Pročitajte – Salvo Noe: Zabranjeno kukanje

PODIJELI

Salvo Noe: Zabranjeno kukanje

Verbum, 2018.

ZABRANJENO KUKANJE

„U ovoj knjizi profesor Salvo Noe želi dati obilje poticaja vezanih za suočavanje s poteškoćama i nepredviđenim događajima kako se ne bi upalo u zamke viktimizma te kako bi se u svakoj protivštini otkrila mogućnost da se iziđe prekaljeniji i s više pouzdanja. To je korisno u našemu vremenu obilježenu tolikom brzinom oko nas i krhkošću u nama.“

papa Franjo

Kukanje je poput

stolice za ljuljanje:

tjera te da se stalno mičeš,

a nikamo ne odlaziš!

Spomenuti autor ove zanimljive i vrijedne knjižice kaže sljedeće, citirajući najprije Martina Luthera Kinga: „Može biti da niste odgovorni za stanje u kojemu se nalazite, ali ćete postati odgovorni ako ništa ne učinite da ga promijenite.“

Tako se iza govora krije povijest jednoga naroda.

Svi želimo bolji život, svi tražimo punu vedrinu, onaj spokoj koji će nam pomoći da se bolje suočimo sa zaprekama, s nepredviđenim događajima, sa životnim bolima.

Jedno je sigurno: u životu moramo aktivirati više oduševljenja, više zahvalnosti i više odgovornosti kako bismo postigli nutarnju postojanost i pronašli radost življenja.

Cilj je osloboditi se osjećaja neprikladnosti koji nas navodi na kukanje te, istodobno, preobraziti obezvrjeđujuće osjećaje u poštovanje i ljubav prema samima sebi. Da bismo to učinili, potrebno je aktivirati nove osjećaje i nove poglede koji će nas dovesti do tjelesnoga i psihičkoga blagostanja, do sklada između praktičnih i emocionalnih elemenata života. Samo se tako može izbjeći zamka viktimizma, osjećaja vječne žrtve.

Srž je života u vjeri, u povjerenju, u razvoju vlastitih mogućnosti te u pomaganju bližnjemu. U institucijama, u obiteljima, u međuljudskim odnosima, u svijetu rada potrebno je udisati novi zrak, zamišljati bolju budućnost i činiti konkretne korake kako bi se aktivirala pozitivna promjena.

Hod ove knjige je podijeljen na tri dijela: u prvom dijelu će biti izložena analiza motiva koji navodi ljude na kukanje. Bit će nužno istražiti i društvene aspekte koji utječu na subjektivno djelovanje.

Autor prvi dio knjige započinje ovim pozivom: Prestani kukati i počni se jačati, poštivati i ljubiti.

Prvi dio – sagledavanje i analiza problema

Zašto puno vremena provodimo u kukanju?

Zato što smo se na to navikli i zato što smo dubinski nezadovoljni. Čovjek se jada zbog duboka osjećaja praznine i zbog nesposobnosti da svojemu životu dadne smisao. Kukanje, kojemu se čovjek utječe i zbog beznačajnosti, često je pokazatelj stupnja našega nezadovoljstva.

Kuknjava postaje način suočavanja sa životom, ali i način na koji se kod drugih aktivira osjećaj suosjećanja. Kao da „žrtva“ pokreće mehanizam kako bi zadržala potencijalnoga sSpasitelja“ koji se nalazi ispred nje. Riječ je o učinkovitu mehanizmu za manipuliranje drugima.

Još jedan razlog zbog kojega se jadamo jest naš duboki egocentrizam, podržavan nedostatkom empatije. Kao da je samo po sebi razumljivo da bismo trebali imati više od drugih, a kada se to ne dogodi, kukamo.

Osjećamo se progonjenima nesrećom do te mjere da mislimo kako je sve što se događa zato tu što se je svemir urotio protiv nas..

Premda je jasno da ima negativnih trenutaka koje treba izreći, razumjeti te nam je u njima potrebna potpora, važno je da kukanje ne postane navikom.

Dobro promislimo: ako je djelovanje ono koje pokreće promjenu, kako možemo aktivirati pozitivnu preobrazbu ako nam je glava i dalje puna obezvrjeđujućih riječi koje pokreću negativna stanja duše?

Zacijelo ćemo teško pronaći rješenja jer smo žrtve negativne „začaranosti“.

No i kada smo u nazočnosti osoba koje kukaju, ili koje brbljaju bez konstruktivna i pozitivna cilja, kvaliteta njihovih vibracija odražava se i na nas.

Kukanje je crna rupa u kojoj se gubi energija.

Što su navike?

Automatska ponašanja koja se ponavljaju, učestalo u vremenu; misli i djelovanja koji su toliko ukorijenjeni u nama da ih na kraju činimo, a da toga nismo ni svjesni, kao da imamo automatskoga pilota.

Postoje navike koje ograničavaju i navike koje jačaju potencijale. U ovome slučaju kukanje je ograničavajuća navika, posebno ako je na djelu bez traženja rješenja, već samo zbog činjenice što se osoba osjeća žrtvom stanja koje proživljava. Riječ je o obezvrjeđivanju sebe i drugih koje sputava bilo kakav prijelaz prema rješenju. O nekoj vrsti labirinta koji nas uvijek dovodi pred zid.

Navezanost na vlastite ograničavajuće navike, ponavljanje uvijek istih gesta, misli i riječi ne dopušta nam da na uravnotežen način reagiramo na novine. Na svaku novost reagiramo kaotično i improvizirajući tako da ono što je protivno našim navikama postaje razlogom da se loše osjećamo. Iz toga se nameće zaključak da se djelovanja po navici, koliko god ulijevala sigurnost, okreću protiv nas i našega blagostanja jer nam svaku i malenu novost predstavljaju kao nepredviđenu negativnu pojavu.

Kao da smo umrtvljeni lijenošću, sputani nepokretnošću kod svakog poticaja, fizičkoga ili emocionalnoga, na djelovanje.

Kako promijeniti ograničavajuće navike?

Kako izbjeći da one u negativnom smislu uvjetuju odnose među supružnicima i općenito odnose među osobama? Valja tražiti ugodnu zamjenu za ograničavajuću naviku, nešto što će biti nama na korist, a zadovoljavat će nas na osobnoj razini. Primjerice, bilo bi korisno zamijeniti kukanje pitanjima kao što su: „Kako mogu povećati svoje sposobnosti u odnosu na situacije?“; „Kakve su mi kompetencije potrebne na području ponašanja i /ili znanja?“

Posebno nas dvoje spašava od kroničnoga viktimizma: odnosi (sposobnost stvaranja međuosobnih veza) i kompetencije (sposobnost da nađemo najbolje strategije za suočavanje sa životnim izazovima).

Kompetencije se dijele na 3 Z, tri vrste „znati“:

Znati u smislu spoznaje, znanja; Znati činiti ili sposobnost te Znati biti ili ponašanje.

K O M P E T E N C I J A

SPOZNAJA               SPOSOBNOST            PONAŠANJE

Znati (znanje)               Znati činiti                Znati biti

Moramo neprestano učiti jer bi ono što znamo moglo postati nedostatnim u odnosu na nove probleme koji se nameću.

Promijeniti navike znači uvećati spoznaju o sebi i o svijetu. To je važan čimbenik osobnoga rasta te nam pomaže kako u tome da se osjećamo zadovoljnije, tako i u tome da budemo više u skladu s drugima.

Valja imati na umu da je naš karakter zbir navika.

Ako mijenjamo navike, mijenjamo karakter.

Ograničavajuće navike mogu aktivirati zamke koje se pretvaraju u mentalne kratke spojeve.

Prva zamka u koju često upadamo jest da smatramo kako je nagnuće kukanju karakterna crta.

Pozor: kukanje nije crta karaktera ili osobnosti. Kukanje je navika koju učimo te je nastavljamo svakodnevno prakticirati sve dok je ne učinimo automatskom.

Druga zamka koju valja izbjegavati jest štetno uvjerenje da je kukanje korisno. Neporecivo je, međutim, da kukanje proizvodi učinke. Sada ćemo vidjeti koje:

  1. Drži duh usredotočenim na problem, a ne na rješenje.
  2. Prenosi na duh negativne emocije stečene iskustvom, održavajući ih stalno živima i neprestano prisutnima.
  3. Priječi nove vizije koje bi nam omogućile da problem sagledamo na drukčiji način.
  4. Drži naše misli vezane uz prošlost, na ono najgore iz prošlosti, kradući energiju sadašnjosti.
  5. Navodi nas da mislimo, raspredamo, mozgamo… a ne dopušta nam da djelujemo.
  6. Ubija uvjerenje u mogućnost promjene.
  7. Navodi nas da se identificiramo sa svojim negativnim mislima i problemima.

Treća velika zamka jest misliti da smo, ako kukamo, slobodni od negativnih emocija. Glede toga, apsolutno je potrebno pojasniti: razlikujmo „davanje oduška“ od kukanja.

Svi proživljavamo negativna iskustva, razočaranja, boli, nepravde, gubitke. U tim je trenutcima vrlo korisno podijeliti emocije i proživljavanje s bliskim osobama, izreći ono što osjećamo. Ako se to ne učini, postoji opasnost da sve ostane unutra.

Izvući i podijeliti emocije apsolutno je korisno kako bi se preradilo negativno iskustvo. „Davanje oduška“ ima vremenski ograničeno trajanje te je osobito okrenuto traženju rješenja. Tko je loše, tko se žali na nepravdu, tko se buni protiv zloporabe, mora izraziti emociju koju osjeća. U tome slučaju nije riječ o kukanju nego o autentičnu izražavanju osjećaja koje ide za rješenjem.

Mnogo puta ne možemo kontrolirati događaje, ali možemo odlučiti kako ćemo reagirati na ono što nam se događa. Praktički možemo:

  • odlučiti kakav ćemo stav zauzeti
  • kakvo značenje događaju dati
  • koja djelovanja poduzeti.

Kukanje je, naprotiv, svakodnevna navika koja ne traži rješenje. Tko kuka, čini to automatski te želi to i dalje činiti.

Primjerice, ako kukam kako nema posla, mogu mirno sjediti u kafiću i tamo provoditi dane. Možda i nemam volje raditi te mi kukanje omogućuje da pronađem uvjerljivo opravdanje.

Kukanje navodi druge da učine ono što bi trebala učiniti osoba koja kuka.

Jedno je imati sposobnost sagledavanja negativnih aspekata, a drugo je na sve gledati negativno.

Važna je točka na koju se osoba usredotočuje. Ono na što se usredotočuješ, postat će tvojom stvarnošću!

Mozak i neuroplastičnost

Neuroplastičnost je sposobnost mozga da se mijenja, modificira u strukturalnom i funkcionalnom pogledu, reagirajući na iskustvo, kao rezultat kognitivnih poticaja kojima smo izloženi tijekom života.

Mozak je stvoren da bi bio sretan, no mi ga ponekad „zatrujemo“ negativnim mislima.

To je vrlo važno znati jer tako shvaćamo da smo mi ti koji modificiramo živčane sklopove načinom na koji percipiramo i dajemo značenje onome što se događa.

Iz novijih znanstvenih istraživanja koja su provođena i na Sveučilištu Stanford saznaje se da magnetski valovi koji su tipični za kukanje doslovno gase neurone hipokampusa koji su, između ostaloga, zaduženi i za rješavanje problema.

Provesti u kukanju ili biti mu izložen više od trideset uzrokuje štete na cerebralnoj razini. Općenito govoreći, postajemo ono gdje često zalazimo.

Naprotiv, osobe koje svjesno biraju da će poteškoće pretvarati u prigode za rast aktiviraju pozitivni proces u neuralnim mrežama koje poboljšavaju perceptivnu kvalitetu i sposobnost pronalaženja prikladnih rješenja za probleme.

Mozak se modificira prema načinu na koji ga koristimo i na koji ga „hranimo“, mi smo graditelji svoje cerebralne strukture.

Mozak ne briše, nego akumulira.

Sa stajališta energije dobro znamo, zahvaljujući suvremenim otkrićima kvantne fizike, da energija struji onamo kamo ide misao i tamo stvara!

Što su misli negativnije, to više hranim energijom određenu situaciju. U psihološkome smislu stvara se začarani krug zbog kojega će takve negativne misli postati jedina moguća stvarnost, umnažajući upravo one prigode koje potvrđuju taj proces.

U svoj život privlačimo situacije i osobe s kojima stvaramo odnose.

Ja to zovem „osobnom moći“, Ona određuje način na koji razvijamo svoj život te reagiramo na događaje na temelju svoje mentalne programiranosti.

Sve što nam se događa pomaže nam shvatiti točku razvoja na kojoj se nalazimo. Da bismo stiglo do svojih ciljeva, moramo učiti. Eto zašto nam na tomu putu ususret dolaze zapreke: da bismo razvili druge kompetencije koje su nam potrebne kako bismo postali ono što želimo.

Ako smo toga svjesni, privlačimo iskustva koja nam služe da bismo rasli. Inače ponavljamo uvijek iste sheme.

Što se događa ako samo kukamo?

Dovodimo se u opasnost da si upropastimo život i da postajemo sve nemoćniji. A to je pravi grijeh.

Ako ima nešto što šteti, privlačimo iskustva koja nam služe da bismo rasli. Inače ponavljamo uvijek iste sheme.

Što se događa ako samo kukamo?

Ako ima nešto što šteti životu, onda je to ne uspjeti izraziti vlastiti talent i vlastito nutarnje bogatstvo.

Kada otkriješ vrijednost svojega talenta, svojega poziva, to je nešto izvanredno jer tada imaš nešto i dati.

Pravi je grijeh blokirati vlastiti život slijepim ponavljanjem navike koja se uvijek vraća na bolnu točku. Poput trajne sjene…

Kukati znači: gunđati, sažaljevati se, okrivljavati, optuživati, mučiti se, očajavati, žaliti se, mrmljati… Čuješ li zvuk tih riječi? Nepoticajne su do krajnjih granica!

Kukanjem poprimaš „jadno lice“, postaješ ružan te slabiš svoju pozitivnu motivaciju.

Pokušaj umjesto toga pronalaziti drukčije načine suočavanja sa životnim stanjima. Koristi se riječima koje otvaraju i koje dovode u pozitivna stanja duha, poput: prigoda, mogućnost, rezultati, rješenja, razumijevanje, ostvarenje i zahvalnost.

Potrebno je optimizirati ono što imamo kako bismo na temelju toga nešto više napravili. To je misija, poslanje našega života.

Zašto postupamo loše sa sobom?

Zato što ne poznajemo svoju pravu narav, svoj veliki potencijal te zato što smo se udaljili od Boga.

Ljudsko je biće „uspavano“, a to ne pomaže nikakvu napretku u rastu.

Učiniti ljudska bića ljudskijima – upravo to nastojim učiniti i ovom knjigom.

Emocionalna osrednjost opće je stanje u kojemu se nalazi čovječanstvo. Riječ je o nedostatku razvoja emocionalne inteligencije.

Ne žele da budeš inteligentan jer što si inteligentniji, teže te je iskorištavati, varati, porobiti. Uspostavljene moći žele te takva.

Osoba koja malo vjeruje u sebe nalik je drvetu kojemu se redovito podrezuju korijeni kako bi mu se spriječio rast.

Tako nikada ne će upoznati svoj cvat, bujanje, miris. Živi da bi trošio i možda ćeš, po tko zna koji put, tražiti sreću u nekoj stvari ili u opojnoj tvari, u automatu za igre na sreću…

No Boga ne možeš pronaći na kiosku, grebući po tko zna koji put instant srećku, niti u dozi kokaina.

Za pronalaženje Boga potrebno je skinuti poveze s očiju te postupno uviđati da postoji drugi život koji te čeka: život buđenja.

Negdje drugdje valja, molitvom i zazivom, tražiti vlastiti poziv.

Vidjeti je više nego gledati. Svi gledaju, malo ih vidi.

Pripremila: M. Biljak