ZNANSTVENI SEPARAT O PJESNIKU TINU UJEVIĆU POVODOM PEDESETNICE SPOMENDANA

PODIJELI

Pročitajte drugi dio znanstvenog separata o pjesniku Tinu Ujeviću.

„Teističko objašnjenje glasi da božanska milost stvara u nama novu narav u trenutku kada se iskreno odreknemo stare.
Panteističko objašnjenje (što ga zastupa i većina iscjelitelja mislima) kaže kako se naše uskogrudno , privatno jastvo stapa sa širim i većim jastvom, duhom univerzuma ( koji je zapravo vaše vlastito „podsvjesno“ jastvo), u trenutku kad se uklone zapreke nepovjerenja i tjeskobe.“

Tin se izjasnio kao slobodni mislilac koji ističe savjest kao moralni credo. Vrlo vjerojatno da je za njega katoličanstvo bilo odveć zakonodavno i moralistično pošto je pjesnik podlijegao avanturama duha te bio znatiželjan za većinu znanja i nauka koje su bile zastupljene svojedobno. To se vidi po feljtonima i člancima u kojima se nazire njegova nemala erudicija.

Spomenula sam knjigu „Prijeći prag nade“ ( u stvari serija intervjua s Papom). James za tu izabranu i probranu riječ „prag“ kao simboličnu oznaku za točku u kojoj jedno stanje duha prelazi u drugo. Tako govorimo o pragu čovjekove svijesti općenito, da bismo označili količinu buke, pritiska ili nekih drugih vanjskih podražaja potrebnih da bi se uopće probudila njegova pažnja. Ima ih koji kao da su koraknuli u život uz jednu ili dvije boce pjenušca, dok drugi kao da su rođeni u blizini praga boli, te ih najmanji podražaj sudbinski goni neka ga prijeđu.“

Papa kaže da je vrlo važno prijeći prag nade , ne zastati pred njim nego se prepustiti Vodstvu. To je velika uputa za svakog praktičnog kršćanina.
James tužno kaže: „No uzmite najsretnijeg čovjeka, nekoga kome svijet najviše zavidi, i u devet od deset slučajeva njegova najunutarnjija spoznaja jest svijest o promašaju.“

Primjerice i Luther i Goethe, velikani imali su porazno mišljenje o svome životu. Odnosno kako kaže duhovito R.L.Stevenson:“neuspjeh je dodijeljena sudbina.“
James dalje nastavlja: „A budući da nam je narav ukorijenjena u neuspjehu, je li ikakvo čudo što su ga teolozi smatrali suštinski važnim , te mislili kako se jedini osobnom iskustvom poniženja što ga izaziva neuspjeh otkriva dublji smisao života?“

Također pronicavo promišlja:„Za mnoge Bog jedva da je nešto više od njihovog apelacionog suda kojem se obraćaju kad svjetsko mnijenje osudi njihove promašaje. U našoj vlastitoj svijesti obično ostaje neki reziduum vrijednosti nakon što su naši grijesi i pogreške otpisani-sposobnost da ih priznamo i zbog njih zažalimo klica je jednog boljeg jastva, barem in posse. Ali svijet s nama ima posla in actu a ne in posse i nikad ne uzima u obzir tu skrivenu klicu što je ne može naslutiti izvana. Tada se obraćamo Sveznajućem koji zna za zlo u nama, ali zna i za ovo dobro, i koji je pravedan. Svojim kajanjem prepuštamo se njegovoj milosti: napokon, može nam suditi samo netko tko zna sve.
Prema tome potreba za Bogom vrlo jasno proizlazi iz ove vrste životnog iskustva.
Vrijeme Jamesa, a i našeg Ujevića je vrijeme čistog naturalizma i popularno-znanstvenog evolucionizma.
Međutim, u pozadini svega je, kako kaže James, prikaza univerzalne smrti, sveobuhvatne teme.

Evo što kaže o senzaciji smrti Ujević i to u 14 knjizi Sabranih djela naziva- Uvod u euhologij smrti:
„Za me je smrt boli oporavak, dragi slučajni počinak: za me je smrt šala patnje što umire. I ona jedino, nekako, ima vrijednost malih, koketnih simbola. Ne trpim od nje nikakvu veliku filozofiju i puštam je da poraste do hladne misli, do obuzdanog osjećaja. Neka bude (uz dozvolu) simbolično, alegorična minijatura. Kod mrtvaca se godine ne broje. U podzemlju svi su mrtvi suvremenici, i za njih nema anakronizama.

Tu je razlika između kronologije historije i kronologije groba… Mistici traže sadržinu smrti. A ta je sadržina valjda praznina, ništavilo. Već od djetinjstva nisam mogao da razumijem što je to smrt. To je najodvratnije, potpuno nerazumljivo; kod mene je bilo ne sporim, i dosta glupo. Jer tražeći uvijek nova vratai vratašca, te zakutke po kućama, zamišljao sam od pelena da se mrtvaci sakrivaju. Onih, kojih nema, oni im nisu; trebaju nam prisutni, koji očima gledamo živi su realni. I nikada, nikada za dugo vremena, premda sam se i dosađivao i strašno patio, nisam imao pravu senzaciju. Ona će doći sada, mnogo kasnije; i bit će okrutno i toliko teško da je mogu razjasniti samo ovim negacijama koje sam stavio na prvo mjesto.

Smrt je moj mučni rastanak sa čovječanstvom. Smrt je porođaj čovjekova stila, stila egzistencije, oblikovanje trajnog izgleda života. O mrtvima se sudi, a živi nas čekaju sa svojim iznenađenjima, varavim obećanjima, obmanama o izgradnji slobode. Smrt je kraj, dakle obilježje značenja…
Mudrost naroda tj. mudrost primitivaca jest velika apologija; apoteoza i ilustracija smrti.
Introspekcija, talas, san, muzika, meditacija; vrlo mnogo sam mislio na dušu, i u jednoj fazi stavljao sam cijelu književnost neposredno u duševni život; ali za razliku od svih sanjara, teologa, mistika i najvećeg broja pjesnika, mislio sam uvijek na život, a nikada na smrt.

Zanimljiva je opsesija ideje smrti u poeziji; ona je gotovo uvijek obuzela sve najbolje pjesnike i najrjeđe duhove, radi čega je i izgledalo očajno bježanje, epilepsija koja baca u ponor.
A duša mi se činila puna džilita života, puno stvari što hoće na danju svjetlost, kao kolobari na dnu vode, kao lica ( trepetavo i svjetlosno-zvučno) u ogledalu bunara sa predivnim mirisom otčepljene vlage. Smrt mi je bila strašna. No san mi nije nikada bio ravan stvarnosti, a zaboravljao sam da u mojoj stvarnosti ima vradžbina, halucinacija, telepatija, vizija i somnambulizama… Nikada nisam imao istinsku senzaciju ledene smrti u životu, iskustva, osjećaj potrebu smrti da mi bude pratilica pri svakom koraku. Radije svršiti naglo, s neurastenicima. U suštini želio sam da se povučem u samostan, doduše u samostan za samca, kao da ova važna i smiješna ličnost, zaslužuje na vrijeme svoj mauzolej, ali ne zato da umrem nego da živim, i da lijepo živim.“
Valja naglasiti da sam, čitajući Ujevića, naišla na činjenicu da je pokušavao u Parizu više puta sebi oduzeti život.

Isusovac Szentmartoni kaže za samoubojstvo kako je to iluzija da smo gospodari vlastite sudbine.
Evo što kaže španjolski pisac, pjesnik i nadasve mislilac Miguel de Unamuno o temi smrti:
„Nesretni ljudi, kada sačuvaju zdravlje u svojoj nesreći, to jest kada, nastoje ustrajati u svom biću, više vole nesreću od nepostojanja. O sebi mogu reći da me, kada sam bio mlad, još dijete, nisu uspijevale
uvjeriti patetične slike pakla; jer odonda, ništa mi nije izgledalo tako grozno kao ništavilo samo. Bila je to bijesna glad za postojanjem, glad za božanstvenošću…“

Kaže se da je tjeskoba kuga 20 st, a melankonija bolest ovog novog tisućljeća, a obilježava je anhedonija- nesposobnost osjećanja radosti. James nadalje kazuje da se čini kako su najptpunije religije one u kojima su pesimistična počela najrazvijenija.
Budizam i kršćanstvo su najpoznatije. U svojoj suštini to su religije izbavljenja: čovjek mora umrijeti u jednom nestvarnom životu eda bi se mogao roditi u zbiljskom.
Tin je svakako bio heterogena ličnost, a to se može, prema Jamesu, objasniti nasljeđem, gdje su sačuvane karakterne crte inkompatibilnih i antagonističkih predaka.
Normalan razvoj karaktera, nastavlja autor, jest dovođenje i ucjeljivanje unutarnjeg jastva. Ujević je doslovce bio egoman, ali ne i egoist. Bio je usamljena, velebna duša koja je tražila način da podijeli to svoje duševno bogatstvo s ljudima i svijetom oko sebe.
Baš kao ni Tolstoj ni Tin nije mogao postati ono što smo nazvali zdravodušnim ljudima.
Kako produhovljeno zbori James, preduboko su zahvatili iz čaše gorčine eda bi ikad mogli zaboraviti njezin okus, a iskupljuju se u univerzumu koji je dvoslojan. Svaki od njih spoznao je dobro koje je otupilo oštricu njegove tuge. Ali tuga se kao sporedni sadržaj sačuvala u srcu vjere kojom je bila prevladana.
Kao i Tolstoj, Ujević je imao nepomirljiv stav prema cijelom sustavu službenih vrijednosti, licemjerju Crkve, prema podlosti i okrutnosti što ide ukorak s velikim uspjehom i prema svakom pompoznom zločinu i lažljivoj ustanovi ovog svijeta.
Ujević nije imao u svom životu obraćenje. On je imao zapravo suprotno od toga kad se odrekao nominalnog kršćanstva 1919 god.

U zadnjem dijelu ovog mog uratka navest ću moguće razrješenje Ujevićevog problema, ali svakako ukazati i na njegovu katarzu kroz poetsku riječ.
Pišući psihološkim rječnikom , James spominje izraz „polje svijesti“ te kazuje:
„Obična psihologija, poznajući u potpunosti teškoću određivanja obrisa granica, prihvatila je ipak kao gotovu činjenicu, prvo da je sva svijest koju čovjek sada ima, bilo da je fokalna ili marginalna, nepažljiva ili pažljiva, ovdje u „polju“ trenutka, bilo kako nejasni i nemogući za određivanje bili njegovi obrisi; i drugo, da je ono što je apsolutno izvan granica apsolutno nepostojeće i da ne može uopće biti činjenica svijesti.“
Ali postoji i otkriće svijesti izvan polja tzv. subliminalno (izvan primarne svijesti , u obliku niza uspomena, misli i osjećaja).

Pišući o fenomenu svetosti, James kaže da najviši uzleti milosrđa, predanja, povjerenja, strpljenja, hrabrosti, za koje su se širila krila ljudske naravi, bili su potaknuti religioznim idealima, a kao kolektivno ime za zrele plodove religije u karakteru pojedinca jest svetost.
James kaže da su odlike svetosti sljedeće:
1. Osjećaj da živimo životom koji nadilazi sitne ovosvjetske sebične interese, te uvjerenje, ne samo intelektualno nego i osjetilno, o postojanju jedne idealne sile. U kršćanskoj svetosti ta se sila uvijek personificira kao Bog. No apstraktni moralni ideali, građanske ili rodoljubne utopije ili osobne verzije svetosti ili pravde, mogu se jednako doživljavati pravim upraviteljima i proširiteljima našeg života, onako kako je to opisano…
2. Osjećaj prijateljskog uranjanja idealne sile u naš vlastiti život te dobrovoljno potčinjavanje njezinoj vlasti.
3. Golemo oduševljenje i sloboda kao posljedica brisanja granica zagušujuće jastvenosti.
4. Pomicanje emocionalnog središta prema ljubavi i skladu, prema „da,da“, što dalje od „ne“, kad se radi o zahtjevima ne-ega.
James nadalje konstatira da ova temeljna unutarnja stanja izazivaju karakteristične praktične posljedice, i to ove:
a) Asketizam- Samopredanje može postati tako strastveno da se pretvara u žrtvovanje. Ono može toliko svladati uobičajene tjelesne inhibicije da svetac izričito uživa u žrtvovanju i askezi te time mjeri i izražava stupanj svoje odanosti višoj sili.
b) Duševna snaga- osjećaj uvećanja života može toliko zanijeti da osobni motivi i inhibicije, obično svemoćne, postaju isuviše beznačajne da bi se zapazile pa se dosežu nova strpljivost i duševna snaga. Strahovanja i tjeskobe nestaju, a njihovo mjesto zauzima blaženi spokoj. Dođi raju, dođi paklu, sad je to svejedno!
c) Čistoća- pomicanje emocionalnog središta uzrokuje , kao prvo, porast čistoće. Raste osjetljivost na spiritualni nesklad pa čišćenje od nasilnih i putenih elemenata postaje imperativ. Izbjegavaju se prilike za dodir s tim elementima; svetački život mora produbljivati svoju spiritualnu dosljednost te paziti da ga svijet ne okalja.
U nekih temperemenata ta potreba za čistoćom skreće prema asketizmu pa se sa slabostima tijela postupa s nesmiljenom strogosti.
d)Milosrđe- kao drugo, pomicanje emocionalnog središta uzrokuje rast milosrđa, blagosti prema bližnjima. Uobičajeni povodi za antipatiju, koji obično toliko ograničavaju blagost među ljudskim bićima, bivaju zakočeni. Svetac ljubi svoje neprijatelje, a s prosjacima vrijednim prezira postupa kao s braćom.
Ovdje je uputno podsjetiti na divnu, milosnu Tinovu „Kolajnu“:
Ove su riječi crne od dubine,
Ove su pjesme zrele i bez buke
One su, tako, šiknule iz tmine,
I sada streme ko pružene ruke.

Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik
I katkad su mi drage rane.
Jer svaki jecaj postati će zlatnik,
A moje suze dati će đerdane.

No one samo imati će cijenu,
Ako iz jednom, o perli i zlatu,
Kolajnu vidim slavno obješenu,
Ljubljeno dijete, baš o tvome vratu.

Stanje vjere se definira kao „prirodan psihički kompleks čija je organska posljedica samilost.“
James dalje nastavlja:
„Kad se žudnja za moralnom dosljednošću i čistoćom toliko razvije, vanjski svijet lako postaje isuviše pun šokova, a da bi se u njemu živjelo, pa čovjek može objediniti svoj život i sačuvati neokaljanu dušu jedino ako se iz njega povuče. Isti zakon koji sili umjetnika da ostvari sklad u svome djelu time što će naprosto izostaviti sve što strši i smeta, vrijedi i u duhovnom životu. Izostaviti, kaže Stevenson, jedino je umijeće u književnosti:“Kad bih znao kako izostaviti , ne bih tražio drugog znanja.“ A ni život nereda, mlitavilo i neodređenih suvišnosti ne može imati ono što zovemo karakterom, baš kao ni književnost u sličnim uvjetima. I tako samostani i zajednice suosjećajnih sljedbenika otvaraju vrata, pa u njihovu nepromjenljivom redu, obilježenom izostavljanjem jednako koliko i djelovanjem, osoba sklona svetosti nalazi blagost i čistoću, koje joj je mučno neprestano gledati skršene neskladom i nasiljem svjetovnog postojanja.“

Sveti Ivan od Križa, španjolski mistik iz 16 st prepun je proturječnih kalambura, pa bih navela sljedeće stihove:

Kad se na nečem zaustaviš,
Odričeš se da ideš k svemu;
Jer, da dođeš od svega d svemu,
Moraš se odreći svega u svemu;

A kad dođeš do toga da imaš sve,
Moraš ga držati ne tražeći ništa;
Jer, ako tražiš da imaš nešto u svemu,
Nemaš čisto u Bogu svoje bogatstvo.

Zanimljiva je epizoda u Ujevićevom životu, paralela je sa svetačkim trapljenjem, ta da je preko pola godine nosio cokulu iz koje je virio čavlić koji se onda cijeli 1 cm zabijao u stopalo.
To je Tin hotimično učinio te još i izjavio kako nakon nekog vremena bol nije niti osjećao!

Pišući o svecima James zaključuje: „Taj praktični dokaz da se svjetovna mudrost može bez opasnosti transcendirati, čarobni je svečev dar čovječanstvu.
Ujević je bio oslobođen putenosti pa je i na zadovoljstvo i na bol, kao na obilje i oskudicu, gledao kao na nešto ne toliko važno.

Pri kraju ove divne knjige autor nabraja atribute Stvoritelja onako kako se najčešće pojavljuju:
– On je neophodan i apsolutan
– On je sveprisutan
– On je jedan i jedini beskrajno savršen
– Vječan je
– On je spiritualan
– Posjeduje inteligenciju, volju te savršenstvo svakog drugog stvora
– On je metafizički jednostavan
– On je nepromjenjiv
– Golem je i bezgraničan
– Bog je slobodan, osoba živa
– Sveznajući je
– Svet, dobar i pravedan
– Svemoguć je
Suobraćanje s Bogom je molitva koja je duša i prava suština religije. Možemo prostodušno reći da je sva Ujevićeva poezija u stvari jedna osobita vrsta kontemplativne molitve, radosti, zazivanja, jecaja, slavljenja. Ta poezija je nastala iz pokreta duše kao silnice iz dubina grudiju našeg dragog Tina.
On molitvenu svijest u doslovnom smislu te riječi nije imao ali misiju za koju je bio određen odradio je maestralno!

James u zaključcima rezimira karakteristike religioznog života, a u svima njima možemo naći Tina.
Prvo vidi svijet kao dio spiritualnog univerzuma.
Drugo je sjedinjenje s tim višim univerzumom.
Treća je molitva ili unutarnje suobraćanje s duhom univerzuma.
James nadalje kaže kako religija uključuje i ove psihološke karakteristike:
– Novi žar koji se kao dar pridodaje životu, a poprima ili oblik lirskog zanosa ili oblik sklonosti prema svečanosti i heroizmu ( ovo posebno vrijedi za Ujevića)
– Uvjerenje u sigurnost , te spokojno raspoloženje, a u odnosu prema ostalima najčešće osjećaj ljubavi (kažu za Tina da je pred kraj života kod njega bilo rezignacije, ali i smirenosti mada pomiješane sa tihom sjetom).
Ovoj nadasve korisnoj i vrijednoj Jamesovoj knjizi ću se vratiti u posljednjem dijelu uratka, a sad slijedi Unamuno.
Miguel de Unamuno,ponositi Španjolac, mislilac i filozof u svome remek djelu „O tragičnom osjećanju života“, a pasusa naslova „Od Boga Bogu“ veli sljedeće:
„Dakle, nije božansko nešto objektivno, nego subjektivizacija svijesti projektirana prema van, personalizacija svijeta. Pojam božanskog nejasan je, tek stvarajući osjećaj ličnost okrenut prema van. Naravno, ne može se govoriti ni o vani ni o unutra, ni o objektivnom ni o subjektivnom, kad se to razlikovanje nije osjetilo, budući da je iz tog razlikovanja između objektivnog i subjektivnog, to je nejasniji osjećaj božanskog u nama…
Kao što se ne može shvatiti postojanje Vrhovnog bića beskrajnog, apsolutnog i vječnog, to jest Stvoritelja svijeta, a čija nam je bit nepoznata, isto nam tako nije shvatljiva materijalna osnova toga samoga Svijeta, njegova materija, vječna, beskrajna, apsolutna. Više nego kao nadljudska svijest, Boga osjećamo kao samu svijest cijeloga ljudskoga roda, prošlog, sadašnjeg i budućeg, kao zajedničku svijest cijelog čovječanstva, osjećamo ga kao sveukupnu i beskrajnu svijest koja obuhvaća i sadržava sve svijesti, podljudske, ljudske i možda one nadljudske. Božanstvo koje je u svemu, počevši od najnižeg i najmanje svjesnog životnog oblika pa do najvišeg prolazeći kroz našu svijest, mi osjećamo ostvareno o Bogu i svjesno samoga sebe. Toj postupnosti svijesti koja označava prijelaz od naše ljudske svijesti do one božanske, opće, odgovara vjerovanje u anđele, s njihovim različitim hijerarhijama kao posrednicima između naše ljudske svijesti i one u Boga. Vjera dosljedna sama sebi mora imati bezbrojne postupnosti jer se samo neizmjernim brojem stepenica može prijeći od konačnog do beskonačnog.“
Unamuno kao da se bavi, današnjim rječnikom, transcendentalnom meditacijom.
Da navedem i ovo njegovo zanimljivo promišljanje:
„Vjerovati u Boga znači željeti da on postoji, a isto tako i ponašati se kao da postoji, i tako živjeti od te želje u nastojanju da nam ona bude pokretač našega intimnog postupanja. Iz te čežnje ili gladi za božanskim rađa se nada; iz vjere, tj iz vjere i nade, ljubav prema drugima. Iz te želje potječe osjećaj ljepote, finaliteta, dobrote.“
U pasusu „Vjera, nada i ljubav“ progovara:
„Taj osobni i pobožni element u vjeri je evidentan. Vjera nije, tako se kaže, sama u sebi teorijska spoznaja ili razumsko pristajanje uz neku istinu niti se njezina bit dovoljno objašnjava povjerenjem u Boga.
Vjera je intimno podčinjavanje duhovnog vlasti Boga, neposredna pokornost. I ako ta pokornost pomaže da se dođe do nekog racionalnog principa, vjera postaje osobno uvjerenje.“
Unamuno navodi riječi jednog mislioca (Cournata):“Vjersko izražavanje jest nužna posljedica čovjekove sklonosti da vjeruje u postojanje nevidljivog i čudesnog svijeta; sklonosti da vjeruje u postojanje nevidljivog i čudesnog svijeta; sklonosti koja se može smatrati ili prisjećanjem na neko prethodno stanje ili predosjećanjem budućeg života.“
„Mnogi misle da je slava društvo. Budući da nitko ne živi sam, to jest usamljen, ne može ni sam nadživjeti. Ne može uživati u nebeskom Bogu onaj tko vidi brata kako mu se muči u paklu, stoga što su pogreške i zasluge bile zajedničke.
Mi promišljamo mislima drugih i osjećamo njihovim osjećanjima. Vidjeti Boga kad Bog bude sve u svemu i u svima, to znači vidjeti sve u Bogu i živjeti u Bogu sa svima.“
Na kraju ovog pasusa Unamuno zaključuje:
„Treba vjerovati u drugi život, u vječni život poslije smrti i u jedan individualan i osobni život u kojemu ćemo svi osjećati kako se svojom svijesti sjedinjujemo s Vrhovnom Svijesti, s Bogom. Treba vjerovati u drugi život kako bismo mogli živjeti ovaj život, kako bismo ga mogli podnositi i dati mu smisao i finalitet. Možda treba vjerovati u taj drugi život da bismo ga zaslužili, da bismo ga stekli. Možda ga ne zaslužuje i ne postiže onaj koji, želeći ga postići, ne potiskuje razum ili ne djeluje protiv razuma.
Iznad svega treba se ponašati i osjećati kao da nam je osiguran nastavak našega zemaljskog života poslije smrti.“
Kao što možemo naslutiti i Unamuno i Ujević su dvojili oko postojanja Vječnosti odnosno i kod jednog i kod drugog stoji vapaj za Bogom iz dna duše.
Ujević i Unamuno su kao dva Joba: Ona koja srcem govore jedno, a glavom drugo i koji žive od te borbe.
Unamuno nastavlja:
„Kakva je naša prava istina, ona proturacionalna? To je istina o besmrtnosti ljudske duše o vječnom trajanju naše svijesti, o ljudskom kraju Svijeta. A kakav je njezin moralni dokaz? Možemo ga ovako formulirati: djeluj tako da bi pred vlastitim sudom i pred sudom drugih zaslužio vječnost, da bi postao nezamjenjiv, da ne bi zaslužio smrt.
To bi se moglo reći i ovako: radi tako kao da ćeš sutra umrijeti, ali da bi smrt nadživio i tako se ovjekovječio.
Cilj morala jest da svijetu poda ljudski osobni smisao, da otkrije konačnost koja postoji-ako postoji- da je otkrije svojim djelovanjem.“
U finalu knjige Unamuno ovako teškim riječima progovara:
„Postignimo da ništavilo, ako nas čeka, postane nepravda, borimo se protiv sudbine i bez nade u pobjedu , borimo se protiv nje Don Kihotski.“
Pa zar i naš Tin nije bio Don Quijote?! To ćemo vidjeti u naredna dva autografa gdje on piše o svome položaju u društvu i književnosti.
U 17 knjizi Sabranih djela ovako kaže (naslov: Književnost u domu štampe):
„Kod nas apsolutistički vlada geslo:primat politike. U znaku toga gesla trebalo je slomiti sve nezavisno čisto književni trzaj.
Zato se protiv onoga koji je najčešće predstavljao književnost najviše i borilo.
Mislim na sebe. Ja decenijama ne mogu da dobijem kruha, i žele da me prisile na prosjačenje. Uvijek sam protestovao protiv te filozofije, i u toliko gore po me. Vlastita poniženja morao bih da i sam dobrovoljno potpišem. U cijeloj zemlji našao sam , poslije 18 g, jednoga čovjeka koji se na to bunio. Kazao sam mu da sam već slab i skršen, a da mi nezadovoljstvo neće pomoći. Nije to ni fatalizam, nego efektivni poraz u životu. Ne mogu da ideale svoje 20.. godine bez uspjeha branim u 50. godini. Želja me nije mogla držati vječno pod svojim čarom.
Je li meni književnost…potreba?
Je li meni književnost, u ovoj sredini i u ovim prilikama, potrebna? U Europi se za to plaća, a što ja imam pred sobom: hoću li biti sektor akademije ili profesor univerziteta?Dramaturg?
Figure 1919…? To je beznadno., ali narodni poslanik neću da budem nikako. Uvijek me neka grupa nuka da idem u književnost., ali tako naručuje robu za koju nema pokrića.
Jedna teorija plaća objasnit će svakomu cjelinu moga stava. Ja ne samo da ne primam cjelokupni iznos svojega rada niti nikakav iznos.
Nego moj rad služi da mi se navuku na vrat sve moguće bijede, katastrofe i vratolomije. Jedini odgovor na te zahtjeve sredine, pa ako je i više sredina, može biti: apstinencija, neučestvovanje. Od mene traže interviewe često isti novinari koji neće da mi donesu ni najobičnije ispravke. Međunarodna nam politika pokazuje što imamo misliti o zahvalnosti. Svak bi rado plaćao, ali-iz tuđe kese. Ako to i opet nije općenito, znači da je zlonamjerna kampanja protiv pojedinaca. Traže najnezaštićenije da ih mogu udariti. Neplaćanje i klevete, kao dva zidodera, otvaraju uvijek istu brešu.
Nisam boem.
Nisam boem (Jesam li bio?). Boem može biti samo slab pjesnik, slab slikar, slab umjetnik; boemima se smatraju samo takvi koji ne mogu završiti ( a često ni početi) djelo. Povučen sam. Nema robe, nema reklame.“
Spomenimo ovdje jedan bigrafski moment.
2.9. 1938 piše Ujević: „ Poznato je svakom malom djetetu da sam protivnik crkvene i građanske institucije braka, te da sam se ukoliko se mene tiče, već 1918 pri obrazovanju Jugoslavije zavjerio da se u ovoj zemlji neću ženiti.“
Tin je jednom rekao za sebe da je politički, kritički i znanstveni impresionist.
Vratimo se Unamunu.
U posljednjem pasusu svoga remek djela naziva Don Quijote u suvremenoj europskoj tragikomediji Unauno meditira:
„Ne može se reći da je filozofija Don Quijotea bio strogi idealizam, Don Quijote se nije borio za ideje. To je bio spiritualizam, on se borio za duh… Spekulativni ili misaoni kihotizam jest ludost kao i praktični kihotizam, ludost ludila za križem. I zato ga razum prezire. Filozofija u osnovi zazire od kršćanstva… Tragedija Krista, božanska tragedija, jest tragedija križa… Druga tragedija, ljudska tragedija, i to duboko ljudska, to je tragedija Don Quijotea s licem nasapunjenim da bi izazvao smijeh u vojvodinih slugu i samih vojvoda, koji su robovali kao i drugi.
A kihotizam je nešto najbeznadnije u borbi srednjega vijeka protiv renesanse koja je u njemu ponikla.
Don Quijote je činio sebe smiješnim, ali se pitamo je li poznavao najtragičnije smiješno, promišljeno smiješno, ono što ga pojedinac čini samom sebi, u očima vlastite duše? Pretpostavimo da je Don Quijoteovo borbeno polje njegova duša i zamislimo da se u njoj bori da bi spasio srednji vijek od renesanse, da ne bi izgubio blago djetinjstva. Treba u njemu pretpostaviti jednoga duhovnog Don Quijotea, zajedno sa Sanchom, koji je također pun duha i hrabar, i onda možemo govoriti o komičnoj tragediji.
Njegova je smrt posljednja viteška avantura, s njom je prodro u nebo koje je podnijelo to nasilje.
I ono što je najveće u njemu, jest to što je bio ismijan i pobijeđen, jer je pobijeđeni postao pobjednikom: zavladao je svijetom omogućivši mu da mu se smije.“
Unamuno završava svoju knjigu ovim proročkim riječima:
„Kakva je, dakle, nova misija Don Quijotea danas na ovome svijetu? Vikati, vikati u pustinji. Ako ljudi i ne čuju, pustinja čuje i jednoga će dana pustinja postati zvučnom šumom, pa će taj usamljeni glas, pronašavši korijene u pustinji, kao iz sjemena roditi golemo cedrovo drvo stablo koje će na mnogim jezicima pjevat vječni hosana Gospodinu Života i smrti.“
Moja reminiscencija na ove Unamunove riječi su isto tako riječi sv. Katarine Sijenske koja je govorila da će nas šutnja ubiti.
Tin u 6. knjizi Sabranih djela ovako zbori o spomenutoj svetici:
„Želja za istinom, ljubav za istinom mučila je neprestano našu savjest: ona kao ljubav ljubavi. Bludili smo na svim putevima otkupljenja i iskali smo prozore u beskonačnost.
I usred Pariza, poričući moderni, grešni i razbludni velegrad, ponavljali smo sa Katarinom Sijenskom: „Hoću da počivam u spokojnome snu, koji se zove vječiti Bog.“ Često smo osjetili blizu velikimkatoličkim misticima; pa smo sa uzaludnom mišlju na naše mile ponavljali:

Nepraktični, za život nesposobni, osjećati se za mir u
Licu Gospoda, izvan Buke i Napora.
Zraka nevidljivih zvijezda,
Želja za blaženstvom, izvan tijela, izvan tvari u
Duhu.
U plavoj blagoj magli
U gospodnjem spokojstvu.
To nije pjesma, ni umjetnost
Ljubav, blaženstvo, tišina,
Nemoguć sebe iskazati
Nemoguć sebe isplakati,
Sam neznan u dubok,
Sanjareći.
Đerdani zvijezda, jamatva luna,
Takva gracija za vas struji i teče
O blagosti, o svetinjo čistog duha, Tamjane,
Dok sam još duhom u svijetu. Ja sebi kažem; ja ću se ubiti ili oženiti;
Ali ovdje neću braka ni svoje krvi, jer sam ovdje za vječnost vjenčan
I jer sam beskrajno mrtav.
Moj je san izabrao kao uzglavlje dlane jednog boga,
Moja ljubav se rastapa od ljubavi i Hrista;
I ja se vraćam u ono Ništa koje je sve,
I ovaj mir koji znači Život.
Ta kako je slavno reći:Ja nisam Ja, ja sam On,
I ja očekujem da budem pravi i čisti u čistome duhu.
Ja donosim ovamo dvije čiste asne,
Svije čiste ruke, i čist srce, neoskrvnjeno,
U stanja bez riječi, u molitve bez žamora;
Duša je tiša nego tiha voda
Što kaplje u spilji nekom mekom noću.
Slaboća milja, slatkoća draganja radosni pogube,
Ja silazim u naručje Onoga
Kojega niko ne zove pravim Imenom,
Moji grijesi na svoju tezulju u ruke Bogu.
I tu ću zaspati. Kao u krvi ruža,
Kao u snijegu lijesa,
Kao u vinu vrta,
Savladan od dobra,
Od umora pijanstva
U san bez svijesti daleki
Ljubičasti
San boja i slika, u zvuku, u mirisu.
Ako se ikada prenem iz naručja svetog
I protarem oči od magle Boga,
Bit ću iznenađen (Tajna Svedobrote)
Što moja ćelija golih zidova
Ne lebdi u lazuru, ne pripada zemlji.

Spomenula sam kako sam dobila dojam čitajući Ujevića da se malo smijao. U zbirci „Skalpel kaosa“ iz 1938. u svom autobiografskom zapisu kaže:
„Sudim da je humor možda najtočniji način posmatranja stvari, davljenja u gubljenja u prolaznosti.“
Ujevićevi moralni kriteriji su vrlo visoki. On je doista tijekom svoga života živio krajnje ponizno, pobjeđujući i mrtveći svoje nagone.
Premda u svojim autografima nije spominjao Lorenza Scupolija , tal mistika iz 16 st nalazim shodno da ga citiram ( knjižica „Duhovni boj“- biseriz katoličke duhovnosti) jer je bliska Tinovom umnogome asketskom duhu:
„Jasno uviđamo da zemaljske časti i slasti nisu drugo doli ispraznost i žalost duha; da nepravde i uvrede koje nam svijet zadaje donose istinsku slavu i mir usred nemira; da je oprostiti neprijateljima te im činiti dobro istinska velikodušnost i jedna od najvećih sličnosti s Bogom: da je dragovoljno poslušati najkukavnije stvorenje iz ljubavi prema Bogu velikodušnije i plemenitije nego zapovjedati knezovima; da se ponizno spoznanje nas samih mora cijeniti više od svih znanosti; da pobijediti i umrtviti vlastite nagone, ma kako bili maleni, zavrjeđuje više hvale negoli osvojiti brojne gradove, nadvladati moćne vojske s oružjem u ruci, činiti čudesa i uskrisiti mrtve.“
Scupoli predlaže vježbe kako zadobiti kreposti i kako se boriti protiv naših demona te veli:
„ Ako bi, unatoč tolikim nažalost istinitim spoznajama, đavolsku lukavost te naše neznanje i zle sklonosti prevladale u nama na način da misli o našoj uzvišenosti ne bi prestale uznemirivati nas u unositi nemir u naše srce, tada je vrijeme da se toliko više ponizimo u našim očima koliko više vidimo da smo uz kušnje malo koristi imali u putovima duha i u iskrenom spoznanju nas samih budući da se ne možemo osloboditi takvih napastovanja koje imaju korijen u našoj ispraznoj oholosti. Tako ćemo iz otrova izvući med te iz rana svetost.“
Već smo više puta spomenuli Ujevićev credo, a to je savjest. Evo što Scupoli podrazumijeva pod ispitom savjesti ( on se u knjizi obraća sa „kćeri“)
Za ispit savjesti razmotri tri stvari:
1. Padove toga dana
2. Njihove uzroke
3. Odlučnost i spremnost u borbi protiv njih u stjecanju kreposti njima protivnih.
Nastojat ćeš oboriti i na zemlju baciti uzroke svojih rana. Učvrstit ćeš volju kako bi to ostvarila i kako bi stekla kreposti s nepouzdanjem u samu sebe, a s pouzdanjem u Boga, s molitvom i s drugim brojnim činima s kojima ćeš osjetiti mržnju na onaj porok i poželjeti protivnu krepost.
Pobjede i dobra djela koja si kao učinila neka ti budu sumnjiva. Osim toga, savjetujem ti da ih ne smatraš nečim velikim, zbog gotovo neizbježne opasnosti da zbog kakva razloga, makar i skrivena, padneš u ispraznu slavu i oholost. Stoga, kakva god bila,nakon što ih sve povjeriš božanskom milosrđu, upravi svoju misao na ono što ti preostaje da učiniš, a čega je puno više.
S obzirom na zahvalnost za darove i usluge koje ti je Gospodin tog dana udijelio, priznaj ga kao tvorca svakog dobra i zahvali mu što si bila oslobođena od toliko očitih neprijatelja, a još više od onih skrivenih; zahvali mu što ti je udijelio dobre misli i pružio prigode kako bi mogla vršiti kreposna djela; naposljetku mu zahvali za svako drugo dobročinstvo koje ti sama nisi prepoznala.“
Sad bih navela jednu pjesmu hvale Svevišnjemu, a zove se „Molitva iz tamnice“:
MOLITVA IZ TAMNICE

Beskrajni Bože, što na plavom svodu
Zlato i srebro noćnih zvijezda pališ,
Čuješ li gdje ti na prljavu podu
Leleče ljutu molbu srvan mališ?

U noći kad sam očajnički bdio
S pogledom rujnim povrh vlažna stropa,
Kad sam u ognju bolnih mašta snio
Zvuk pjesme bune ili gromor topa,

Koliko puta iz te crne jame
Podigoh nebu ruke pune gnjeva,
Koliko puta povrh oštre slame
Provrištah mržnjom svetih hvalospjeva!

Ako li se žrtva mesa ili kosti
Spasenje može robova da kupi,
Gavranu dat ću da se njome gosti
I gladnom crvu četvrt srca skupi.

Ako te grudi, il te oči bistre,
Treba da kljunom svirep jastreb kljuje,
I da me memla, ili bitka istre,
Neka! O neka! Samo Bog da čuje!

Za pir i raskoš ljubavi budućih,
Za zelen trave i za zlato žita,
Za slavnu vatru poljubaca vrućih,
Za vino pjesme, za zvuk što mahnita-

-i za sve žetve ponosne i lijepe
I za sve berbe blažene i čiste,
Evo ti nuđam poklon volje slijepe
I svijetlih želja gorde ametiste.

I moja pluća, bubrege i jetra,
I moje kosti, živce ili kožu,
Pružam za iskru plamenoga vjetra
Stavljam na oltar žrtvenom nožu.

Neka od tijela ne ostane praha,
Neka od duše ne preteče plama;
Neka u požar nestane mog daha,
A povrh lijesa bude vječna tama;

I neka čemer potone u dimu,
A plavi sanci u zelenoj travi,
No samo, Višnji, živom pobratimu
Kandilo svoje milosti objavi.

Razgali svijetu bagrenu slobodu,
I čudo stvari što se sebi dive,
Ozari plavet i obasjaj vodu,
Razderi zorom horizonte sive;

I, kada bljesne mlada želja ljudi,
Napon tetive u poletu luka,
Pod trudnu šiju uzglavlje posudi,
Nas muško tjeme gizdu slavoluka.

Pokaži što je Vasiono Pravo,
I nemir znati, ili Ljubav moći,
I valja ići, ići tvrdoglavo
Pod žegom sunca i svježinom noći.

Mermera pokoj, žubor vodoskoka
Otkrij za blijede, sanjarske mjesece;
A Eden uha i muzika oka
Spasi za novi osmijeh naše djece.

A kada spane ova crna ljaga
I radost zblaži svelo lice Hrista
Blažena bit će otkupljena vlaga
I kužna plijesan zasjati će čista.

Znam da ću dotle ostati bez glasa
I da će grobom biti mračna jama,
No zbog tog svetog, zbog tog slavnog časa
Blagosiljem te s ovim verigama.

Jer će u vrtu da pobjedni lovor
I nježna mirta da upored cvjeta,
Jer će da slavi oslobođen govor
Vječiti mladost i nevinost svijeta.
Ovu drugu tematsku jedinicu tj. sociološki –religiozni niz bih trebala privesti kraju s našim suvremenikom Ivanom Golubom, piscem, pjesnikom i akademikom.
Sa svojom knjižicom „Prijatelj Božji“ gotovo priručnim teološkim kompendijem, on suvereno priča o Božjoj darovanoj riječi, zatim darovanoj slici te na kraju stajalište o Bogu i čovjeku kao HOMO LUDENS IMAGO DEI.
Ivanovo Evanđelje koje slovi kao cvijet među Evanđeljima započinje sa „U početku bijaše Riječ“.
Valja nam najprije kazati kako biograf Žeželj ocjenjuje Ujevićev leksik:“Na osnovi jezičke izvornosti, leksike i arhaizama zavičaja stvorio je svoj jedinstveni jezik-izražajan i muzikalan.
Štokavski ikavski govor pravilnoga naglaska i s nekim leksičkim lokalizmima- taj „dinarski govor“ Stanislav Šimić nazvao je „jedincatim i jedinim“ upravo stoga su Tina leksički i mogli lako primiti i svi štokavski krajevi- pa i istočni.“
Pjesnik Ujević je izjavio u jednom svom autofragmentu:
„…pitanje je u kolikoj mjeri goli život sadrži estetički karakter.“
Golub tvrdi:“Pjesnik poosobljuje prirodu, poočovječuje Boga.“
Doista, Ujevićevih stihova ima po školama, spomenicima, psihijatrijama, pa i u mnogim kafićima!
Nastavlja Golub kako je naš obećani Spasitelj i Božji Sin, utjelovljena Božja Riječ.
U Ivanovoj poslanici, Evanđelist Ivan ide dalje te u proslovu Evanđelja gdje je Isus nazvan Utjelovljenom Riječju ovdje je nazvan Riječju koja je Život;Isus je Život.
Na sljedeći način Golub teologizira o Riječi:
„Kao što je Božja Riječ sišla na zemlju i potražila Čovjeka, tako će čovjek, odgovarajući toj Riječi, potražiti čovjeka i privesti ga k Riječi.
Svaki koji je čuo Riječ i odgovorio na nju vjerom postao je svjedokom Riječi. Riječ je obećanje koje se ispunilo, ali i obećanje koje treba da se ispuni na vjernima. Utjelovljena je Riječ ne samo najprimjereniji izraz Božjeg bitka; ona je punina Božjeg obećanja, ona je najjači izraz Božje ljubavi. Ona je uzor ljubavi kojom čovjek treba da odgovara na Božju ljubab u Utjelovljenoj Riječi.
Ta pak ljubav jest ljubav zajedništva s Ocem i Sinom i suobraća u Duhu. Božja je Riječ dakle dijaloška, razgovorna; ona stvara zajedništvo ljudi s Bogom i s bližnjima i nosi ih u unutarnji razgovor, dijalog trojstvenoga Boga koji ne zna za svršetak
Golub razlikuje Bogomdanu Riječ-Riječ što je Bog upućuje čovjeku- jest darovana riječ. Darovana zato što ne proizlazi iz nužde već iz naklonosti, prijateljstva.
Riječ što je čovjek uzvraća Bogu- (zovemo je Bogudana riječ)- također je darovana riječ pošto je čovjek pozvan da na nju odgovori iz slobode.
Kada piše o talentu koji se zove nadarenost za religiozno (tu spada i religiozni genij Pascal) Golub naglašava da relogiozna nadarenost spada prvobitno u umjetničku nadarenost.
Tin je bio, kao što sam već napomenula, religiozni eklektik, pa nominalno određene vjere nije niti imao, a niti se u praksi pridržavao.
Politički-društveno nakon 1919 sasvim se posvećuje svom primarnom talentu-pisanju poezije. Nije bio pristalica nikakve specijalne ideologije (Golub definira ideologiju kao operativnu apslutizaciju relativnoga) te je dobar dio života, nažalost sproveo u egzistencijalnoj zebnji (to se vidi u njegovim mnogobrojnim pismima). Golub nastavlja:
„Poiesis, uzeta užem smislu riječi, dakle kao umjetnost riječi ne radi tek s riječju nego tvori riječ. Ona ne obrađuje tek riječ, ona je porođuje. Nije, dakle, u književnom djelu jezik samo ono čime se izriče nego i ono što se izriče. Poiesis je stvaralačka ne samo kao stvorena riječ nego i kao i riječ koja stvara.
Knjiženo je djelo poseban suodnos jezika i svijeta. Ono je jezikotvorno i svjetotvorno. (Katičić)
Navodi Slamnigove riječi koji smatra da je pjesma ponajjača kohezivna snaga zajednice:
„Pjesma pripada određenoj zajednici i pjesma se može definirati samo obzirom na tu zajednicu… U najširem planu svrha je zatvorene poetične službe jezika da poveže kolektiv. Pjesma je valjda najjača kohezivna snaga u društvenoj svijesti.“
Golub smatra da upravo na toj razini postoji dodirište između biblijske religije i poiesis.
Kaže tako da se poezija po Aristotelu razlikuje od povijesti i nadilazi povijest po tome što govori o onome što bi moglo biti, dok povijest govori o onome što je bilo.
Martin Heidegger je rekao:“Pjesnički obitavati zemlju (znači) stajati u prisutnosti bogova i biti zatečen bitnom blizinom stvari.Tubitak je na svom dnu pjesnički.“
Spominjali smo u uvodu ovog mog uratka Ujevićevo mesijansko shvaćanje umjetnosti.
Golub pak kaže da „korisnost umjetnosti za očuvanje humanog nije zadatak nego učinak, nije funkcija nego čin“ te da „umjetnost sa svom svojom neslužnošću služi očovječenju.“
Pišući nadasve o važnosti sadašnjeg trenutka, Golub naglašava“DA RAZGOVOR EVANGELIZACIJE S UMJETNOSTI NA RAZINI REFLEKSIJE POSTULAT JE OVOG ČASA.“
U odjeljku o „darovanoj slici“ Golub kaže da „nastavanje, prisutnost Boga u čovjeku podsjeća na to da je čovjek Božja slika.“
U zadnjem dijelu knjige kaže se da je osnova čovjekove igrivosti (koja je neslužna i ugodna) Božja igrivost. Zato što je slika Boga koji je Deus ludens, čovjek je homo ludens.
Milost je također igra-ludus sacer-sveta igra, znači čovjek je Božji igrač u konačnici.
Golub završava ove kalambure tvrdnjom:“čovjek je samo tada vere ludens, kad može objediniti smijeh i strpljivost…
Prava mudrost se smije upravo zato jer je ozbiljna.“
On govori i o theologia ludens i Ecclesia ludens.
Ne sumnjam u to da bi ova divna i milosna knjiga bila otkriće za Ujevića!
Golub zgodno i transcendira o umjetnosti. Za nju kaže da je igra te proces združivanja igre i rada pa je umjetnost stoga proces koji doprinosi uspostavljanju raja gdje su igra i rad bili jedno i nastavlja:
„Mnogi su veliki umjetnici bili veliki siromasi. Tako Slavko Mihalić, pjesnik, kaže:Pjesme bi se zapravo trebale darivati, a ne prodavati. Ja, kad se pokriju troškovi naklade, uzmem iz knjižare svoje knjige i razdam ih.“
Golub kaže i ovo:“A umjetnici su monasi- u najdoslovnijem smislu riječi, samotari, jer umjetnost se stvara u onome što se zove „ultimo solitudo personae.“ Monasi su oni munulog i budućeg raja. A licentia poetica je pretpočinjenja rajske slobode.
Također konstatira:
„Umjetnost je nepomirenost s izgubljenim rajem, očuvanje ostatka, prenošenje edenske iskre kroz vjetrometine vremena, pretpočinjanje i predokus novog-apokaliptičkog raja.“
Završit ću prikaz Golubove knjige sa ovim njegovim metaforičkim riječima:
„Nasljedovatelji pjesnika iz Nazareta jesu naprosto umjetnici. Oni koji se kreću rubom društva i života, koji se ne žacaju stupiti među carinike i bludnice, koje Jeruzalem osuđuje, i nad njima se indignira, koje poput Nazarećanina osuđuju zbog bezboštva. Nazarećanin je pala glava na osudi da je bogohulnik. Nazarećanin pjesnik preživljuje i nadživjet će u emarginiranima onima koji perom i kistom silaze na margine života.
Pjesnik iz Nazareta sišao je na rubove društva, a nije se ušančio u zatvorene pozicije središta. On nije samo promatrač društvenog ruba i utvrđivač životnog dna, on se druži s grešnicima i uzima na sebe grijeh svijeta-peccatum mundi. Slično je s umjetnikom. Umjetnik nije puki promatrač životnih rubova , on zapravo uzimlje na sebe tegobu, bol, grijeh svijeta. Unijevši u svoj opus životnu zbilju on uzima na vlastita leđa peccatum i sudjeluje na Nazarećaninovu skidanju edenske kletve i na pospješenju apokaliptičkoga raja.“
Ovakvo viđenje umjetnika i umjetnosti se slaže s Ujevićevim promišljanjima koje sam već citirala u ovom mom uratku.
I na samom kraju bih suprotstavila dva oprečna viđenja religiozne duhovnosti ponajprije stanje kraha u Ujevića iz autografa „Ispit savjesti“ te jedan prekrasan mistični citat njemačkog mistika iz 13 st Meistera Eckharta iz „Knjige božanske utjehe“. Tin je spomenuo njegovo ime u svojim spisima.
ISPIT SAVJESTI
„ Augustin Ujević je odista umro, i ovaj čovjek koji diše u njegovoj lešini i navlači na se njegovo odijelo jeste samo njegov neki prisni prijatelj ili čak sekretar, koji zna izvjesne njegove tajne, ali nije on…
Jer je umrla, umrla ona mladost sa težnjama prema beskonačnosti, prema ljepoti, prema ljubavi!
Jer je umrlo u nama sve ono što je htjelo da na zemlji ostvari svoj san i da se približi apsolutnomu…
Vjerovao sam da ću svoju sreću moći ostvariti ne povrijedivši ni zakone društva ni onoga najsvetijega zakona koji sačinjava Etiku.
Došao sam do konačnog ubjeđenja da mi je nemoguće biti srećan. I odrekao sam se sreće. Time je moja Smrt bila uglavljena , obistinjena,zaključena.“
U sasvim drugom tonu Meister Eckhart nudi rješenje religioznog problema s čime završavam ovaj sociološko-religiozni niz.
„Postoje dvije vrste rođenja u čovjeku: jedno u svijet, a jedno iz svijeta, hoće reći:duhovno u Bogu. Ako hoćeš znati da li se rađa tvoje dijete i je li očišćeno, to znači:da li se od tebe čini sin Božji?-sve dok imaš u svom srcu žalosti zbog bilo čega, pa bilo to i zbog grijeha, sve dotle se tvoj porod nije rodio. Ako te muči teška tuga, ti još nisi majka, nego si (još) u porađanju i blizu poroda. Nemoj (međutim) upasti u dvojbu ako patiš zbog sebe ili zbog svoga prijatelja ako (doduše još) i nije rođeno, ono ipak jest blizu porođaja.
Potpuno je međutim rođeno onda kad čovjek ne osjeća ni zbog čega tešku žalost: onda čovjek ima onaj bitak i onu narav i onu supstanciju i onu mudrost i radost i sve što Bog ima.
Onda onaj isti bitak Sina Božjega biva našim i u nama, a mi dolazimo u taj isti Božji bitak.
Krist kaže:“ Tko hoće mene slijediti, neka se odreče sebe i uprti svoj križ i mene slijedi.“ To znači: izbaci napolje svaku tešku žalost, tako da utom srcu ne bude ništa nego stalna radost. Tada je to dijete rođeno. A ako se u meni rodilo (to) dijete , onda, kad bih vidio da mi pred očima ubijaju oca i sve prijatelje, moje se srce od toga ne bi uzburkalo. Ako bi se međutim moje srce od toga uzburkalo, to dijete u meni ne bi bilo rođeno, ali možda bi bilo blizu porođaja. Ja kažem: Bog i anđeli imaju tako veliku radost svakim dijelomd dobroga čovjeka da toj radosti ne bi mogla biti nalik nijedna radost. Stoga ja kažem:Ako se zbiva da se u tebi rađa dijete, onda sa svakim dobrim djelom koje se u ovom svijetu zbiva imaš tako veliku radost da tvoja radost postiže najveću postojanost. Tako da se ne mijenja . Stoga on kaže:
„Vašu radost od vas neće niko uzeti. Pa ako sam pravo ponesen u božanski bitak, mojim biva Bog i sve što on ima. Stoga on kaže. Ja sam Gospodin, Bog tvoj. Pravu radost imam onda kad mi je ne može oduzeti ni žalost ni nevolja; onda sam prenesen u božanski bitak u kojem nema prostora ni za kakvu žalost. Ta vidimo da u Bogu nema ni srdžbe ni tuga (samo) ljubav i radost. Ako se i čini da se on katkad srdi na grijeh: nije to srdžba, to je ljubav, jer dolazi od velike božanske ljubavi; koje ljubi on i kažnjava, jer on je ljubav koja jest Duh Sveti. Tako dakle Božja srdžba dolazi iz ljubavi, jer on se srdi bez gorčine.
Prema tomu, kad se stigneš do toga da ne možeš imati sve žalosti ni zbrinutosti za bilo što, tako da ti žalost nije žalost i da su ti sve stvari čisti mir, onda je ono dijete stvarno rođeno.
Tako se, dakle, potrudite da se to dijete ne samo rodi nego da bude rođeno, kao što je u Bogu Sin rođen i uvijek se rađa.
Da nam se to zbude, naka nam Bog pomogne. Amen.

MOGUĆE RAZRJEŠENJE PROBLEMA (ONTOLOŠKI NIZ)

POGLEDI U PRASKOZORJU

Povedi me, glasu dobroga vrača, iz ovih mračnih zabiti
Prema širini svijeta,
Da na dohvatu zlatnih ruđenja daljine sačekam dane, kad će život biti sreća, a veliko zadovoljstvo bitisati.
Još se nisu rodili svi koji trebaju, niti je sva trava nikla.
Mnoge još oči neprobuđene spavaju kao obećana ljubav,
Ni pružena ruka grčevito pokretom nije izvukla iz čovjeka
Njegovo djelatno blago.
U svojoj zipci još spava vojska čovječanstva
I zadatak da krči i gradi, i da blagosilje.
Cijele su bašte cvijeća što se ne smiješi danu,
Najdraže ptice nisu još ni zapjevale. Biti će radosno sutra, kao juče što nije bilo sveto.
Moja grud udiše miris iz grudi budućnosti,
Moje oči zure u obrise, dalje od granice stvari.
Oh, znade nada da me podraga i da me poljubi tiho,
Neko sunce od lijepe slutnje čak ovamo utješno žari.
Neku svjetliju kob smo zaslužili kada smo lomili koplja
Za lozinke vrline, časti, duha i prava.
Naš će usud da u meso čina pređe iz prediva misli,
Iz kosti, iz krvi i iz zdušnih nerava.
Svijet nije na rubu propasti, u bdjenju sudnjega dana.
Jedna se zvijezda rađa kao znak novoga reda.
Tok svjetlosti je melem mojih najtežih rana,
Zemlja je tako mlada, a pravednici djeca.
Ja upirem pogled u skazaljke budnoga sata,
Jer znadem da ćeš, novosti, s dobrim pogledom majke,
I prije reda, na vrijeme, i neznano ući na vrata
Ne budi škrta s ljubavi,
Na vagaj na tezulji strogoj sva dobrotvorna djela!
Ja ću dug pošteno otkupiti,
Dok imam u srcu vatre i zahvalnost usred čela!
I čvrsto se ufam da ličnost toliko bogatija biva
Koliko više prima da bi vratila dalje:
Povijest je ljudska duga sablasna mora u mirisu grobnica i truleži antikvarijata.
Prava će povijest nadoći istom za druge naraštaje,
Povijest od ljudske sreće, zanata i alata
Kad vidim te ruke bezbrojne što se pružaju poslu,
Kad vidim tu volju napetu da se mravinjak preuredi,
Ja živim tu buduću povijest i ja sam slovo na strani
Nenapisane knjige što se tek danas slaže.
Vodi nas, dobri vraču iz ovih vlažnih zabiti
Prema prostranstvu zbilje
Da na dohvat zlatnih ruđenja daljine objeručke
Primimo dane, kada će raskoš preplaviti život i bitisati
Biće.
(Ojađeno zvono, 1933)

Treći dio ovog mog uratka trebao bi taknuti „vasionu“ i „misaona nebesa“. Nisam dvojila pri izboru literature, a uz već poznate autore i, naravno, Ujevićeve autografe u kojima se nazire razrješenje njegova problema, odlučila sam se za dvije knjige: prvo bih čitateljstvu ponudila svoju meditativnu reinterpretaciju zbirki tekstova ujedinjenih pod naslovom „Ljudska snaga“ oca Teilharda de Chardina te na kraju pružila virtualnu filozofsku kompoziciju izloženu u genijalnoj knjizi ruskoga filozofa Ouspenskoga naslova- „Tertium organum“. Pri tome sam se vodila Ujevićevim proznim uradcima koji su bili u ovom kontekstu kao nadopuna spomenutim autorima ili su pak autori bili nadopuna Tinu!
U 17 knjizi Sabranih djela u autografu Prijedlog za autobiografsku skicu Tin kaže sljedeće:
„Moralo je nadoći vrijeme da me život više zanima nego priroda i moja ličnost. Dakako da je i život jedna ezoterička formula; jer šta je to život, ako nije društvo, priroda, ličnost? Život je svašta, i ponešto od svega toga, jer stvari mogu biti pomiješane. U životu me prije svega zanima ritam pokreta i konkretne slike (a ne opće ideje); zatim, čini mi se i ne isključujem slutnju da te konkretne slike i ritam pokreta mogu biti samo površina, znakovi i simboli unutrašnjih događanja i istina ( nikada ne isključujem ovu aproksimaciju); najzad čini mi se da se pokreti i slike, prohtjevi i procesi života mogu zakukuljiti u apstraktne i logičke matematike, ostaje samo pitanje da li originalni demon, kapris, ne narušava ovaj svijet utvrđenih zakona i geometarskog stila…
Život nije rijeka. Život je more, jer i njemu ima jedno veliko, najveće zrno soli. Ta sol nije samo šala, dosjetka, nego je duh, mudrost, mozak-salinitet čovjeka.
Autobiograf gleda sebe u stanju milosti, on gleda na sebe kao na jedan izvor u kojem su, možda, trenutno vode podbacile, ali koji sebi za budućnost laska sve većom proizvodnjom vodene energije, jednom bujnošću koja je iznenađenje i za uski tok koji mu otiče i navaljuje.
Autobiograf se pita: ukoliko je činio, a ukoliko je bio činjen i, premda ružni činovi impliciraju ličnu odgovornost, njega zanima ono što je bilo i ostaje povrh Nužde, ono možda istom nabačeno, ono neslično sa svim dotle poznatim.
Međutim, dok duše i sličnosti hoće da budu nesravnjene i nesravnjive (ličnost=nesličnost), historija je sva os ličnosti koje joj daju logički izgled jednoga oblikovanoga i po pravilima provedenog –determinizma. Čovjek živi svoju pomutnju, svoj kaos, svoju novost, svoju dinamiku, historija bilježi njegovu pravilnost, njegovu zakonomjernost , njegovu vezanost, njegovu „prošastost“.
Autobiograf ne gleda sebe kao tuđi historičar, ne vidi sebe u stanju milosti , i zadržava se najviše na onim manifestacijama koje mu izgledaju najličnije;tj. najnesličnije. To nije egolatrija, solipsizam, egocentrizam, subjektivizam, personalizam, individualizam, egotizam, narcisizam, kult svojega Ja, bolest ličnosti. To je odvajanje neke sekrecije duha kao nove kvintesencije, klica stvaranja putem nečega što se usiljava kao već stvoreno. Ima jedna mistika stvaranja, kao što ima jedna mistika akcije, a one se ne vežu uz poz. rel. Uz rubrike dnevne kritike, i dnevnog opažanja, one su skok ronca u more, s rukom pruženom koralima, s nožem za morske nemani…“
Ontološki niz podrazumijeva najšire teme i najveće općenitosti, zakonitosti iznad kojih nema većih i viših pojmova.
Tako bih započela razradu teme ovim Tinovim riječima izrečenim i napisanim 1920:
„Ufajmo se da je odanost idealu i u nesreći očeličila i prekalila naše Duše, koje više nijesu one stare duše, no Duše strasti, Duše želje, Duše ljubavi, Duše svetinje, Duše očekivanja. Patimo. Neka bude! Kroz etape naše patnje prolazimo ne kao kroz cikluse sižea ( „jer što je život tek?-Siže za jedan posve običan sonet“) nego kao heroj tragične stanice križnoga Puta, ali sa čvrstom vjerom u buduće glorije i Uskrse.“
No, ipak bih u ovaj niz ubacila temu mladosti te je potkrijepila jednom krasnom Tinovom pjesmom napisanoj u Parizu 1915.
O mladosti piše i blagopokojni papa Ivan Pavao II. te riječi koje on govori o toj temi idu u najljepše retke knjige „Prijeći prag nade“. On kaže da je mladost lijepa i nevina te da ona specifična radost koju mladost širi oko sebe ima nešto od radosti prvobitnog stvaranja koju je Stvoritelj imao dok je stvarao svijet.
Sad bih citirala dva Ujevićeva teksta na temu mladosti. Prvi je autobiografski spis „Ljepota mladosti“ iz 14 knjige Sabranih djela:
„Hoćemo li razumjeti i ovo: nije moral samo u tome da se živi po nalogu, po zapovjedi, po kalupu, po brascu; no je moral u tome da se dade mjera svojih snaga idući uvijek za novim ciljevima, stvarajući, proizvodeći, ostvarujući svoje Neizdano. Svoje Lično, Nepoznato i Tajanstveno.
Moral je ljudi da budu ljudi, a ne stoks; i moral pojedinca da kao pojedinac ne bude dio stoke. Kada ćemo, o prijatelji moji; pomuževiti se dotle da jednom postanemo mladi?
Nijedna velika, lijepa, časna, dostojna, sveta, moćna ideja neće doći da nije praćena jednim novim životom: obnovom;drugim boljim čovjekom; ne samo novom dušom nego (o prijatelji moji: to je strahovito) novim zagonetnim ljudskim tijelom.
Ne dakle slijepo sa starcima, ni sa beskičmenjacima, ni sa onim što su u opadanju svojih tjelesnih i umnih snaga, članovima akademija, dekanima fakulteta. No žarko sa onima koji gordo i ponosno proliše svoju krv na svim bojištima, a danas traže bolju i ljepšu Evropu, i posvuda više moći i pravde, više ljubavi, plemenitijega života i borbe za naučna osvojenja.
Svuda dakle sa onima što govore. Naprijed, naprijed, i nikako nazad!Jer odsudna je riječ, prijatelji moji, teško je riječ kazano:Nema povratka! Povratka nema- u onaj naš lijep starinski svijet koji nije poznavao ni religijskih ni društvenih ni političkih nemira- nego u svemu staloženost, dosadnu polovičnost, opća mjesta, strah pred vasionim naprecima, strepnju od moćnih lučonoša i rušitelja. Od rušitelja koji su graditelji!-
Mi smo ostavili sa sobom ognjišta u obliku garišta, groblja na kojima su krstovi porušeni, ali danas, ali sutra hoćemo da uđemo u svijet živih, u novu Europu!
Mi, pravi Mi nismo još umrli!Pravi Mi imamo tek da se objavimo! Stari Čovjek u nama je umro, ali Novi Čovjek ima da bude i Mladi čovjek. Jer bit ćemo pravi Mladi istom onda kada budemo pravi svoji. Mladost naša ima da nastupi tek onda, kada se otarasimo svih zaostataka naših staraca, starih predrasuda, starih klišea, stare rutine, stare polovičnosti, staroga straha od napretka, stare odanosti lažnom autoritetu, jednom riječju:Stare Nebuntovnosti.
To ovdje u našoj maloj sredini: u Zagrebu- za ograničenim pokrajinskim životom; u Beogradu –sa našom nehigijenom, porušenim zgradama, čudnom arhitekturom!Na ruševinama rata čak na domaku intelektualnih baruština da jednom budemo mladi, slobodni, ponosni! Naše nezadovoljstvo sa prošlošću opravdat će ipak tek bolji, stvarniji, dublji, pozitivniji rad: samo da se usudimo jednom dejstvovati, kada smo se već dosada tako sabrali u savjesti i grčili u svojemu zakutku.
Mlad biti i znači držati da su stvari na zemlji još daleko od savršenstva; a da mogu biti bolje; da ih boljim može udesiti samo saradnja naših mišica pod djelatnim učešćem i vodstvom našega duha. Ko je zadovoljan sa stanjem stvari na svijetu, ko misli da je sve najbolje i bespogrešno, taj je star, i od toga ne treba ništa očekivati. Mladost znade da je svijet rđav i nesavršen, a ona znade i to da on može, treba i mora biti bolji:prva dužnost onih koji su mladi jest od trenutka otkako se dovinuše svojoj mladosti i snazi; raditi, biti djelatan, promećati se.
To sve ne u svrhu obogaćenja ili slave no zato da se izvojšti ljepši, časniji, dostojniji život u blagorodnijoj i božanstvenijoj vasioni.“
Drugi tekst je također iz 14 knjige Sabranih djela a naslov mu je:
Apologija mladosti kao stvaralačkog čina:
„Ima jedno doba, kada utisci naviru gusti, a duh ima toliko sadržina da ih ne može sapeti ni savladati u sebi. Ima osjećaj punoće koji puca kao dojka pod jelekom. On ima osjećaj stvari koje bujaju i rastu: stabala koja granaju, voda koja će se preliti. Čovjek se osjeća da živi, on je bez straha, on je bogat. I njegova je magla velika , a muk je pun šuma krvi i struna strave.
Mladost je lirika, ona je ljubav, ona je seksus, ona je zdravlje. Ona se škrtari. Ja znam da može biti neoprezna, ali ljudske osobine nisu pjesničke osobine, i pjesnik u čovjeku može biti veći od uma. Veći i od umstvenosti. Ali kao lijepe žene što su u mladosti naročito lijepe i podesne, pjesnici su jedna velika mladost svijeta, i prava poezija je poezija svetkovina mladosti. To se ne tiče stiha nego i proze, koja je pjesma samo zrelija, iskusnija, sabranija. Možda ima rijetkih pjesnika kod kojih je poezija dorasla duhu, a duh poeziji.
Mladost nije djetinjstvo te ima poezije bez dječjih bolesti. Dječje su bolesti:opajanje riječima, imitacija, šablon. Mladost je neodvisnost i koračanje, ona je samostalno nalaženje onoga što se traži. Zato u njoj ima promjena, ispitivanja vrijednosti i izbora raznolikosti. Treba doći do punoga i gustoga. A to gusto to je ono najviše svoje: to je puno, to je jednakost izraza i sadržaja.
Mladost je okružena zasjedama. Hrabrost ne smije biti hvastanje a ljubav je velika zasjeda. Opasnost su klišeji i šablone, a prijetnja je i navala krvi u mozak.
Ne smijemo se podavati obmanama. Obmane su neprijatelji. Prava herojska mladost je ona koja je u stanju da se ogleda s obmanama.
Kako nam skupo treba plaćati naša djela! Stalno je naše razmišljanje o nesrazmjeri grijeha i okajanja, djela i kazne.
Ali nesrazmjera je jedno, a obratni omjer zasluge i kazne sasvim drugo. Ispuštajući nedjela svoje ljepote mladost je izdržljiva i žedna kako starija vremena neće moći biti. Mladost dok traje odolijeva. I zato oni koji duže odolijevaju jesu duže mladići. A djela koja prkose vremenima, jesu svjedočanstva mladosti.“
U smislu Tinovih riječi kako je poezija „prava svetkovina mladosti“ citirat ću pjesmu „Molitva omladine“:

MOLITVA OMLADINE

Naša je desna jaka, naša je duša mlada,
I mi smo jedna Zora, i zovemo se Nada.
Zipka je naše jedno groblje,
I počeli smo život ratom:
Jer mi smo bili tuđe roblje,
I ljudi tekar atentatom.
I digli smo se putem bune,
I rekli slovo praskom smrti;
I obmanut je ko nas buni,
Jer tek smo silu htjeli strti.
Naša je desna jaka, naša jeduša mlada,
I mi smo jedna Zora, i zovemo se Nada.
O, mi smo bili puni Boga,
Kad digli smo se u svom gnjevu,
I naša kletva i riječ stroga
Bila je uvod hvalospjevu,
Za Njega, što je ima Miru;
Za Njega, koji sunce vodi,
Da bude svjetlom svjetskom vidu,
I lučom pravdi i slobodi!
Naša je desna jaka, naša je duša mlada,
I mi smo jedna Zora, i zovemo se Nada.
Mnogo već pade naše braće,
Mnogo je mrtvih iz tog bola,
Ali gospodstvo tame znače,
Bude i nas živo jošte pola.
Kliknimo u dan taj slaboće:
Posljednja bitka nije zadnja!
Jer Gospod znade, što on hoće,
I ovaj mrak, ta noć je badnja!
Naša je desna jaka, naša je duša mlada, i
I mi smo jedna Zora, i zovemo se Nada.
O, ne mislite, da su pali
Svi naši snovi jednim mahom,
Da iščezli su ideali
Što ljubljasmo ih duše dahom,
O, ne mislite, da tek tako
Umire ono, što je trajno,
I što u grudi nosi svako,
I da se gasi sunce sjajno!
Naša je desna jaka, naša je duša mlada,
I mi smo jedna Zora, i zovemo se Nada.
U svome snu, u svojoj vjeri,
U jadu, i u ogorčenju,
U očajanju, što se ceri,
U radostima koje stenju,
Tu leži zalog drugih dana,
O kojima smo davno snili,
Kada će sići sred Hosana
Gospod u pravdi, ne u sili.
Naša je desna jaka, naša je duša mlada,
I mi smo jedna Zora, i zovemo se Nada.
O, užasne su naše šake,
No neće više krvnih djela,
Porazvijajmo sna barjake
U sjeni krila arhanđela
Jer nije glavno, da se ruši,
Ne, što se čistim srcem sazda,
Biti će trajnim blagom duši,
I ostati će hranom vazda.
Naša je desna jaka, naša je duša mlada,
I mi smo jedna Zora, i zovemo se Nada.
Ni robovi, ni gospodari,
Slobodni samo treba da smo,
Za ljubavi smo Hram zidari,
I misli pjesmu zapjevasmo.
Naša je snaga u dobroti,
Naša je mladost u čistoći,
Neka se naša ruka pati,
No bez krvi će kroz boj proći.
Naša je desna jaka, naša je duša mlada,
I mi smo jedna Zora, mi smo Nada.
Jer ljubili smo, jer smo htjeli,
Dat duši prestol barikada,
I jer smo bili ludi, smjeli!
Jest, mi smo Zora! U tom sramu
Što lice pali, mi smo klikli
I digli temelj Božjem hramu
Na zemlji, gdje smo grešni nikli.
Ne što je desna jaka!
Ali je duša mlada,
I mi smo jedna Zora,
I zovemo se Nada.
Paris, april 1915

Da se malo prebacimo u sadašnje vrijeme. Cijelo prošlo stoljeće, a započelo je i ovo novo tisućljeće s, nazvat ću ih operativnim pojmovima, a to je sistem mistifikacije i fascinacije.
Tako, glamourom nas svjesno fasciniraju glumci, pjevači, manekenke, sportaši, a i tajkuni, pa čak i neki pisci, dok, komunikološki rečeno, javno mnijenje tome podliježe te iste mistificira. Za to je klasičan primjer davno premunula glumica Marilyn Monroe. Iz Ujevićevih spisa našla sam podatak da je veoma poštovao divu Gretu Garbo. Štoviše, imao je i njezin poster u naravnoj veličini u svojoj sobici.
Evo što Ujević govori o mistifikaciji u svom autografu Prokletstvo Baudelairea (1935):“Mistifikacija ima sopstvene duhovne izvore. Ovo je naše tolkovanje potpuno originalno. Mistifikacija je revolt protiv deformacije samonikla bića nametnute prevlašću tuđega, nesvojega svijeta. Čovjek mistifikacijom izvrće i izvitoperuje sebe, jer osjeća da je njegovo jastvo, njegova sobost već u sebi izobličena i krivotvorena. Mistifikacija je težnja za drugim redom vještačke originalnosti, pa pošto je prvi red istinite autentičnosti i spontanosti doveden u pitanje. Mistifikacija je također hijerarhička težnja za otvorenjem rituala maske i poze, nejasnih konkretnih šifara za nemire, zagonetke, srca i duša. Mistifikacija je ludilo „pozne originalnosti na planu gubitka prvobitne mladosti bića“.
Na kraju Tin ingeniozno veli:“Pjesnik mistifikuje svijet jer je mistifikovan od okoline odnosno sama sebe; biograf treba voditi računa o tri-četiri naslage mistifikacija.“
I još dodaje:“ Ljudski duh, poslije ere bojažljive vjeridbe, preći će u eru zakonitih uživanja, to bi možda mogao biti vijek razumnih i dosta srećnih ljudi. A već odavno čovječanstvo ne gleda u pjesnicima društvene tribune; njihovi su vijenci počupani, a njihovi teološki tečajevi ostadoše neposjećeni. Inspiracija, ranije, teofanija, gubi pomalo svoj mistički nimbus.“
Pošto prelazim u „zonu mistike“, a prije nego li dam citate Jamesove i Golubove, evo kako jević definira mistiku:
„Mistika-epuracija fenomenalne individualnosti, personalnih kontingencija. Mističko dno, bojim se da je kolektivno dno u nekom pravcu kozmosa i etike, u anonimnoj kolektivnosti.“
Dalje nastavlja:“ I tako vidimo da čovjekovoj dubljini nije dano o sebi poda jasnu pravilnu definiciju. On, čini se najlakše može da govori o svojim nagonima i težnjama, te o mističkim glasovima na dnu savjesti.“
Kao što vidimo, savjest je Ujevićev apsolut, najviši pojam na skali moralnih vrijednosti.
Evo opisa Tinovog mogućeg mističnog doživljaja stvarnosti:
„Jer to nije-zvalo se kontemplacija ili sanjarija ili introspekcija ništa drugo nego otkrovenje novih sazviježđa, neprestan zanos, vastorg i pijanstvo, neko gubljenje i čeznutljivo poniranje u unutrašnju neizmjernost, u duševnu vasionu bez dna.“
Također kaže:“Tuizam je moja Muza. To znači: ja sam skinuo sa sebe sve maske, uletio sam u čistu dušu, utopio se beznadno u svjetlosnu i duboku ljudsku jednodušnost i bezimenost.“
A sad ću citirati što znači riječ mistik kod Ivana Goluba, pjesnika iz njegove već citirane knjižice „Prijatelj Božji“:
„Mistik je veliki vjernik. Mistik je veliki prijatelj Božji (amicissimus Dei). Možemo reći da je mistik i veliki igrač Božji. U kršćanskoj mistici osobito je prisutna zaručnička ili sponzalna mistika. Zaručništvo nosi biljege igre. Pir pak je sama igra. Zaručnički odnos može biti prijateljski. U mistika on to jest. U mistici se ostvaruje igra u zaručništvu, prijateljstvu. Duša je zaručnica Kristova. Mistik je prijatelj Božji. Mistik je veliki igrač Božji upravo zato što je veliki prijatelj Božji i što je velik vjernik.“
William James, po nekima najveći mislilac Amerike, u svom 16 o 17 predavanju iz knjige „Raznolikost religioznog iskustva“, a naziva misticizam kaže o tome sljedeće:
Riječi „misticizam“ i „mističan“ često su naprosto prigovori upravljeni svakom razmišljanju što ga smatramo neodređenim , preopširnim i sentimentalnim te bez osnove bilo u činjenicama ili logici. Za neke pisce „mistik“ je svatko tko vjeruje u prijenos ili u vraćanje duhova.
Tu su, prema Jamesu, 4 osobine mističnog doživljaja:
1. Neizrecivost- najprikladniji znak na temelju kojeg se neko stanje duha može svrstati međi mistično jest negativan.
Čovjek koji je doživio neko mistično iskustvo odmah će izjaviti kako se ono ne može opisati, kako se njegov sadržaj ne može adekvatno ispripovjediti riječima. Iz toga proizlazi da se kvaliteta tog iskustva mora izravno doživjeti; ne može se naučiti ili prenijeti drugima. Po toj osobitosti mistična su stanja sličnija osjećajnim negoli intelektualnim stanjima.
Nekome tko nikad nije osjetio neki određeni osjećaj, nitko ne može objasniti u čemu je njegova kvaliteta ili vrijednost. Čovjek mora biti muzikalan da bi shvatio vrijednost simfonije, morao je i sam biti zaljubljen da bi razumio u kakvom je stanju zaljubljenik. Nemamo li srca ili uha, na možemo pravilno ocijeniti zaljubljenog ili glazbenika, pa smo ga, štoviše, skloni smatrati slaboumnim ili smiješnim . Mistik smatra da većina nas jednako nekompetentno postupa s njegovim iskustvom.
2. Noetička kvaliteta-premda toliko slična osjećajnim stanjima, onima koji ih proživljavaju mistična se stanja čine stanjima spoznaje. To su stanja uvida u dubine istine nedokučiva diskurzivnom intelektu. To su prosvjetljenja, otkrivenja, značajna i važna, premda ostaju neizrečena, te su u pravilu popraćena neobičnim i trajnim osjećanjem autoriteta. Ove dvije osobine opravdat će naziv mistično za neko stanje, u smislu u kojem ja upotrebljavam tu riječ.
To su:
3. Prolaznost-mistična stanja ne mogu se zadržati osim u rijetkim slučajevima, čini se da je pola sata, ili najviše sat, dva , granica iza koje blijede u uobičajenoj svakodnevnici.
Kad izblijede, kvaliteta im se često, ali nesavršeno, može upamtiti. Kad se međutim vrate, ta kvaliteta se prepoznaje, a uvijek se iznova vraćajući, ona se neprestano usavršava u onom što čovjek osjeća kao svoje unutarnje bogatstvo i onom što mu je važno.
4. Pasivnost- premda pojavljivanje mističnih stanja može biti potaknuto nekim preliminarnim voljnim radnjama, kao što je npr. usmjeravanje pažnje, ili određene tjelesne vježbe, ili neki drugi načini što oh pripisuju priručnici o misticizmu, kad karakteristična vrsta svijesti jednom nastupi, mistik osjeća kao da mu je vlastita volja prestala djelovati, štoviše, ponekad kao da ga je zgrabila i kao da ga drži viša sila. Ova zadnja osebujnost povezuje mistična stanja s nekim određenim pojavama sekundarne ili alternativne ličnosti, kao što je proročanski govor, automatsko pisanje ili medijski trans. Kad su ta stanja međutim jako izražena, sjećanje na njih obično ne postoje, niti ona znatnije utječu na subjektov uobičajeni unutarnji život, što ga samo prekidaju. Mistična stanja, strogo uzevši, nikada nisu samo prekidi. Uvijek ostaje neka uspomena na njihov sadržaj, a također i dubok osjećaj njihove važnosti. Ona mijenjaju subjektov unutarnji život. Ipak na ovom područuju teško je oštro odjeljivati te nalazimo sve moguće stupnjeve i mješavine.
Divotna pjesma koja bi mogla ući u sve antologije svjetske poezije jest Tinova pjesma „Pobratimstvo lica u svemiru“. U ovoj Jamesovoj knjizi , na moje veliko veselje , pronašla sam riječi koje kao da osvjetljavaju ambijent i osjećanje koje je popratilo Ujevića dok je stvarao tu osobitu poemu.
Evo, to su naredne riječi:
„Glavno svojstvo kozmičke svijesti jest svijest o kozmosu tj. o životu i poretku svemira. Usporedno sa sviješću o kozmosu javlja se i intelektualno prosvijetljenje, koje bi već i samo uzdiglo čovjeka na novu razinu postojanja-gotovo ga učinilo pripadnikom neke nove vrste.
Tome je pridodana moralna uznesenost, neopisiv osjećaj oduševljenja , poletnosti i radosti, te živi moralni osjećaj što je jednako neobično i važnije od povećanja intelektualne snage. S tim dolazi i nešto što je jednako neobično i važnije od povećanja intelektualne snage. S tim dolazi i nešto što bi se moglo nazvati osjećajem besmrtnosti, svijest o vječnom životu, ne uvjerenje kako ćemo jednom negdje vječno živjeti, nego svijest da to već činimo.“

POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU

Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti
Koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ču i što sni
Gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Ne gordi se!Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste puteve u mraku
Mi smo svi jednako lutali u znaku
Traženja, i svima jednako se dive.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti.
Kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
I sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
I sebični je pečat jedan nasred čela.

Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
Da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
A naša krv, i poraz svih, u klanju,
Opet je samo jedna historija duša.

Strašno je ovo reći u uho oholosti,
No vrlo srećno za očajničku sreću,
Da svi smo isti u zloći i radosti,
I da nam breme kobi počiva na pleću.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
Dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
U cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
Pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
Ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
O vasiono! Ja živim i umirem u svjema;
Ja bezimeno ustrajem u braći.
Spomenula sam operativne pojmove mistifikaciju i fascinaciju.
Ujević je u 14 knjizi Sabranih djela dotakao taj problem novog vremena:
Osjećajna involucija epohe
„…Kada je svijet kao lud počeo hlepiti za interesantnim , znači da je ljepota izgubila stabilno zaleđe i uporište. Pohlepa za interesantnim muha je u unutrašnjosti duha, kojem nije dobro; koji od nečega neodređenoga pati.
Pohlepa za interesantnim odaje u duhu brigu koja od same sebe bježi. Pohlepa za interesantnim je pokušaj da se duševna briga (golemi unutrašnji nered) istrese i istovari na red malih, zabavnih, podnošljivih briga, ona odaje, ako ne cjelovito ozdravljenje , a ono-buđenje težnje za zdravljem u duhovnom organizmu čovjeka. Evo karakteristike epohe: traženje interesantnoga, anestezije, diverzije, polijativa, malo i evazije. Ravnoteže još nema.“
U svojim meditacijama Ujević je razmatrao goruće teme iz različitih vidova života.
Baš kao i E. Auerbach u svojoj poznatoj knjizi „Mimezis“, Ujević piše članak: „Oponašanje u službi društvenosti“:
„Rekosmo, civilizacija nije završena; s druge strane, ni njezin razvitak u prošlosti nije bio u sitnice tako fatalno determinisan da ga mi ne bismo mogli zamisliti s nekim razlikama, s drugim tempom i mogućnostima.
Ni do našeg vremena sve se civilizatorne klice nisu jednako uspješno razvile ni u najnaprednijim sredinama. Za neke bismo mogli reći da su zakržljale i svenule, dok s drugima prilike rasporile bujan cvat. Tako je manja ili veća strogost zapreka zajamčila izvjesnu slobodu u razvojnoj igri…
Pravo civilizacija i pravo kultura , ma koliko radile u podvojenim ekipama i ma koliko se do sada ulomično ispoljile, isto teže, k jednim ciljevima i shvaćaju ne samo kao organska sinteza. Otuda su se već i našle na istom putu: da se upotpune.
Ne ubijajmo originalnog pojedinca!On je najrjeđi među rijetkostima, ako se ikada pojavi. U umjetnosti je logičan dok je ona djelo fantazije. U nauci, ne smije biti žrtvovan za volju prepisivača. A ako su i pozajmice nužne, on je još jedini iz časnije kategorije. Dok se u svijetu tjelesnog života ispoljava nasljedstvo, u svijetu društvenosti protkane duhom igra ulogu imitacija.
Imitacija, koja je opravdana utoliko ukoliko je vezana za serije pronalazaka koji se neprestano usavršuju…Ali oponašanje, s dozvolom prilika, vrpi se prema najsavršenijem obrascu, i preskače ljestvice nestanka i postepenog razvoja. Njemu služi škola, obrazovanje i odgoj… Jer civilizacija je baš putem imitacije razvila u čovjeku veći broj potreba…
Svaka izjava ljubavi gotovi je proizvod imitacije, svaki sentimentalni stav nekoga repetira ili sintetizira takve repeticije, svaka je osjećajna efervescencija samo paradigma iz općega i sveopćega kategoričkog imperativa imitacije.
Samoća, traženje originalnosti, samo su paradoksi u toj općoj težnji koja izdvaja čak i pojedine grupe osamljenika, grupe rijetkih, tendenciju čistoći,superiornosti, neprikosnovenosti, elitnosti, ova rafinirana imitacija u kojoj igra ulogu motiv takmičenja i odvajanja, spada u pulzaciju etike koja diferenciranjem nadoknađuju svoju kompaktnu uniformatizaciju.“
Otac Pierre-Teilhard de Chardin-isusovac, geolog, znanstvenik ali i filozof i mistik kao da u svome svesku-zbirci ogleda naziva „Ljudska snaga“ daje Ujeviću odgovore na pitanja koja su ga mučila.
Otac Teilhard je, valja kazati, umro 1955 god, iste kao i Ujević.
U predgovoru sveska naglašava se da djelo Ljudska snaga predstavlja duboku jedinstvenost i da razvija prvotnu slutnju.
Autor postavlja pitanje: ili je život, sažet mišlju, samo iluzija u svijetu, ili pak teži da zauzima jedno sveopće, središnje i zahtjevno mjesto. Tako se, pred našim duhom, nastavlja filozof i mistik Teilhard, koji istražuje, između života (misli) i entropije (involucija o kojoj piše Tin, zapravo-materija) odvija konačni „dvoboj“ za vlast svemira. Ljudsku misao autor pjesnički naziva „kćeri svijeta“.
Autor izvodi radne pretpostavke , npr. da je kozmos živući te da je cijela njegova povijest u biti golem psihički događaj. S te točke gledišta otac Teilhard tvrdi da čovjek u prirodi nije ništa drugo do zona pomola u kojoj kulminira i u kojoj se izdaje upravo taj duboki kozmički razvoj. On je u stvari „sami plamen što iznenada na Zemlji izbija iz općeg vrenja svemira.“
Nadalje, spoznaje autor da u ljudskom duhu, kao u nekom jedinstvenom i nezamjenjivom plodu, sakupljen je sav uzvišeni život; to jest, zapravo, sva kozmička vrijednost zemlje.
Zaniljiva je sljedeća rečenica:“Da izbjegne beznađe, čovjek treba vjerovati više čovječanstvu nego samome sebi.“ Ta razina čovjeka je tzv. noosfera.
Otac Teilhard uvodi „smisao zemlje“ i to „kao strastveni smisao zajedničke sudbine koja stalno sve to dalje vuče misaoni dio života.“
Evo što autor kaže o ljubavi: Ljubav je najuniverzalnija, najstrahovitija i najtajnovitija kozmička snaga… Je li čovječanstvo doista moguće da nastavi živjeti i rasti a da se iskreno ne upita koliko istine i snage rasipa od svoje nevjerojatne moći da ljubi?…Zapravo, muškarci se-preko žene- približava svemir. Cijelo je pitanje (od životne važnosti za zemlju) u tome da se prepoznaju. Ako čovjek ne prepozna pravu narav, pravi predmet svoje ljubavi, zapada u neizlječiv i dubok nered…Ljubav je sveta zaliha snage- i kao da je sama krv duhovnog razvoja i eto što nam , na prvom mjestu otkriva smisao Zemlje, otkrivajući svakom pojedincu da dio njega postoji u svima drugima,
upravo čini da se među gomilom živih ljudi pojavi načelo sveopće i nove ljubavi:sklonost i odanost prema dijelu usred samog svijeta u napretku.“
Autor na jednom mjestu kaže:“Doba nacije je prošlo. Sada se radi o tome da, ne želimo li stradati, protresemo stare predrasude i da izgradimo Zemlju.“
U ovo naše vrijeme kada se baš doba nacija budi ponovo, te su se veliki sistemi raspali (SSSR, Jugoslavija) , ova misao djeluje utopistička, ali već sljedeća pogađa u bit:“Što više gledam znanstveno-to manje vidim drugi neki mogući biološki izlaz osim djelatne svijesti njegove jedinstvenosti… Zemlja će postati svjesna sebe samo preko krize obraćenja.“
Nadalje progovara gotovo proročki:“U svijetu, po prirodi evolutivnom, postojanje duha svojom strukturom, isključuje mogućnost smrti s kojom bi potpuno iščezla (to jest, točnije rečeno, s kojim ne bi bila u svojoj svježini sačuvana) dostignuća duha… Svijet bi opravdano i neizostavno prestao djelovati-iz obeshrabrenja-ukoliko bi postao svjestan (u svojim sadašnjim područjima) da ide prema potpunoj smrti. Dakle, potpuna smrt ne postoji…
Duh će uvijek uspijevati, kao što je dosada učinio da se poigrava determinizmima i slučajnostima. On predstavlja nerazoriv dio svemira.“
Što Teilhard kaže o jedinstvu?“Istinsko jedinstvo ne guši, niti miješa dijelove:ono ih nad-razlikuje u jedinstvu.“
Kako autor dolazi do uspona Boga?- „dospjevši na viši stupanj samosvladavanja, duh Zemlje otkriva sve to životniju potrebu za obožavanjem: iz sveopćeg razvoja, Bog izbija u našoj svijesti još veći i neophodniji nego ikada.“ Za Teilharda uloga religije jest da podrži i zaoštri napredak života, a to nije jednostavno smirivanje naših muka. Mi se nalazimo unutar uosobljene sfere svijeta. Bog se tako naginje nad Zemljino zrcalo, koje je postalo umno, da bi u njemu utisnuo prve crte svoje ljepote.“
Posljednja faza prema autoru može biti „samo faza sjedinjenja kad božanska privlačnost, pobjednica materijalnih otpora koji postoje u neorganiziranom mnoštvu, bude konačno izbavljenje od nižih determinizama duha koji se sporo razrađivao sveukupnim poletom Zemlje.“
U glasilu Katoličkog društva bolesnih 1. travnja 1933 izašao je članak oca Teilharda naslova „Značenje i stvaralačka vrijednost patnje.“
Prije nego što ga kompletno izložim, dala bih kao svojevrstan njegov predgovor izvadak iz autografa (14 knjiga Sabranih djela) „Formacija i involucija jednog duha“ gdje Ujević progovara o fenomenu i problemu žrtve:
„…u našem životu vladala su priječenja i inhibicije. Ima ljudi koji priječe i inhibiraju napor. Zašto, izvolite ih pitati. Vrijeme je bilo sasvim neduhovno, hora da se potisnu i nogama zgnječe sve duhovne vrijednosti. Došlo je doba moćnog seksusa, bahatosti, kada je književnost morala da strada. Netko voli da radi, da stvara i da gradi, drugi voli da ruši i da uništava, jer „ništa ne valja“. Pučina je katkad i brisala i natpise na grobovima i dogodili su se događaji u kojima je uništen zapisnik i spomen. Ako je neko spriječen (makar i pod formulom don Juana), onaj koji ga priječi misli da i on jednako valja;
Ne, on zamišlja da je veći i bolji i vredniji od njega, pošto svoju veličinu zamišlja kao jednu destruktivnu , materijalnu i konzervativnu snagu. Takav bi planuo pred „objedom“ da je radio po narudžbi, možda za imućnije konkurente.
Talenti koji su u nedobrovoljnom zakašnjenju od 25 godina, vole da se tuže, nasjedajući možebitno onima koji žele njih slušati kada se tuže- i ni u jednom drugom slučaju. Zanimljivo je da njihov poraz služi permanentno kao dokaz protiv njih. I ima neko ko će njima sugerirati:“Vi ste velika žrtva, a vi se odričete plodova žrtava.“ Ja bih želio da, i u vrlo tragičkim okolnostima, naši pogledi na svijet budu malo vedriji. Razboriti ljudi, ako upute priziv na čovječanstvo, čine to izrazima koji su svrsishodni. A njima se čini da se na vrijednost žrtava najbolje obraćati samo onima koji ni od čega drugoga ne mogu vući koristi nego od tih žrtava. Autentičke žrtve su oni ljudi koji uvijek živu od samih kapitala prošlosti, ne ispitujući uopće ukoliko je ta prošlost neslavna i problematička. Jedno društveno razaračko raspoloženje uništava i ukida prve žrtve sile, a s mistikom žrtava i s problemima žrtve uvijek se može lako složiti računajući da radi s nečim što priječi-budućnost. Tako i mistički ideali ulaze u borbu protiv idealnih ljudi…“

ZNAČENJE I STVARALAČKA VRIJEDNOST PATNJE
U samoj je naravi bolesti da onima koje pogodi daje dojam da su nekorisni ili čak na teret ovoj zemlji. Gotovo se neizbježno bolesnicima mora činiti da ih je, u velikom toku života, jednostavno zla sreća bacila postrance od svega što radi i što se miče: čini im se da njihovo stanje nema smisla i da ih svodi na, rekli bismo, nedjelatnost usred opće djelatnosti.
Zabilješke koje slijede htjele bi pomoći raspršivanju ovih obeshrabrujućih pogleda tako što će pokazati , s jednoga mogućeg gledišta, mjesto i djelotvornost patnje u, čak vidljivoj, izgradnji svijeta.
I. Izgradnja svijeta
Recimo odmah da se svijet izgrađuje. U prvom redu valja shvatiti ovu temeljnu istinu- i shvatiti da ona postaje uobičajen i takoreći naravan oblik naših misli. Na prvi pogled nam se može činiti da su bića i njihove sudbine slučajno, ili bar proizvoljno, raspoređeni na površini Zemlje. Zamalo bismo mislili da se svatko među nama jednako tako mogao roditi ranije ili kasnije, ovdje ili ondje, više ili manje sretan: kao da svemir od početka do kraja svoje povijesti tvori neku vrstu prostranog cvjetnjaka u kojem se cvjetovi mogu zamjenjivati po volji vrtlara. Ovo se poimanje čini ispravnim. Što više razmišljamo, uz pomoć svega onoga što nas, svaka u svom području, uče znanost, filozofija i religija, sve više uviđamo da svijet treba uspoređivati sa snopom umjetno suprotstavljenih dijelova nego s nekim sređenim sustavom, prožetim širokim gibanjem rasta koji mu je svojstven. Zaista, čini se da se u toku stoljeća oko nas počinje ostvarivati nacrt cjeline. Nešto je u toku u svemiru, neki je ishod na pomolu, a najbolje ga možemo usporediti s trudnoćom i s rođenjem: rođenjem duhovne stvarnosti što je oblikuju duše i ono što one sa sobom donose kao tvar. Kroz ljudsku djelatnosti njenom pomoću teško se okuplja, raskrčuje i pročišćuje nova Zemlja. Ne, ne možemo se usporediti s dijelovima svežnja, nego s listovima i cvjetovima velikoga stabla na kojem se sve javlja u svoje vrijeme i na svom mjestu, po mjeri i zahtjevu Svega.
II. Značenje patnje
Shvaćanje da je svijet u stanju rasta moglo bi se činiti oštroumnim, ali i apstraktnim. Zapravo, ono sadrži važne i praktične posljedice jer upravo teži samo tome da u našem duhu obnovi poimanje što ga sebi stvaramo: bilo o vrijednosti osobnog ljudskog napora (koji raste sa svakim sveopćim djelom koje podupire); bilo o cijeni pojedinačne ljudske patnje (a samo nas to ovdje i zanima). Objasnimo malo ovo potonje, opet na primjeru svežnja i stabla.
Da u svežnju vidimo nesavršene, „bolesne“ cvjetove začudili bismo se-zato što su cvjetovi bili birani i umjetno zajedno složeni. Na stablu, pak, koje se moralo boriti s unutarnjim slučajnostima svoga razvoja i vanjskim slučajnostima nevremena, slomljene grane, pokidano lišće, suhi cvjetovi, iznureni ili uveli, posve su „na svom mjestu“:izražavaju manje ili više teške uvjete rasta što ih je susretalo deblo koje ih nosi.
Slično tako, u svemiru u kojem bi svako stvorenje tvorilo zatvorenu česticu, takvu po svojoj volji, teško bismo, u svom duhu, opravdali prisutnost pojedinaca bolno zaustavljenih u svojim mogućnostima i poletu. Otkuda ta bezrazložna nejednakost i ta bezrazložna ograničenja?…
Naprotiv, ukoliko svijet uistinu predstavlja osvajačko djelo sada u toku-ukoliko smo, uistinu, rođenjem bačeni usred bitke-razabiremo da je, za uspjeh sveopćeg napora u kojem smo ujedno i suradnici i ulog, patnja neizbježna. Svijet, iskustveno viđen na našem stupnju, golemo je tapkanje;golemo traženje, golemi napad: njegvi su napreci izvedivi samo uz cijenu mnogih neuspjeha i mnogih ranjavanja. Patnici, ma kojoj vrsti pripadali, izraz su tog uvjeta, strog, ali plemenit. Oni ne predstavljaju nekorisne i umanjene dijelove. Nego samo plaćaju za napredak i pobjedu svih nas. Oni su pale žrtve na polju časti.
III. Stvaralačka vrijednost patnje
Pođimo malo dalje. U toj sveukupnosti što je tvore svi ljudi odjednom i koja je podređena Kristu unutar „Otajstvenog tijela“ ima (kaže nam sv. Pavle) različitih uloga i organa. Možemo li pretpostaviti koji je dio najviše zadužen da uzvisi, da oduhovi, opći rad napretka i osvajanja? Bez sumnje, kontemplativci i „molitelji“. Ali također, zasigurno, bolesnici i patnici. Svojom naravi i ćudi patnici kao da su gurnuti da izađu izvan prisutnih oblika života. Nisu li oni stoga, samom tom činjenicom, predodređeni, izabrani, za posao koji se sastoji u uzdizanju svijeta iznad trenutačnog užitka, u uzdizanju prema sve to višoj svjetlosti? Na njima je da se izričitije i jasnije od drugih protegnu prema Božanskome. Na njima je da omoguće da njihova braća koja rade, kao na primjer rudari, dišu u dubinama tvari. Tako, upravo oni, u svojim oslabljenim tijelima, nose teret svijeta u gibanju te lijepim uzvratom providnosti, postaju najdjelotvorniji čimbenici tog napretka koji ih je, naizgled, žrtvovao i zdrobio.
IV. Posljedica:“Obraćenje“patnje svijeta
Ako su ova opažanja točna, bolesnik je, u svojoj nedjelatnosti, suočen s ispunjenjem vrlo lijepog ljudskog zadatka. Naravno, on nikako ne smije prestati da svom svojom moći traga za poboljšanjem svoga zdravlja ili za izlječenjem. Naravno, također, on mora ostatak svojih snaga upotrijebiti na različite oblike dopuštenog mu rada, a koji su ponekad i izuzetno plodni. Kršćanska rezignacija zapravo je suprotnost kapitulaciji. Ali, nakon što učvrsti dio otpornosti prema bolesti, bolesnik mora shvatiti da, baš stoga šo je bolestan, ima posebnu ulogu koju mora ispuniti, i u kojoj ga nitko ne može zamijeniti: da surađuje na preobraženju (mogli bismo reći na obraćenju) ljudske patnje.
Ljudska patnja, sveukupnost ljudske patnje što se u svakom času širi cijelom Zemljom, golemog li oceana!Ali, od čega je sazdana ta golemost? Od mraka, praznine, otpadaka?…Nikako, ponavljamo, nego od moguće snage . U patnji je, u krajnjem naponu , skrivena usponska snaga svijeta. Cijeli je problem u tome da se ona oslobodi, da se osvijesti o tome što ona znači i što može. Ah!Kakav bi to bio skok svijeta prema Bogu kad bi svi bolesni odjednom svoje muke pretvorili u zajedničku želju da brzo dođe kraljevstvo Božje putem osvajanja i sređivanja zemlje. Svi patnici na Zemlji ujedinili bi svoje patnje da stradanje svijeta postane veliko i jedinstveno djelo svijesti, uzvišenja i sjedinjenja: ne bi li to bio jedan od najviših oblika što bi ga moglo zadobiti čudesno djelo stvaranja?
I ne bi li se upravo stoga , u viđenju kršćanina, stvaranje dovršilo u Kristovoj muci? Na križu, možda vidimo samo osobnu patnju pojedinca i jednostavno ispaštanje. A izmiče nam stvaralačka moć te smrti. Pogledajmo malo šire: opazit ćemo da je križ simbol i žarište djela čija je snaga neizreciva. Pa i sa zemaljske točke gledišta, u punom shvaćanju, razapeti Krist nije ni odbačen ni pobijeđen. Naprotiv, on je onaj koji nosi teret i stalno više prema Bogu vuče napretke općeg hoda. Činimo poput njega, da bismo, svim svojim životom, bili sjedinjeni s njime.

Nastavlja se…

Autorica: Marija Biljak