojedinca ostaje kasnije svega jedna briga za duhovni život, za unutrašnji problem. Svi pjesnici učenjaci, umni radnici možda izgledaju pomalo zanešenjaci. Ali ono što osjećaju nije više bolest, to je ushit, oduševljenje, sreća. Nije to svrab ličnosti, to je razvedeno, razgranato, misao koja pojedinosti obuhvata u veću cjelinu.

Ni objektivno nije traženje unutarnje naslade, nego na unutrašnjoj podlozi svladavanja svijeta, izvršena djela…“

„… Izvodeći nešto nesrazmjerno, kanalizujući nesrazmjeran otpor duševnih fluida natisku prilika, najlakše se biva smiješan.

I smiješnost je u kraticama najočevidnija… Glumac nisam. Ali natisak duševnosti protiv pritiska tajinstvene kategorije… Život je tekao; pun gorčine i nedostatka kolegijalnosti. Duh je bacan i tamo da se odreče sebe aspiracija stila, golemi dio tovara na brodu morao je biti žrtvovan olujama.“

„Pišem stihove, braneći se od iskrenosti… O kako je to grozno misliti i reći:Ja patim. I ja bih to ( ne voleći bolesnu ispovijest a ni konfesijska vrsta) popravio u neku cifru; u dvoznačni simbol: Ja podnosim. U čemu ima jedna mrvica stoicizma, aprirornoga stava povodom beskorisnosti tužakanja koja me lišavaju dužnosti da se gleda naprijed i djela.

Evo što su od mene stvorile „prilike“, ta limunada stvorena bajkama hipnotizera, proizvod fabulacije.

Đavola, u stvari se ostvarujem izvan prilika, kao neke životinje koje same izgrađuju svoje tijelo, protiv sile prilike;  pitanje, na kojem sam javnom stolu oderao lakte i s kakvom sam lakoćom odložio ime, prezime, zanimanje, volju da budem intresantan i da koketujem s nesigurnim veličinama. Srce evo ga. Odlučio sam bio nikada srcu ne govoriti , nisam žrtvovao srce egzaktnoj nauci, jer je egzaktna nauka u mojem srcu je tu da ga nema; i kada bi ga bilo, da bi trebalo ušutkati. Stidim se srca( posljedica početne ljubavi za egzaktnost) i znam da u tom ima neke finoće: vrijeme je uveliko zabatalilo i zgužvalo moje stilske osobine, kojima je pomoću preciznosti instrumenta, i u postojanju jednoga laboratorija ili polja opažanja.

Ali, s ovim samoprijegorom srca-ovo nije niotkuda, od mene je- kao da se ovdje pomalja neki bogovetni, đavolski osjećaj;

Sud o Vrijednosti uvod je i kraj svakoga razmatranja u oblasti historije kulture!Ovu osjećajnu unutrašnjost i osjećajnu pozadinu moje maske kao da je stvorilo Iluzija-Vrijeme i Hipnoza-Prilike, dvije nestvarnosti, ili u oćem obziru, vrlo relativne stvarnosti:Srce i duša, gdje ima u matematici, ali ovdje, kao da toga ima i za trenutak i to u svrhu da se malo ganemo i rastužimo.“

Nije lako pratiti misaoni ductus Ujevića. Tu se izmjenjuju lirika i filozofija s mističnim natruhama.

Turbulencije njegovog duha su svakako velike. Može se govoriti i o stanovitoj konfuziji u nekim njegovim asocijativnim nizovima.

Nema sumnje da je Tin Ujević oličenje hipersenzibilnog intelektualca sa zasadama i nemale erudicije.

On je kao takav dobar dio svog života ne bio samo usamljen, već i samota. Samotan znači da je bio neshvaćen te da je imao vrlo malo ljudi u svojoj blizini koji su bili njegove razine, bilo osjećajne bilo intelektualne.

Bit će zanimljivo pratiti njegove meditacije na svoj pedeseti rođendan ( rođen je 5. srpnja 1891., a umro 12.11. 1955., u 65. godini života )

MOJIH PRVIH PEDESET

Istina je, mnoga su remek-djela ljudskoga duha, za me ne baš najodlučnija, nastala izravno od gladovanja, bolesti, očaja i neurastenije. Ali nisam mogao pristati da budućnost remek djela bude usiljena mučeničkim i žrtvenim receptima koji su posvuda previše lijepo poznati i obdjelovani. Činilo mi se da duh iz ovog kulta žrtve može preći u višu etapu samoprijegora, u kojoj  će razviti odricanje i samog ponosa patnje, zasluga patnje, koja barem u jednomu smjeru ostaje jalova i neproizvodna…Jer ona patnja koja je donijela darovitost i bujne , ponešto jednolične talente, ona je urodila i megalomanijom, željom za genijalnošću kao endemičkom pojavom, nezasitnim egoizmom i ekshibicionizmom, preburnom osjećajnošću i kultom neizlječive bolesti. Dvadeset i pet godina dostaje da čovjek nađe sebe, svoj duh i svoje pero, a u zrelijoj fazi ne mijenja čovjek bitno svoj književni pravac, ali istom nalazi svoju pravu životnu orijentaciju, koja je muška i muževna. U tome pogledu mnoge škole i struje između dva rata činile su mi se kao vraćanje u djetinjstvo, nikada više, a nekada manje zazorno i pogibeljno, jer je i infantilizam jednog dana uzeo premalo na svijetu i htio da otme odluke u svim pitanjima u svoje ruke.

Ja mogu reći da sam se u porođajnim mukama novog vremena prekalio i očeličio, te kod mene odista ne vlada nikakva plačna nota. Ne poznajem potpunog očaja, a najmanje očaj prije nego smo nešto pokušali i izrodili. Treba staviti na kušnju svoje sile treba ih prokušati ne jednom nego i deset puta, a ni poslije neuspjeha, kojima su krive životne kontigencije, ne treba očajavati.

Iz djetinjske i mladićke kulturne epohe treba preći u stadij muške zrelosti, ogledati što je to vrijednost izdržljivog rada i promozgane energije.

Srce i mašta ne gube tada svoje područje, ali njim ravnaju za boljitak i dobitak čovjeka. Nalazim da je to pravac od kojega budućnost mora imati koristi i pobude. Svakako, i mi književnici imamo oštre i osjetljive živce, pa se, ako se kojom srećom nađemo u jednome kolu, osjećamo kao zaseban svijet.

Ova težnja za cijepanjem i odvajanjem ljudi i ljudskog duha ne treba navlaš sokoliti, pošto već postoji u prirodi i prirodnom talentu i u raspoloženju. Samo jedna stvar koja mi ko sklopu svojega duha i redu svojih težnja moramo gajiti, i ostati joj vjerni, to su književni standardi, visoki standardi duha i ljepote.“

Osim spomenute emocionalne inteligencije kao i kognitivne inteligencije koja se mjeri kvocijentom inteligencije, tz. IQ, u novije vrijeme se govori SQ. spiritualnoj . Ona podrazumijeva poimanje vođenja ideje, odnosno tzv kreativnu vizualizaciju stvarnosti i života. Takvom uzvišenom inteligencijom bio je obdaren i naš pjesnik.

Iako je Ujević napisao puno teških i očajnih pjesama, on na jednom mjestu progovara sljedeće:“…No moj pesimizam, koliko god bio radikalan, nije tako hermetički zaključan da ne bi ostavio jednu nadu ili jedan izlaz. Samo  moja Bolest od Duše ukazuje na jedan spas.“

Karakter se u suvremenoj psihologiji definira kao „psihološka snaga nužna za moralno djelovanje.“

Tin je puno puta padao pod križem, ali se i dizao. Bio je ustrajan i hrabar unutar svoje prije spomenute „delectatio morosa“, ćudljive naslade.

Na kraju ovog psihološkog tematskog niza koji sam preuzela iz predavanja prof. Peleša na kolegiju treće godine studija naziva „Dostojevski i moderan roman“, a gdje sam se služila literaturom iz moderne i popularne psihologije  te je implantirala na pjesnika Ujevića. Pri tome, namjera mi je bila životvoriti pjesnika Ujevića, a zdušno se nadam da nisam upala u banalnost.

Niz ću završiti ovim pjesnikovim riječima u pogledu kritičara s kojim se u potpunosti slažem i čega ću se pridržavati u daljem izlaganju:

„Ako kritičar hoće da od njega nešto naučimo, on mora imati svoju distansu, svoje stanovište, svoj horizont; mora da je i sam nešto izučio, a može i da se neprestano uči, radeći. Ako on i piše članke, nije loše da ti članci budu poglavlja jedne već završene knjige, koja izlazi stranicu po stranicu na svjetlo dana . I, ako je kritičar zbilja savjestan, on se neće stidjeti da neku malenkost dotjera u drugom otisku. Pa i neke pogreške da ukloni.“

DRUGA CJELINA

DIMENZIJA UJEVIĆEVE RELIGIOZNOSTI

Sociološko-religiozni tematski niz je kod našeg pjesnika doista kompleksan. Krenula bih, naravno, od relevantnih citata pa preko opisa pragmatizma-sociološke metode kojoj je Ujević bio suvremenik, te bih dakako i „pretresla“ knjigu učitelja pragmatizma W.Jamesa „Raznolikost religioznog iskustva“ , pa do autora kao što su Miguel de Unamuno, Lorenzo Scupoli, naš suvremenik, akademik i pjesnik Ivan Golub, dala zaokruženu cjelinu Ujevićeve religioznosti.

Naglašavam da nastupam s pozicije rimokatolika te se neću bitnije baviti zanimanjem Ujevića za istočne religije. Evo što u autobiografskom spisu Mrsko ja govori Ujević:

„U dnu mog očaja postoji ipak jedna vjera , ako ne u neminovnost, a ono u mogućnost u opravdanost od jednog otkupljenja ili oslobođenja. Neki od ( jesam li to zaslužio i zar svi na kugli zemljinoj nismo zaslužili?) bit će otkupljeni ili oslobođeni. Dakle, pesimizam otkupljenja, jednom heroički-tragičan u borbi za ostvarenje dušinih ideala i djelatnosti za dobro čovječanstva, drugi put rezignovan u borbi svetih i blaženih duša očišćenih od strasti… Toliko smo mi malo ono što bismo htjeli da budemo.“

U autografu Formacija i involucija jednoga duha objašnjava religiju svoga duha sljedećim riječima:

„Žudnji za nirvanom i paralelna žudnja za beskonačnim kozmosom nalaze se na prapočetku  mojega duhovnoga bića, pošto su jedna vrsta negacije individualnosti na višoj lirskoj i metafizičkoj ljestvici…“

Biograf Žeželj kaže za Tina:“ Društveno Tin je bio na liniji Mlade Hrvatske i Matoša, ali jednako borben, slobodarski i antiklerikalan. Bio je član Organizacije starčevićanske omladine s glasilom Mlada Hrvatska.

Tin je kao član organizacije i slao svoje stihove glasilu- a ono ih je objavljivalo. Kritičar ustvrđuje da je Tin bio lirorevolucionar i liropolitičar te da se u Tinovu estetskom doživljaju miješalo osjećajno, maštovito i intelektualno.

U autografu „Ispit savjesti“ Tin naglašava :“ Jer je djelo pjesnika u tome da iznosi dinamiku života ne skrivajući nam ništa od njegovih hrapavosti i oporosti, ne naročito baš u tome i kroz to da slika, izražava, veliča, uljepšava i otkupljuje duše koje gledaju ne samo na se nego i na red u stvarima i vasioni zakon.“

Ako pratimo kronološki Tinov život, slom je doživio zbirkom Kolajna kada je unutrašnji-kontemplativni čovjek zbacio sa sebe ljusku nacionalno-revolucionarnog aktivista, nametnute samom sebi razumom i voljom.“

Međutim, Ujević je svoj slom smatrao oslobođenjem. Ujevićeva vjera je „Religija kozmosa“, „Religija savjesti“ i „Socijalna religija“. 27. svibnja 1919 iskrcao se s lađe u Dubrovnik i tom prigodom kaže u „Ispitu savjesti“ (napisan nakon Pariza), zbirka „Lelek sebra“ i „Kolajna“ predstavljaju zaključak početne faze pjesnikova života i djela.

Najiznimnija pjesma iz tih zbirki i jedna od najreprezentativnijih pjesama uopće Ujevićevog opusa gdje se potvrđuje njegova maksima:

„Ja poričem svaku umjetničku tehniku koja nebi neposredno izražavala Dušu“- jest svakako slavna „Svakidašna jadikovka“:

Kako je teško biti slab

Kako je teško biti sam,

A biti star, a biti mlad!

 

 

I biti slab, i nemoćan,

I sam bez igdje ikoga,

I nemiran, i očajan.

 

I gaziti po cestama,

I biti gažen u blatu,

Bez sjaja zvijezda na nebu.

 

Bez sjaja zvijezda udesa,

Što sijaše nad kolijevkom,

 

Sa dugama i varkama

 

O Bože, Bože sjeti se

Svih obećanja blistavih

Što si ih meni zadao.

 

O Bože, Bože, sjeti se

I ljubavi, i pobjede.

I lovora, i darova.

 

I znaj da Sin tvoj putuje

Dolinom svijeta turobnom

Po trnju i po kamenju,

 

Od nemila do nedraga,

I noge su mu krvave,

I srce mu je ranjeno.

 

I kosti su mu umorne,

I duša mu je žalosna.

I on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata,

I nema oca ni majke

I nema drage ni druga.

 

I nema nigdje nikoga

Do igle drača u srcu

I plamena u rukama.

 

I sam i samcat putuje

Po zatvorenom plaveti,

Pred zamračenom pučinom.

 

I komu da se potuži?

Ta njega niko ne sluša,

Ni braća koja lutaju.

 

O Bože, žeže tvoja riječ

I tijesno joj je u grlu,

I željna je da zavapi.

 

Ta besjeda i lomača,

I dužan sam je viknuti,

Ili ću glavom planuti.

 

Pa nek sam krijes na brodima,

Pa nek sam dah u plamenu,

Kad nisam krik sa krovova!

 

O Bože, tek da dovrši

Pečalno ovo lutanje

Pod svodom koji ne čuje.

 

Jer meni treba moćna riječ,

Jer meni treba odgovor

I ljubav, ili sveta smrt.

 

Gorak je vijenac pelina,

Mračan je kalež otrova,

Ja vapim žarki ilinštak.

 

Jer mi je mučno biti slab,

Jer mi je mučno biti slab

(kada bih mogao biti drag)

No mučno je, najmučnije

Biti već star, a tako mlad!

 

U ovoj pjesmi Ujević je jobovski patnik, buntovnik, ali s razlogom, gotovo bogohulnik ( ili bolje reći malovjeran), ustaje protiv samotnosti, neljubavi te otkriva gotovo jedan nesmisao u svijetu što ga okružuje, a sije sumnju, nemir, pobunu. Ta pjesma je svakako antologijska odnosno svevremena, jer će uvijek nalaziti odjeka u ljudima budući da smo grješni, slabi i često umorni od života.

Jednoć je Ujević izjavio:“Osamljenici trebaju prijatelja, a oni ih najmanje imaju.“

Spomenula sam zgodnu kovanicu „lirozofiju“, a iskovao ju je sam pjesnik zajedno s kritičarima.

Tako on zapisuje u jednom trenutku:“Zato lirozofiju vežem uz proces kulturnoga razvoja; ona bi htjela da bude njen najnapredniji izdanak. Ona daje primat osjećanju u kulturnom čovjeku, tomu divljaku koji je iznevjerio svoju prvobitnu prirodu.“ (1932)

Kao što sam već spomenula Tin je suvremenik jednog velikog društvenog učenja gotovo pokreta koji se zvao pragmatizam. Prije nego ga opširnije pojasnim, valja kazati da je Tin u Parizu 1913 zapisao:“…po svim puteljcima raspravljalo se o sociološkoj metodi i pragmatizmu.“

Metoda pragmatizma je za većinu njezinih kritičara suviše „filozofska“ za novu eksperimentalnu i fizikalističku psihologiju, a ujedno suviše „psihologistička“ za novu, logički orijentiranu filozofiju.

Ova teorija jest, u stvari, radikalno empiristička. Tako pragmatizam zastupa stajalište da svjesni mentalni život treba promatrati funkcionalno, kao dio naše opće sposobnosti prilagodbe na prirodnu i društvenu okolinu.

Načelo slobodne volje jest načelo koje predstavlja jedno od stožernih teza Jamesove filozofije psihologije. Ja bih dodala da se slobodna volja navodi kao konačna ljudska stvarnost.

James pokušava opravdati religiju usprkos nedostatnosti dokaza.

Njegova teorija odgovara na pitanje: što bi u danom slučaju trebalo vjerovati i s kojim praktičnim posljedicama.

Bitna Jamesova novina tiče se spoznaje životnosti i prisilnosti vjerskog opredjeljenja.

Tako bez obzira što se Ujević u jednom trenutku odriče (iz inata) sebe kao kršćanina, možemo reći da je njegova cjeloukupna poezija VAPAJ ZA BOGOM; ZA SVOJOM ESENCIJOM; ZA APSOLUTOM, a na jednom  mjestu zbori:“pa kad ću biti tamo, u svojoj biti?“

Empirizam- načelo pragmatističke teorije psihologije i filozofije koje započinje od dijelova, a cjelinu smatra skupom pojedinačnosti i stoga nije nesklon  da ga se naziva pluralističnim pa se govori tako o pluriverzumu. James u praksi prepoznaje dva tipa mentalne građe i to blagi nazor te čvrsti nazor:

BLAGI NAZOR

Racionalistički

Intelektualistički

Idealistički optimistički

Religiozan

Zagovornik slobodne volje

Monistički

Dogmatičan

ČVRSTI NAZOR

Empiristički

Senzualistički

Materijalistički

Pesimistički

Nereligiozan

Fatalistički

Pluralistički

Skeptičan

 

Ujević predstavlja osobu, naravno, blagog nazora, a Tin je unatoč svim mukama, trpljenju i patnjama nama ostavio u baštinu „KRISTALNU KOCKU VEDRINE“.

Doista Ujević nije bio pesimist, ali kako ustvrđuje jedan kritičar „pjesnik zna da je duhovna revolucija još daleko, daleko…“

Riječ pragmatizam je izvedena od grčke riječi pragma što znači djelovanje, odakle potječu naše riječi „praksa“ i „praktičan“.

Ujević je, sudeći po proznim uratcima težio jednoj osobitoj filozofiji religije pa tako kod njega imamo i elemenata idealističkog panteizma, odnosno sveprožetošću u prirodi i svemiru onom božanskom esencijom.

I u pogledu religije Ujević je bio eklektik. Evo što kaže na jednom mjestu:

„Ni u kakvom smislu nisam tašt, a naročito me moja budhistička uvjerenja o ništavnosti i prolaznosti života, o površnosti svakoga zemaljskoga uspjeha, o zlu kao osnovu poretka u životu, odbijaju od svake potrebe za reklamom i od svake slavičnosti.“

Samo bih htjela skrenuti pozornost na sljedeće:Papa Ivan Pavao II. u svom epohalnom djelu „Prijeći prag nade“ govori o „Semina verbi“(sjemenje riječi) u svim religijama. Međutim, naglašava kako je budizam po svojoj prirodi, odnosno imanenciji, zapravo i umnogome ateistički sustav. Također ustvrđuje i naglašava kako i islam nema tu spasonosnu ideju odnosno laitmotiv otkupljenja koji Ujević na više mjesta izričito naglašava.

Po ovom pjesnikovom prethodnom citatu ne čudi što na jednom mjestu ovako progovara:

„Ja simpatizujem i sa ljudima i sa prirodom, duh mi je uvijek bio svetiji od prirode, samo me je čovječanstvo utoliko odbijalo, što sam našao da ne može biti tako rđavih i ružnih stabala ili životinja kao što može da bude rđavih i ružnih ljudi.“

Ujević često odnosno najčešće spominje staroslavensku riječ „vasiona“. Također nije niti zato rijetka riječ „kaos“.

James kaže za „kaos“ da on posjeduje jednako toliko jedinstva u govoru kao i kozmos.

On, nadalje, kazuje kako je riječ o općem problemu uzročnog jedinstva svijeta.

Kada je riječ o istini i idejama kao načelima svake teorije koja bi te pojmove na svoj originalan način trebala redefinirati, pragmatizam svjestan odgovara na sljedeći način:

„Istinite ideje jesu one koje smo u stanju usvojiti, vrednovati, potkrijepiti i provjeriti. Pogrešna vjerovanja jesu ona koja to nismo u stanju.“

Svemir gledan očima pragmatista jest nezavršeno izdanje koje se širi na svim mogućim mjestima, osobito na mjestima gdje djeluju misleća bića.

Ključni pojam Jamesova pragmatističkog shvaćanja istine i značenja jest „cash-value“ gotovinska vrijednost-preuzet iz poslovnog govora gdje označava vrijednost robe u gotovini za razliku od one izražene u vrijednosnim papirima. U skladu s time, gotovinska vrijednost je najkonkretnije, najneposrednije i najstvarnije mjerilo istinitosti ili smislenosti pojmova, riječi, načela , teorija, itd. budući da je njegova primjena u vezi s jasno definiranim prostorno-vremenskim kontekstom.

James kaže da pragmatizam odustaje od apstrakcije i nedostatnosti, od verbalnih rješenja, od loših a priori razloga, od nepromjenjivih načela, zatvorenih sustava te navosnih apsoluta i počela. On se okreće konkretnosti i prikladnosti, činjenicama, djelovanju i moći. To znači otvoreni prostor prirodnih mogućnosti nasuprot dogmi, izvještačenosti i polaganja na konačnu istinu.

N.V. Peale, američki protestantski pastor i jedan od pokretača tzv. popularne psihologije sredinom prošlog stoljeća tvrdi za Jamesa da je najveći  mislilac Amerike.

Uza sve nedostatke koja je pokazala ova teorija, a jedna je od njih relativizacija, odnosno u krajnjoj konsekvenci „trivijalizacija“ istine, ovaj pokret u samoj Americi znači svojevrstan kopernikanski obrat i po snazi ideje, a i po produkciji teoretskog mišljenja.

Pretpostavljam da Ujević nije čitao Jamesa, jer je malo spomenut u pokojem autografu, ali je vjerojatno, za boravka u Parizu, dosta toga čuo i načuo o njemu i njegovom učenju.

U doista velebnom štivu W.Jamesa naziva „Raznolikost religioznog iskustva“ (riječ je o seriji predavanja) James najprije kritizira medicinski materijalizam te ustvrđuje:

„Stoga je zastupanje organskog uzroka religioznog stanja duha , kako bi se pobila tvrdnja da ona posjeduje više spiritualne  vrijednosti, posve nelogično i proizvoljno, ukoliko čovjek već unaprijed nema razrađenu neku psihofizičku teoriju koja spiritualne vrijednosti općenito povezuje s određenim fiziološkim promjenama.“

U prethodnoj tematskoj jedinici bavili smo se pojmom genija pa bih i ovdje navela neke konstatacije.

„Genijalnost je“-kaže dr. Moreau „samo jedna od mnogobrojnih grana neuropatskog drveta.“

„Genijalnost“-kaže dr. Lombroso ,“simptom je nasljedne degeneracije epileptoidne vrste, a povezana je s moralnim ludilom..“

„Kad god je život nekog čovjeka“, piše g. Nisbet „i dovoljno znamenit i dovoljno dobro zabilježen da bi se mogao unosno proučavati, tada taj čovjek neizbježno pada u morbidnu kategoriju. A vrijedno je spomenuti „da, u pravilu, što je genijalnost veća veća je i bolest“.

Ovo doista ima veze s mojom postavkom o Ujeviću jer sam ustvrdila kako pjesnikova ingenioznost pokazuje uistinu odmak od klasične stvarnosti.

I nadalje nastavlja James:

„Granično područje ludila, ćudljivost, bolestan temperament, gubitak mentalne ravnoteže, psihopatska degeneracija posjeduje određene osobitosti i sklonosti koje kad se u čovjeku spoje s vrhunskom kvalitetom intelekta, povećavaju vjerojatnost da će taj čovjek označiti svoje doba i na nj utjecati  više nego kad bi njegov temperament bio manje neurotičan. Naravno da između ćudljivosti i takvog vrhunskog intelekta ne postoji nikakva osobita srodnost, jer većina psihopata intelektualno je slaba, dok vrhunski umovi najčešće imaju normalan živčani sustav.

Ali psihopatski temperament , ma kakav bio intelekt koji mu je pridružen, često sa sobom nosi gorljivost i razdražljivost. Ćudljiv čovjek emocionalno je izvanredno osjetljiv.

Sklon je fiksnim idejama i opsjednućima te tome da svoje zamisli odmah prevede u uvjerenja i djela. A kad mu na um padne neka nova zamisao , ne miruje dok je ne objavi ili je se ne riješi na neki drugi način.“

„Što da o tome mislim“ pita običan čovjek samoga sebe kad ga nešto uznemirava. Ali u „ćudljivom“ umu to pitanje obično poprima oblik „što moram učiniti s tim?“

Ovu temu završava James sljedećim riječima: „Prema tome kad se spoji vrhunski intelekt i psihopatski temperament- a u beskrajnom broju permutacija i kombinacija ljudskih sposobnosti moraju se sjediniti prilično često- dobivamo mogući uvjet za onu vrstu djelotvornog genija koji ulazi u biografske rječnike.“

Ujević je, naročito za svoga boravka u Beogradu dvadesetih godina prošlog stoljeća, zbog svog ekscesnog ponašanja završio i na saslušanju u umobolnici, a njegova „delectatio morosa“, „ćudljiva naslada“ bila mu je naprosto  lajtmotiv života.

Ujevićeva religioznost je da tako kažemo „fluidna“. On kao da nekad u svojim pjesmama „pušta“ Boga da iščezne u apstraktnom idealu-kako kaže James na jednom mjestu.

Kada James govori najapstraktnije o religiji onda ustvrđuje da ona znači za njega „osjećaje, djela i iskustva pojedinaca u njihovoj samoći dok oni sami vjeruju da su u vezi s nečim što smatraju božanskim…“

Prvi američki nekršćanski transcendentalist Emerson, religiozni genije, Ujevićev suvremenik ovako objašnjava svoju vjersku koncepciju:

„Tko učini dobro djelo, istoga je časa oplemenjen. Tko učini nešto podlo, samo ga djelo umanjuje. Tko odbacuje nečistoću –prihvaća time čistoću. Ako je čovjek u srcu pravedan, on je utoliko Bog. Božja zaštita, Božja besmrtnost, Božja veličajnost s pravom prožimaju takvog čovjeka.

Ako čovjek hini, vara, on vara samoga sebe, pa prestaje poznavati vlastito biće… Govori istinu i sve će ti, živo i neživo, biti jamcem, a i samo korijenje trave  pod zemljom kao da će se uskomešati i pokrenuti da svjedoči u tvoju korist. Jer sve nestaje iz istog duha, koji se u svojim različitim primjenama, naziva različitim imenima ljubavi, pravde, umjerenosti, baš kao što se oceanu nadijevaju različita imena na mnogobrojnim obalama što ih oplakuje…“

Možemo reći da je Ujević koketirao s istočnim religijama baš zbog te potrebe za jednotom božanstva. Ova Emersenova koncepcija mi se čini prihvatljiva za našeg pjesnika.

James nadalje tvrdi da bi riječ religija u svom najširem značenju mogla se nazvati čovjekovim „sveukupnim odgovorom na život“, s čime bih se složila. U krajnjoj instanci i nereligiozno biće se klanja i vjeruje u „ne-Boga“. Sasvim točno.

Schopenhauer je filozof koga je Ujević često citirao, a James kaže za njega zgodno da je njegova tuga- često puta „puka mrzovolja koja se uzjogunila“ i kaže dalje  za njega „da mu nedostaje obilježje čišćenja što ga posjeduje religiozna tuga.“

U 14 knjizi Sabranih djela ima jedan naslov: Građanin Arthur, član trusta mozgova (Buržoaski mislilac Schopenhauer). Ovako Tin progovara o njemu:

„ Čovjek nije oboružan od prirode kao izvjesne druge zoološke vrste, ali kao naknadu primio je razum, kojega ni životinje nisu potpuno lišene. Sijelo volje jesu seksualni organi, a razuma mozak. Razum služi volji kao sluga gospodara. Razum predstavlja graduaciju savršenstva, ali volja ne; ona je uvijek u sebi dosljedna (I karakter, i osjećajni život prenosi Arthur u volju.)

Simpatija i antipatija, predrasude, zablude stvaraju sudove. Mi znamo kako stvari izgledaju , a ne kako jesu; providnosti, pojave, a ne Ding an sich. Ovdje Schopenhauer nadovezuje na Kanta. Saznanje treba da postane predmet saznanja. No za Kanta čula jesu veza sa spoljnim svijetom, za Arthura je razum staklo kroz koje gledamo u nj.

Razum može da predstavi svijet samo pod formama prostora, vremena i uzročnosti; one su izvan iskustva, a priori; iskustveno dato primljeno su a posteriori, a forme aprioriteta obrađuju ih u predstavu. Vrijeme i prostor moramo misliti kao beskonačne, a kauzalitet tog Satz vom Grunde; on predpostavlja četverostruku nuždu ( fizikalnu, logičku, matematičku i etičku), a dokazujući zašto nešto jeste , dokazuje u isti mah zašto mora biti.

Identitet ličnosti počiva na volji; jer je razum podložan promjenama. Svi fiziološki procesi očituju volju.Moj Ja an sich jeste dakle volja, objektivnija volja; sve drugo izvan mene jeste samo predstava. No po analogiji zaključujem da su i drugi ne samo predstava nego i volja. Inače bih upao u teoretski egoizam.

No gdje volja nalazi uzore za svoje objektivacije , gdje, nego u svijetu platonskih ideja koje Arthur neočekivano unosi u raspravu; platonske ideje bile bi dakle starije od objektivacije volje. Zrenje ideja donosi također veće zadovoljstvo od realnih objektivacija volje, tu počinje Schopenhauerova estetika, jer one čišće izražavaju biće nego pojmovi.

Arthur zastranjuje od prirodne nauke kada misli da priroda stvara pod vodstvom ideja, a ne pod nuždom uslova za život.

Volja stvara, no ona i konzervira; ona je nagon za rasplodom. No pošto volja održava cjelinu, u Arthurovoj ideji vidi panteizam; s krivom, i on se sam protiv toga buni, jer bi mučitelj i mučeni bili jedno isto, a svijet bi bio samo vječito vlastito bičevanje boga. Ovaj je svijet najgori moguć. Život je glup i besmislen; tako ćemo doći do Vj. Novaka, Đalskoga i Kranjčevićeve lirike. Bolje spavati, bolje odložiti život. Volja je nastojanje bez muke, želja koja je muka, jer je ne možemo utažitu; volja budi ljudožerstvu, ubojstvu, ropstvu, krađi.“

U religioznom stavu, nastavlja James, mora biti nečeg svečanog, ozbiljnog i blagog. Nema kletve ni šale. James filozofira o religiji pa kaže na jednom mjestu:“ No, u Religiji, u njezinim potpuno razvijenim manifestacijama, služenje najvišem nikad se ne doživljava kao jaram. Tupa pokornost uvelike je nadiđena, a mjesto joj je popunjeno raspoloženjem dobrodošlice koje se može kretati od radosnog spokoja do oduševljene razdraganosti.“

„Religiozni osjećaj, dakle, apsolutno je proširenje životnog opsega, za onog koji ga ima. On mu daje novu sferu moći. Kad je vojska bila izgubljena, a vanjski ga se svijet odrekao, on iskupljuje i oživljava jedan drugi svijet koji bi inače propao.“

Ovo poglavlje završava sljedećom rečenicom James:

„Prema tome religija olakšava i sretno odabire ono što je u svakom slučaju potrebno.“

Ali Ujevićeva radost je često puta trpka, dok u mnogim pjesmama Tin ističe nedokučivost Božjih puteva (takva je i „Svakidašnja jadikovka“).

Čitajući Ujevića, nametnulo mi se da se on malo smijao, onako od srca, grohotom, a i kad se smijao da je to bio grčevit, težak, ironičan i jedak smijeh.

Na momente ga je toliko gušila oporost života da je tek bio nesputan s perom u ruci.

Kada govorimo o dobru i zlu, odnosno sreći kao emocionalnom stanju, evo kako James rasvjetljava te kompleksne pojmove:

„U prvom redu je sreća, kao i svako emocionalno stanje, slijepa i neosjetljiva za suprotnu zbilju, što joj je prirodno oružje samozaštite. U stanju sreće, misao o zlu ne može prevladati stvarnost baš kao što se ne može ostvariti ni misao o dobru kada prevladava melankonija. Čovjek koji je uistinu sretan, iz bilo kojeg razloga, u tom trenutku jednostavno ne može vjerovati u zlo. Mora ga ignorirati, i nekome tko promatra sa strane može se činiti kako pred zlom izopačeno zatvara oči i zataškava ga. No i više od toga. Zataškavanje zla u savršeno čestitom i poštenom duhu izrasta u svjesnu religioznu politiku ili parti pris. Mnogo toga što zovemo  zlim isključivo je posljedica načina gledanja na neku pojavu. Ona se tako često može obrnuti u okrepljujuće dobro jednostavnom promjenom unutarnjeg stava od straha k borbi. Žalac zla tako često nestaje ili postaje privlačan koga, nakon što smo ga uzalud željeli otjerati, odlučimo veselo podnijeti da nas čast naprosto obavezuje, kad uzmemo u obzir tolike činjenice za koje nam se u prvi mah čini kako ometaju naš mir, da prihvatimo taj izlaz. Nemojte priznati njegovu ružnoću; prezrite njegovu moć; ne osvrćite na njegovu prisutnost; okrenite svoju pozornost na drugu stranu, pa što vas se tiče, iako činjenice ostaju iste nema više njihovog svojstva. Budući da ih vlastitim mislima sami činite zlim ili dobrim, pokazuje se da je vladanje našim mislima glavna briga.

Tako hotimično usvajanje optimističkog stava ulazi u filozofiju. A kad je jednom ondje, teško je zacrtati njegove granice. Ne samo da ljudski nagon za srećom, nastojeći se ignoriranjem zaštiti, radi time u njegovu korist već i viši ideali imaju što reći.

Biti nesretan ne samo da je bolno već je i jadno. Što je nečasnije i nevrednije od tugaljivosti, cmizdravosti i mrzovolje, bez obzira na to kakav je njihov vanjski uzrok!

Što je uvredljivije za druge? Što je beskorisnije u traženju izlaza iz teškoće?

Time se ustaljuje i održava nevolja koja je takvo stanje izazvala i povećala težinu položaja. Stoga pod svaku cijenu treba zauzdati zamah takvog raspoloženja, treba ga otkriti u sebi i drugima i nikada ga ne tolerirati. No nemoguće je ustrajati u toj disciplini u subjektivnoj sferi, a da pri tom gorljivo ne naglašavamo svjetliju, a umanjujemo tamniju stranu objektivnije sfere. I tako se naša odlučnost da se ne utopimo u bijedi, počinjući u razmjerno malenoj točki unutar nas samih, ne može zaustaviti sve dok cijeli pogled na stvarnost ne svede na sustavnu koncepciju dovoljno optimističnu da bude u skladu s njezinim potrebama.“

Ovaj pasus James završava sljedećom konstatacijom:

„Pokolji i beskrajne bestidnosti na kojima se temelji naš život bacaju se kroz prozor i nikada ne spominju, tako da je svijet što ga oficijelno

upoznajemo u književnosti i u društvu poetska fikcija mnogo ljepša i čišća i bolja od svijeta kakav on uistinu jest.“

Ujević je stvarnost koja ga je okruživala duboko proživljavao, a stanja ushita i s druge strane stanja grozomore i očaja su se neprestano izmjenjivala.

Engleski službenik, pronicavi filozof iz 19. St. Horacio Walpole izjavio je kako je za one koji misle život komedija, a za one koji osjećaju tragedija. Tin u autografu „Uvod u euhologiju smrti“ ovako kaže:“ Tko misli, oslobodio se strasti, no tko osjeća, on oslobađa neiskazane drhtaje etera i nerečena raspoloženja zemlje, nejasne planetarne uplive…“

Ujević jest svakako i prvenstveno bio lirik te na jednom mjestu zbori:“Lirozof je svakako veći smislom od teozofa i antropozofa, i služeći nauci, on ne pretenduje da je on Nauka, i ne traži da ga shvate olovno teško kao dogmu.“

Međutim Ujević je i mislilac što ću potkrijepiti izvadcima u trećem djelu ovog mog uratka.

U vrijeme Jamesa i Ujevića pojavio se pokret u koji se uključio i nemali broj pisaca. Riječ je o iscjeliteljstvu mislima. Bit će zanimljivo navesti citat pisca te škole:

„Strah koristi u procesu evolucije, i čini se da se u njemu sastoji sav predumišljaj (oprez) u većine životinja.

Na to da on treba da ostane dijelom mentalne opreme civiliziranog ž ljudskog života, besmislica je . Smatram da u predumišljaju (oprezu) element straha ne djeluje poticajno na one civiliziranije ljude  što ih prirodno pokreću dužnost i ljubav, štoviše on ih oslabljuje i pbeshrabruje. Čim postane nepotreban, strah stvara izrazite smetnje, te ga treba potpuno ukloniti, kao što se mrtvo tkivo uklanja sa živog. Da bi pomogao pri raščlambi straha, u obznani njegovih izražaja, skovao sam riječ  strahumišljaj u opreci sa predumišljajem. Strahumišljaj sam definirao  i kao samonametnut i samodopušten nagovještaj manje vrijednosti u namjeri da ga svrstam kamo uistinu pripada, u kategoriju štetnog, nepotrebnog, pa stoga i poštovanja- nedostojnog.“

Koji je lijek protiv toga?

Drugi autor kaže:“Jedina beskrajna božanska ljubav, preobilje i vitalnost što nas neprekidno krijepe, pa makar i nesvjesno, mogu do određene mjere neutralizirati takav ocean morbidnosti.

U ovo naše vrijeme, da navedem digresiju, naročito u zemljama gdje je komunizam pao, osjeća se jedna velika tjeskoba i melankonija. To tvrdi pokojni papa Ivan Pavao II. u spomenutom djelu . „Prijeći prag nade“. On dalje kazuje kako je Isus došao na ovaj svijet rekavši.“Ne bojte se!“ s čime je Papin pontifikat započeo. Taj strah nema veze sa strahom Božjim koji je spasenjska snaga Evanđelja odnosno ne valja se bojati ničega nego samo onoga što vrijeđa Svevišnjega.

Sljedbenici liječenja mislima navode sljedeću zanimljivu spoznaju:“Osnovni uzrok svake bolesti, slabosti ili potištenosti jest čovjekov osjećaj odvojenosti od božanske energije koju zovemo Bogom.“

Znači, doktrina ove škole se, u stvari, nimalo ne razlikuje od tumačenja Kristove poruke.

Nastavlja se…

Autorica: Marija Biljak