Mišanca je naziv za samoniklo divlje bilje koje su naši stari brali po kaštelanskom polju u vrijeme kad je vladala velika neimaština i kad nije bilo lako doći do hrane. U vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata, baš kao i u zimskim mjesecima kad je bilo teško preživjeti, u Dalmaciji su pronalaženi različiti načini za nahraniti gladna dječja usta. Bake i majke, djedovi i očevi, ali i svi ostali članovi obitelji su zajedno s djecom šetali po poljima berući razno hranjivo bilje koje su potom spremali na najednostavniji mogući način.
Ubrano bilje bi se kratko skuhalo u vrućoj vodi, a zatim bi se isto začinilo s maslinovim uljem. Sva djeca su u tim ne tako davnim vremenima znala prepoznati jestivo bilje, pa su se s radošću pridruživali starijima u šetnji poljima i traženju i branju istog.
“Mišanca se najčešće brala u proliće, a najprin bi se skuvala u vriloj vodi, a onda bi se to ocidilo i zbumbalo u veliku zelenu baloticu ili kuglu, a pozatin bi se to rastreslo i začinilo. Svi smo uživali u mišanci i iako je bila gorka ka pelin, nama je bila baš sla’ka, ka cukar. A ča smo sve mećali u mišancu? E, brali smo ti najvišje mladi luk ča je resta po poju, pa kozju bradu – to ti je oni cvit sa žutin laticaman. Brali smo i divlju karotu – to ti je oni veliki bili cvit ka paučina, ali u mišancu ne gre cvit, nego samo mlado lišće. Onda ti se bralo lišće od koromača, njega ćeš pripoznat po mirisu. Brali smo žutinicu – nje jema više vrsti, pa divju salatu, pa lišće o divjega maka, pa mlado lišće o kozjega roga, pa dvji luk i medviđi luk, pa mačja muda, pa tušt, pa cikorija i raščika, i ča ja još znan. Ćerce moja, u starin vrimeniman koristili smo sve ča nan je dragi Bog da, a da nan je sve. Po našemu Kozjaku reste svakakvega blaga Božjega, samo ga triba znat ubrat. I ča je najvažnije, sva ta mišanca je zdravija od bilo čega ča ćeš nać danas po dućaniman. To nan je davalo i lipotu, i zdravje i kripost, i snagu za priživit”, ispričala je naša teta Lela, gospođa Nedjeljka Muftić iz Kaštel Sućurca, dodavši pritom kako je u mišancu najvažnije dodati “kapju pravoga domaćega maslinova ulja i zericu biloga luka”.
Renata Dobrić