Povodom 49. obljetnice smrti pjesnika Josipa Pupačića

PODIJELI

Josip Pupačić

19. rujna 1928. – 23. svibnja 1971.

Na današnji dan umro je Josip Pupačić, povjesničar hrvatske književnosti i književni kritičar. Radio je kao urednik, lektor i predavač za hrvatski jezik u Lyonu i Londonu. Sa suprugom i kćeri poginuo je u zrakoplovnoj nesreći.
Spada među najcjenjenije suvremene hrvatske pjesnike, a posebice je zapamćen po antologijskim pjesmama “More” (po mnogima jednoj od najljepših pjesama u povijesti hrvatske književnosti), te “Tri moja brata”, pjesmi začudne ljepote u kojoj se izuzetnom izražajnošću suočava s tragičnom smrti trojice braće. Obje ove pjesme objavio je 1954. godine.
Gubitak braće iznimno je pogodio Pupačića, pa piše još jednu tragičnu pjesmu nazvanu “Nesagrađena kuća” gdje govori o tužnoj urušenoj obitelji u kojoj nedostaju njegova braća: “A zašto ni kuće nema, brate moj, zašto nema kuće tvoje.”
Trebali bismo spomenuti i ostale poznate zbirke koje Pupačić izdaje tijekom svog života, a to su: “Kiše pjevaju nad jablanima”, “Ustoličenje”, “Oporuka” i “Cvijet izvan sebe”. Njegove zbirke su jedinstvene te obraćaju pažnju na društvene pojave, zavičajne ljepote Hrvatske i proživljena životna iskustva koja Pupačić vješto interpretira u pjesmama.
Nekoliko mjeseci uoči tragične nesreće Pupačić piše pjesmu “Moj križ svejedno gori”, te mnogi tvrde da on iznosi lirsku slutnju o svojoj skorašnjoj smrti: “Evo me svijete, na raskršću i tvom i mom. Oprostimo se.”
Nakon njegove smrti tiskane su posljednje zbirke: “Moj križ svejedno gori” i “Uspravan hod”.
Josip Pupačić bio je jedan od najcjenijih suvremenih hrvatskih pjesnika, i iako se danas, nažalost, više ne nalazi među nama, njegova duša će zaživjeti u našim srcima čitanjem njegovih prekrasnih i jedinstvenih pjesama.
More
I gledam more gdje se k meni penje
i slušam more dobrojutro veli
i ono sluša mene i ja mu šapćem
o dobrojutro more kažem tiho
pa opet tiše ponovim mu pozdrav
a more sluša pa se smije
pa šuti pa se smije pa se penje
i gledam more i gledam more zlato
i gledam more gdje se k meni penje
i dobrojutro kažem more zlato
i dobrojutro more more kaže
i zagrli me more oko vrata
i more i ja i ja s morem zlatom
sjedimo skupa na žalu vrh brijega
i smijemo se i smijemo se moru
Molitva zemlji

Hotio bih da se vratim
svome srcu – tvojoj mjeri
Volio bih da se vratim
svojoj tajni – tvojoj vjeri

Hotio bih da se vratim
svome kriku – tvojoj boli
Volio bih da se vratim
svojoj smrti – tvojoj kobi

Neka vatre što ih nosiš u svom dlanu
ko hridine k nebu mojom krvlju planu

Neka tmurne vode što ih bilom biju
proključaju ko vrulje iz mojih očiju

Neka gorko bilje što u tebi niče
ljekovitim cvatom iz mog grla kliče

Moj Bog

Našao sam ga i On je našao mene
moj Bog koji me voli
Našli smo se tražeći jedan drugog

i našao sam ga u sebi
jer živi u meni za me
i ja se u njemu radujem

Od iskona bili smo skupa
i do konca bit će mi pratilac
moj Bog.

Pripremila: T. K. G.