JESEN u poeziji hrvatskih pjesnika
Jesen oduševljava umjetnike raskošnom paletom boja, svojim mirisima i zvukovima. U tom kraju ljeta, cvjetanja, bujnog rasta i topline, te početku zime umjetnici pronalaze neiscrpne motive za svoja djela.
U poeziji o jeseni se očaranost ljepotama prirode i zadivljenost plodovima i bojama suprotstavlja nostalgiji za suncem i osjećaju prolaznosti. Bogatstvo zelenih, žutih, narančastih i crvenih tonova postupno se gubi u sivilu i tmurnim bojama, u oblacima, magli i kiši, te na kraju u smirenoj bjelini snijega.
Dobrišu Cesarića, jednog od najvećih predstavnika hrvatske poezije 20. stoljeća, jesen je posebno očarala. Njegova poezija o jeseni bogata je jesenskim bojama, zvukovima i mirisima, ali i jesenskim maglama i kišama koje prethode snježnoj zimi.
Predjesenji dan
Već nema sunce starog žara,
Al dan je nasmiješen i vedar.
Bez posla i ne vičuć više
Posljednji prođe sladoledar.
Tumara bijeli čovjek ljeta
Po gradu, nevesela lica.
Kadikad padne žuti list
Pred kotač njegovih kolica.
To javlja jesen da je tu,
I zemlja čeka prvu kišu,
A kestenjari – ti uglari –
Prašinu ljeta s peći brišu.
Jesenje jutro
Obukoh se.
Prozoru priđoh,
A vani: Jesen.
Moj prijatelj uđe u mokrom kaputu
I cijelu mi sobu namiriše kišom.
Ne veli ni: Zdravo!
Sjedne. Zanesen
Izusti: „Jesen“.
Ta riječ je bila tako svježa
Kao naranča na grani
Nakon kiše.
Jesen
Ona je tu. U tuzi kiše
Po poljanama tiho hoda,
I kuda stiže u vis diže.
Usplahirena jata roda.
Polako penje se u brda,
A kuda prođe, njezin put
Od otpalog je lišća žut.
I u dol njime idu krda.
U jezero unese nemir,
I ne vidiš mu više dna,
A medvjed, koga putem sretne,
Odjednom zaželi se sna.
A kad livadama dune
Njen vjetar, uzbune se travke.
U strništima tužno šušti:
To polja slute snijeg i čavke.
Na cesti uveli se list
U čudu digo: gle, ja skačem!
A čovjek koji hoda drumom
Zagrnuo se ogrtačem.
YouTube kanal Željko Petrin – izvrsna interpretacija i vizualizacija pjesme Jesen:
Kasna jesen
Posve polako, u maglenom plaštu,
Jutros je ušla u selo. Kroz baštu
Prošla je pored ocvalih lijeha,
Nađoh je ispred snuždenih streha.
List je za listom, dršćuć od straha,
Počeo padat od njezina daha.
Otkrit je skritu u dimnjaka dimu,
I čuh je kako doziva zimu.
Tiho, o tiho govori mi jesen
Tiho, o tiho govori mi jesen
Šuštanjem lišća i šapatom kiše.
Al zima srcu govori još tiše.
I kada sniježi, a spušta se tama,
U pahuljama tišina je sama.
Antun Gustav Matoš, jedan od naših najvećih umjetnika riječi, pjesnik, pripovjedač, kritičar i esejist, zauzima posebno mjesto u književnosti hrvatske moderne. Matošev nevelik lirski opus nastajao je u posljednjih sedam-osam godina njegova života i nema sumnje da mu je veliki uzor bio Charles Baudelarie. Njegovu poeziju obilježava forma soneta, profinjen ritam, taktilni osjećaji i glazba riječi, tako da su njegove pjesme sklad svih osjetila.
Kasnu jesen olovnih boja donosi nam A. G. Matoš u sonetu Jesenje veče. Ova pjesma nudi puno više od opisa pejzažne slike jeseni. Ona je i duboko misaona. Sive i tamne boje stvaraju turobnu i tešku atmosferu. Kišovita i maglovita jesen ovdje je simbol svršetka i umiranja prirode.
Jesenje veče
Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju,
Žutom rijekom među golim granama.
Iza mokrih njiva magle snivaju
Kućice i toranj; sunce u ranama
Mre i motri, kako mrke bivaju
Vrbe, crneći se crnim vranama.
Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu
Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira.
Samo gordi jablan lisjem suhijem
Šapće o životu mrakom gluhijem
Kao da je samac usred svemira.
Matoševu pjesmu Jesenje veče uglazbila je grupa Olovni ples.
…a poslušajte i interpretaciju pjesme s YouTube kanala Pjesnici:
Dragutin Tadijanović najdugovječniji je hrvatski književnik i pjesnik koji je u dubokoj starosti doživljavao kreativne poticaje. Radikalni zagovornik slobodnog stiha stvorio je neke od najljepših hrvatskih stihova. U pjesmi Visoka žuta žita ne može skriti oduševljenje prizorom zanjihanog žitnog polja, dok u pjesmi Jesensko pismo on postaje pjesnik čežnje za suncem i bojama koje je pokopala jesen.
Visoka žuta žita
Kada u rumene zore
Ili u jasna jutra
Prolazim
Poljima rosnim
Gdje mlad vjetar njiše teške klasove
Visokog žutog žita
Iznenada stanem;
I gle!
Moje srce, od radosti, glasno kuca
Kao zlatan sat
Jesensko pismo
Prošla je berba, milo moje srce,
I nema na trsju grozdova.
Na lozama sa lišća trese kao ruke staraca.
Boje se u zemlju vraćaju,
Boje se tope, i nestaju.
Nema više radosnog zalaženja sunca
Za plave planine.
Nema zlatnog neba.
Jesen je kolibu sagradila na bregovima našim.
Srebrno grlo tvoje
Neće odzvanjati više zelenim dolinama,
Niti će oči tvoje gledati blistavilo boja
Na nebu i na zemlji.
Jesen je pokopala ljetne boje:
Vinogradi i šume plaču
U tamnom lišću
Antun Branko Šimić jedan je najistaknutijih pjesnika hrvatskog modernizma. Zaslužan je za popularizaciju slobodnog stiha, te integriranje našeg pjesništva u europsko. Zanesen je bojama, mirisima i zvukovima jeseni u slavljeničkoj pjesmi Himnos. Radostan ugođaj bogate jeseni pjesnik doživljava svim osjetilima.
Himnos
Miriše grožđe i smilje
Tamo u našem selu …
Posvuda prolazi jesen
U ruhu žutu i bijelu;
Plodove raznosi, daje,
Dariva polja i gaje.
…Tihano došla sam evo
Iz jednih neznanih strana,
U plaštu klasove nosim
I šipke s tananih grana …
Pjevuca tihano, – tiše
I granom smokovom njiše.
Na nebu modrom eno
Sjajna se prelijeva duga
I svirka flauta bruji
Sred malog zelenog luga …
To himnos jeseni ori –
I šipak i grožđe zori.
Jesenski motivi inspiracija su najznačajnijim hrvatskim dječjim pjesnicima. Tako su jeseni stihove posvetili Grigor Vitez u ritmički bogatoj i melodičnoj pjesmi Gitara jesenjeg vjetra.
Gitara jesenjeg vjetra
Vjetar je opet uzeo svoju staru gitaru,
staru, staru, jako staru
I pjesmu jeseni uz nju zapjevao,
pjevao, pjevao, pjevao
A list po list u zraku plesat stao
list po list
list po list
pao
pao
pao
pao
Zvonimir Balog u pjesmi Udala se jesen.
Udala se jesen
Ljeto je jesen oženilo
Od radosti jeseni je
Danima iz oka
kestenilo.
Ratko Zvrko u pjesmi tužnog ugođaja Kad su laste odlazile.
Kad su laste odlazile
Kad su laste odlazile,
potočiću dah je stao,
jorgovan je suzom žutom
za lastama zaplakao.
Nad šumom se magle vile,
na cesti je vjetar meo,
zec od tuge cijelog dana
nije ništa, ništa jeo.
Gavranu se od žalosti
(il od zime) treslo krilo ….
kad su laste odlazile,
sve je, sve je tužno bilo.
Pajo Kanižaj u vedroj i duhovitoj pjesmi Jesen.
Jesen
U jesen sve pada…
Lišće pada sa drveća,
a latice tanke sa cvijeća.
Sa neba padaju gromovi i munje,
a sa grana jabuka i dunje.
Još u jesen, iznenada,
svaki čas i kiša pada.
U jesen sve pada,
to se zna,
baš ove jeseni
sa stepenica
pao sam i ja
Stjepan Jakševac u lepršavim i zvonkim pjesmama Ide jesen i Jesenje pismo.
Ide jesen
Ide jesen, ide, ide
jesen preko šuma,
ide jesen, ide, idečuješ li je tu je, tu je,
već se posve dobro čuje,
već se dobro čuje.
Sve je bliže, bliže, bliže,
sve je bliže, evo stiže,
kuda prođe, prođe, ,prođe
kuda prođe lišće niže.
čuješ li je tu je, tu je,
već se posve dobro čuje,
već se dobro čuje.
Jesenje pismo
Sve tiše,
tiše
rumena šuma
diše.
Već iza gore
šumno
šumore
kiše
Kasna se dunja
na grani
ko zlatni sat
njiše.
Vjetar
prstima dugim
jesenje pismo
piše.
Čaroliju jeseni, koja je svojim kistom obojila lišće i uspavala umorna stabla donosi nam kaštelanska pjesnikinja Nada Jerčić u pjesmi Jesen.
Jesen
Jesen je stigla,
evo je luta,
s lišćem se igra pokraj puta.
Stabla i grmlje
poljupcima prene,
a oni se sramežljivo
crvene, crvene …
sva vragolasta,
ne da im mira,
svojim kistom
nježno ih dira.
I dok po lišću šara
žute, narančaste
i boje smeđe,
već umorna stabla
sklapaju vjeđe.
Ostat će budna samo
rumena zrna divlje ruže
žaleći što jesen
ne traje duže.
Navedene pjesme o jeseni, s obzirom na atmosferu, potpuno su različite. Neke opisuju vedru jesen, punu jarkih boja, obilja i zrelih plodova, a neke govore o umiranju prirode, hladnoći i kišama koje simboliziraju tugu i prolaznost.
Jesen je godišnje doba koje nas ispunjava podvojenim osjećajima, ona u nama budi osjećaj sjete, ali nas i očarava svojom ljepotom i raskošnim plodovima. Jesen, koja hrli hladnoj zimi, u sebi nosi začetak budućeg proljeća. Za mnoge je ona najljepše godišnje doba koje pruža nove početke i otvara nove mogućnosti.
Pripremila: I. Čeko
