Tessa Bielecki: Ekstaza i zdrav razum – Terezija Avilska
Quantum, Zagreb, 2000.
U nama postoji nešto neusporedivo dragocjenije od onog što radimo izvana. Nemojte ni pomisliti da ste iznutra prazni.
Terezija Avilska
Riječi Svete Terezije Avilske govore srcu tako izravno da čak i četiri stotine godina nakon njezine smrti one zvuče suvremeno. Malo je tko pisao o duhovnosti s toliko tople izravnosti, jednostavnosti i životne mudrosti poput nje.
Majka Tessa Bielecki skupila je isječke iz Terezijinih djela autobiografije, poezije, meditacija i pisama kako bi oslikala portret Terezijine osobnosti i njezine razigrane duhovnosti. Ona je „homo ludens“. Terezijina stremljenja ka božanskoj sjedinjenosti bila su nerazdvojiva od njezinog strastvenog sudjelovanja u nedaćama i radostima življenja. Upravo to čini je sjajnim uzorom suvremenom čovjeku koji želi spojiti duhovnost s potrebama svakidašnjice.
Slavni književnik George Eliot reče za Tereziju: „Terezijina strastvena, idealistička narav zahtijevala je junački život!“
Sveta Terezija rođena je sa srcem borca utamničena u ženskom tijelu. To je u njoj potaknulo napetost, tako razapinjuću, a opet tako stvaralačku, da ju je to prvo rastrgalo, a potom vratilo u cjelovitost na najvišoj razini ljudske čestitosti i sjedinjenja s Božanskim.
Terezija je rođena 1515. godine u Avili, uzvišenom gradu svetaca i pjesama, gdje ljeti prži sunce, a zimi se od vjetrova s obližnjih planina studen uvlači u kosti.
Mlada Terezija, pametno i živo dijete, žudjelo je za vlastitim junaštvom. Zanimale su je priče u traganju za Svetim gralom. Terezija je sanjala o poduzimanju viteških djela.
Sa dvadeset godina je pobjegla od kuće i potajice ušla u samostan. To nije samo slomilo srce njezina oca, nego i njezino: „Izgledalo je da je svaka kost moga tijela odijeljena jedna od druge.“
Imala je romantičnu vezu s jednim od njezinih bratića, ali, ipak pribojavala se, jer je u njezino doba za ženu brak značio robovanje.
Uvijek ekstremistkinja, Terezija je nastojala s krhkom snagom živjeti besprijekornim životom.
Gotovo 30 godina nakon ulaska u samostan, Terezija ga je napustila 1562. te utemeljila novi, davši mu ime po sv. Josipu.
Zašto je ova španjolska mističarka uzor za suvremene muškarce i žene? Terezija se usudila ostvariti nemogući san. Priča o njezinoj „svetoj smjelosti“ nije samo zabavno štivo, ona nam daje nadahnuće za snivanje vlastitih snova i hrabrost da ih slijedimo.
Očarala je sve dok je putovala Njegovim kraljevskim putem, noseći iskru vatre koja nije zapalila samo Španjolsku, nego i ostatak Europe, a na kraju i cijeli svijet. U katoličkom kalendaru, njezin je dan 15. listopada.
U radosti i boli uz pomoći sv. Ivana od Križa, čija se poezija smatra najboljom u svjetskoj književnosti, njih dvoje su stvorili plodnu duhovnu baštinu koja nas obogaćuje i danas. Njezino ratničko srce bilo je uvijek „muževno“ i „odlučno za borbu“.
Bog je slao iznova i iznova da prenosi Njegov junački stijeg („grb“ Njegovih pet rana) i iskaže Svoju ljubav tjeskobnom svijetu bez ljubavi.
Umrla je 4. listopada 1582. stalno ponavljajući: „Ja sam kći Crkve.“ Za života već proglašena sveticom od ljudi (na njezino zgražanje), Terezija je službeno kanonizirana 1622. godine, 40 godina nakon smrti. Papa Pavle 6. proglasio ju je 1970. godine prvom ženom naučiteljicom Crkve.
Sveta Terezija je puna divljenja za sve stvoreno: kokosov orah, hladnu dinju, svježa jaja i dunju, šarene vodoskoke i vodicu narančinih cvjetova, miris i pjesništvo, glazbu i ples, knjige i čitanje, polja i cvijeće, vrtove i dobro tlo.
Voljela je sardine, pa je rekla kako ju se može pridobiti samo jednom sardinom. Na zgražanje sestara kad su je vidjeli kako proždrljivo jede jarebicu, Terezija je rekla: „Kad postim, postim, a kad jedem jarebicu, jedem jarebicu!“
Moramo imati dobar osjećaj za šalu i znati se nasmijati sebi. Moramo imati i određenu dozu zdravog razuma.
Terezija je praktična, razumna i prizemljena; za nju je krijepost važnija nego strogost. Naglašava potrebu za dobrom hranom, dovoljno sna (najmanje 6 sati) te vrijednost odmora, kao i obzirne šutljivosti.
Terezija upozorava na „štetu koja proizlazi iz druženja s rodbinom“.
Shvaćamo da je naš vrt nije samo Rajski, nego i Getsemanski i Golgota: mjesto lubanje i križa.
Shvaćamo da je naš Rajski vrt raspet vrt.
Za kršćane, križ nije negativan simbol smrti, unatoč užasu razapinjanja. To je simbol života i uskrsnuća.
Ako smo vjerni križu i bolnom procesu uništenja dolazimo do konačne faze, a biblijski izraz za ovu fazu je slava.
U duhu slobode, mira, predaje i svete ravnodušnosti „prihvaćamo ono što je je gorko isto kao ono slatko.“
Naša molitva više nije rad nego slava: „Jedan trenutak je dovoljan da naplatimo za sve teškoće koje smo pretrpjeli u ovom životu!“
Terezija opisuje taj paradoks: „Ljubav pretvara rad u odmor.“
„Kažnjeni smo slavom“ i izlazimo iz teške kušnje „poput još finijeg i čistijeg zlata“.
Za one koji imaju temperament poput Terezijina, božanska je sjedinjenost često popraćena ekstazom, svetom zanesenošću i ranama ljubavi.
U svima nama postoji kronična sklonost da tragamo za lakom duhovnošću koja obećava trenutačna i ugodna postignuća nakon vrlo malo napora.
Bez obzira na to jesmo li ushićeni ili otriježnjeni od zabluda, ispunjeni divljenjem ili ranjivi, blistavi ili slomljeni, Terezija ima riječ mudrosti za nas. Nadalje, mi nismo anđeli već imamo tijelo.
Gospod hoda među loncima i tavama.
Uistinu je prekrasno promatrati kako Gospodin isprepleće patnju s užicima: to je ravan put kojim su išla Njegova vlastita stopala. Jedino je ljubav ono što daje vrijednost svim stvarima. Poljubac je znak velikog mira: prijateljstvo između dviju osoba.
Utješno je kada bolesna osoba naiđe na drugu bolesnu osobu, a pate od iste bolesti. Kako je to velika utjeha otkriti da nisi sam. Te dvije osobe postaju snažna pomoć jedna drugoj u patnji i ozdravljenju. Kako li izvrsnu potporu daju jedna drugoj.
Nije put koji vodi Njemu uzak nego kraljevska cesta. Naime, potrebno je više smjelosti da se slijedi put savršenosti nego da se postigne brzo mučeništvo.
Sv. Terezija konstatira: „Moja ljubav prema dobrim knjigama bila je moje spasenje.“
Bog od nas traži samo dvije stvari: ljubav prema Njegovu Veličanstvu i ljubav prema bližnjem.
Ljubav uvijek potiče: razmišlja što će učiniti. Ne može se suzdržati.
Od nužde stvoriti vrlinu je savjet sv. Terezije. Najveća je savršenost u pokornosti. Pokornost daje snagu. Uznastojimo jako, povjerujmo jako. Što duša postaje neznatnija u molitvi, to je Bog više uzdiže. Poniznost je zrcalo u kojem vidimo kako ništa što dobro napravimo ne proizlazi iz nas… Poniznost donosi mir, zadovoljstvo i spokoj.
Tek jedno ponizno djelo i malo proučavanje poniznosti vrjedniji su nego svo znanje ovoga svijeta.
U svemu je potrebna razboritost.
Narav ljubavi je da djeluje na tisuću načina.
Sv. Tereza se pita: „Kakvu nadu možemo imati da ćemo smirenje naći izvan sebe, kad se u sebi ne možemo smiriti?“
Također veli: „Uvijek će biti neuspjeha dok živimo u smrtnom tijelu.“
U ovom životu nema ničega što nije opasno.
Isus je predobro društvo za nas da bismo se odvojili od njega.
Što više dobara ljudi posjeduju, veći je zamor.
Nedostatak koje naše tijelo ima jest da otkriva sve više potreba što mu se više ugađa. Zapanjujuća je stvar koliko ono želi ugađanje.
Jednom kad se započnemo brinuti o tjelesnim potrebama, zaboravljamo na duševne potrebe.
Tereza kaže istinu, a to je da je imala u poteškoćama najmanje pomoći od rođaka. Jer oni koji očekuju plaću od nas, brzo se umore, a drugi očekuju plaću od Boga, pa se iskreno brinu za nas.
Ako smo uvijek usredotočeni na našu ovozemaljsku bijedu, tekućica nikad neće izaći iz blata strahova, malodušnosti i kukavičluka.
Svijet nikad ne uzvisuje, a da ne ponizi.
Nema tako sitne stvari u kojoj se ne kriju opasnosti kao što su: pitanje časti i gledanje je li nam nanesena uvreda. Sve stvari do kojih držimo laži su i varke. Kad (duša) ponovno shvati pukotine i nesavršenosti u sebi, pribojava se svega.
Dok god živimo umna se rastresenost ne može izbjeći. Razum je tako mlinac za mljevenje.
Ovako se sv. Terezija obraća Gospodu:
Čeznući da te vidim
Smrt priželjkujem.
Duša predana u Božje ruke ne mari govore li o njoj dobro ili zlo. Tjelesna snaga nije nužna, već samo ljubav i navika.
Molitva se ne doživljava kao posao, već kao slava.
Želimo i prigrlimo molitvu, ne zato da bismo uživali, nego da bismo imali snage služiti.
Ljubav pretvara rad u odmor.
Tko se Boga drži
Ni u čemu ne oskudijeva
Samo Bog dostaje
Put molitve… donosi sa sobom sljedeće dobro: daje više nego što se misli ili što bismo uopće i znali poželjeti – to je apsolutna istina.
Duša izlazi iz kušnje poput zlata, rafiniranijeg i čišćeg, kao da u sebi vidi Gospodina.
Blagoslov je ono najveće što se može okusiti u ovom životu, čak da se svi užici i naslade ovog svijeta ujedine zajedno…
Za kraj sv. Tereza zbori:
Križu moj, divni odmore života mog,
Evo ti moja dobrodošlica.
Ispod tvog zaštitnog stijega
Čak i najslabiji postaju jaki!
Ako se križ ljubi, lako ga je nositi; to je sigurno.
U križu je život
I utjeha
Samo je on put
Koji vodi u nebo.
Pripremila: M. Biljak
