KNJIGA KAO MEDIJ U PROSTORU DAROVANE SLOBODE
Knjiga prije Gutenbergove galaksije imaše burnu i zanimljivu povijest.
Mi, kao studenti knjižničarstva imali smo privilegij čitati „Povijest knjige“ autora, blagopokojnog profesora i akademika, „persone gratissime“ na studiju bibliotekarstva, Aleksandra Stipčevića. Tu smo saznali puno o fenomenu knjige.
Jezgrovito i ukratko a i kronološki, počeci knjige bijahu na Istoku i to u Sumerana koji imaju počasno mjesto u povijesti svjetske kulture (pismo, knjiga i knjižnice). Čak je otkriveno postojanje jednog embrionalnog klasifikacijskog sustava u sumerskim knjižnicama.
Napokon, Sumerani su knjizi namijenili ulogu koju će knjiga sačuvati do danas da bude čuvarica čovjekovih intelektualnih dostignuća , ali i da služi državnim, nastavnim i drugim svakodnevnim potrebama.
Sumerane su naslijedili Babilonci, a kasnije se razvila knjižnica kod Hetita kao i kod Asiraca te Feničana. Te su knjižnice bile i arhivi, istovremeno.
Za našu europsku kulturu su najvažniji Židovi i tu nalazimo najstarije podatke o knjigama i knjižnicama , u njihovim svetim knjigama, Tora.
Jedan od najljepših panegirika o knjizi se našao kod starih Egipćana:
„Čovjek je mrtav, njegov leš je prah, svi njegovi suvremenici su pod zemljom. Knjiga je, međutim, ona koja njegovu uspomenu predaje dalje od usta do usta. Pismo je korisnije od kuće zidanice, od kapela na Zapadu, od čvrste tvrđave, od spomenika u hramu.“
A tek o pisaru koje riječi izabrahu: „Ti slobodno stupaš putom i nećeš biti poput vola kojega drugi vode. Ti si ispred svih ostalih.“
Zna se da pojam civilizacije podrazumijeva postojanje pisma, odnosno, odlikuje se pismenošću.
Što se tiče početka europskog duha u umjetnosti, književnosti i kulturi uopće, kulture koje su najprije na europskom tlu upotrijebile pismo su – minojska kultura na Kreti i kasnije, mikenska kultura na grčkom kopnu. Ali, Grci su naslijedili pismo od Feničana.
Nadalje, knjiga je već tijekom 5., a posebice u 4. st. prije Krista postala nezaobilaznim sredstvom za prijenos informacija.
Knjiga je imala vijugavu sudbinu u prošlim vremenima.
Tako je u starom Rimu postala ne samo potreba duhovne elite visokoga rimskoga društva nego i ukras domovima i vilama bogatih skorojevića i predmet snobovskog nadmetanja. „Mutatis mutandi“ i danas tako isti skorojevići i snobovi kao i malograđani paze da se boje knjiga slažu sa bojom namještaja.
U Rimu će se knjiga u obliku kodeksa pojaviti u 1. stoljeću, za vrijeme Krista i istisnut će svitak iz upotrebe.
Cijena knjige tijekom antike nije bila tako visoka da bi predstavljala prepreku širenja pisane riječi.
Ono što se često govori u svim razdobljima trajanja i „konzumiranja“ knjige ne smijemo zaboraviti spomenuti „Index librorum prohibitorum“.
Knjiga je u svom razvoju i to kad se misao odvojila od slijepog podaničkog služenja religiji i vlasti, valjalo je očekivati da će pisci i njihova djela doći u sukob s državnim vlastima. U tom smislu, knjiga je doista bila i ostala prostor slobode.
Naime, u Grčkoj je prvi put iznijeta misao o potrebi državne cenzure, a to je zastupao veliki Platon. Kroz povijest knjige bilo je uvijek nepoćudnih autora i njihovih knjiga.
Car Dioklecijan je u svom poznatom ediktu protiv kršćana naredio da se spale njihove knjige. Masovno uništavanje cijelih knjižnica je bilo u vrijeme oštrih vjerskih i političkih suprotnosti.
U svojoj knjižici naziva „Cenzura u knjižnici“ prof. Stipčević je naglasio kako mi bibliotekari nemamo pravo sprovoditi cenzuru u knjižnicama. To nam naš moralni kodeks ne dozvoljava.
Upravo borbe za vlast u Carigradu (današnji Istanbul) su uništile carsku knjižnicu 475. god. u kojoj je bilo 120 000 knjiga i bila je najveća na svijetu.
Aleksandrija je imala veliku knjižnicu , a zadnju su je uništili kršćani krajem 4. stoljeća (391. g.)
U helenističko doba već se javlja glad za informacijama, pa se razvila nova vrsta publikacija – referentne publikacije, a to znači razne bibliografije, biografske leksikone i sl.
Na misao o katalogu knjižnice prvi je došao Kalimah, pisac i upravitelj Aleksandrijske knjižnice.
Međutim, njegov Pinakes u 120 knjiga je puno više nego bibliotečni katalog, jer je davao kritičke opaske o piscu, pa se tu više radi o jednoj vrsti retrospektivnog bio-bibliografskog kompendija cjelokupne grčke literature. Sama pojava tih pomagala značilo je kako je usmena informacija došla svome kraju.
Sv. Jeronim , zaštitnik knjižničara i prevodilaca, je obradio 135 biografija crkvenih otaca nekih poganskih pisaca dok mu je glavno djelo Biblija „Vulgata“ koju je on preveo na latinski.
Aristotelovu knjižnicu su otimali razni osvajači tako da je jedan veći dio dospio u Rim kao ratni plijen.
Ptolomejevići su u helenizmu pokretali osnivanje knjižnica.
U skladu sa univerzalističkim i kozmopolitskim shvaćanjima Aleksandra Velikog , htjeli su skupiti sve znanstveno i literarno blago kojeg stvoriše Grci i svi drugi narodi.
Treba navesti kako je aleksandrijska knjižnica preko dva stoljeća bila središte intelektualnog života helenističkog svijeta kad je doživjela svoje prvo uništenje; krivac za tu katastrofu bio je rimski vojskovođa Julije Cezar.
U vrijeme carstva središte intelektualnog života premješta se u Rim.
Druga po važnosti knjižnica helenističkog doba krajem trećeg stoljeća prije Krista bi u Pergamu, ali nije dostigla ugled aleksandrijske.
Od znamenitog govornika Cicerona najviše znamo kao najvećeg skupljača knjiga i to iz njegove epistolarne prijepiske.
Malo znamo o javnoj knjižnici u Rimu koja se započela podizati za vrijeme Cezara .
Rimski carevi, počevši od Augusta su počeli graditi sve veće i monumentalnije javne knjižnice. Tako je najznačajniju u Rimu podigao 113. car Trajan (Bibliotheca Ulpia).
S tom knjižnicom je knjiga donesena među ljude, u vrevu svakodnevnice umjesto da se ljudi odvlače u neke usamljene, ekskluzivne knjižice rezervirane samo za intelektualnu elitu.
Na taj način knjiga postaje dijelom svakodnevnog događanja, javnim dobrom u najboljem smislu te riječi .
Za vrijeme carstva mnogi su gradovi Italije, Afrike prvi put dobili knjižnice.
U Konstantinopolu sredinom 4.st prije Krista je osnovana velika carska knjižnica, ali je nastradala za vrijeme rata od požara.
Tada je cvjetala prepisivačka djelatnost.
Već krajem 2. st u Aleksandriji će učeni kršćani Klement Aleksandrijski i Origen imati svoju vjersku školu i knjižnicu sa skriptorijem.
Origen je zbog neprilika u svom gradu otišao u Cezareju, u Palestini ,osnovati knjižnicu po uzoru na Aleksandrijsku. Isto, po uzoru na potonju, osniva se kršćanska knjižnica u Jeruzalemu.
Za kraj Staroga vijeka valja pribilježiti kako dva velika pisca ; sveti Augustin i sv. Jeronim nisu imali predrasude prema poganskim piscima nego su ih smatrali „Conditio sine qua non“jednog kompletnog , širokog obrazovanja, tako da je tolerantan odnos osiguravao poganskim knjigama časno mjesto u fondovima kršćanskih knjižnica.
EUROPSKO SREDNJOVJEKOVLJE
U kataklizmi koja je krajem antike zadesila grčko-rimsku civilizaciju osobito važnu ulogu odigrala je knjiga u očuvanju kakvog-takvog kontinuiteta između antičke kulture, koja je bila osuđena na propast, i nove srednjovjekovne, koja se u to vrijeme stvara.
Na zapadu umorno rimsko carstvo postalo je lak plijen Germana i drugih naroda koji su svojom razarajućom stihijom ubrzali nestajanje antičkog svijeta. Dakako, sve je to imalo dalekosežne posljedice za proizvodnju, potražnju i raspačavanje knjige.
Za knjigu i knjižnice nadošli su teški dani.
Samosvijest i prkos pismene elite može se vidjeti upornost kojom se djela antičkih pisaca prepisuje u sve malobrojnijim laičkim prepisivačkim radionicama, a kasnije u ranom srednjem vjeku i u nekim samostanskim.
U tom vremenu dolazi i do nestajanja stare društvene funkcije knjige. U ranom srednjem vijeku ona postaje sve više kultni i magijski objekt.
U Italiji, sjevernoj Africi i Španjolskoj knjige su našle utočište u novim, kršćanskim knjižnicama- u samostanima, biskupijama , vjerskim školama ili pak kod prosvijećenih pojedinaca.
Crkveni otac Kasiodor je nastojao oko skupljanja knjiga za svoju knjižnicu koju je stvarao u Vivariumu, dok velika pojava Izidora Seviljskog je rezultirala njegovim djelom posljednje antičke enciklopedistike Etymologiae , na španjolskom tlu.
U ovo vrijeme su glavni bili crkveni skriptoriji, a manje ih je bilo pri vladarskim dvorovima.
Tako oaze pismenosti postaju samostani, ali ni u njima svi redovnici i ne znaju čitati i pisati.
Sam sv. Benedikt u svojim Regulama , u samostanu, Monte Cassinu, spominje nepismene redovnike.
Izvan samostana nepismenost je bila gotovo potpuna.
U odnosu na antičko doba, knjiga je uvelike izgubila značenje.
Europa se , drugim riječima, vraća usmenoj komunikaciji jer je pisana riječ postala i rijetka i nepristupačna velikoj većini ljudi.
Moćni vladar, ali i sam polupismen , Karlo Veliki je naredio da se u samostanima i biskupijama otvore škole, pa se govori o tzv. karolinškoj renesansi.
Papa Grgur Veliki govori o slici kao sredstvu komunikacije, kao i živoj riječi da se približi nepismenom puku biblijsko učenje.
Slika kao sredstvo komunikacije će doći do izražaja kasnije gdje će tekst imati podređenu ulogu.
Međutim, u većini slučajeva stav crkvenih dostojanstvenika prema poganskim piscima je bio neprijateljski.
Mnogi pisari su posegnuli za knjigama antičkih pisaca te ih strugali i na njima pisali nove- to su tzv. palimpsesti .
Primjerice, Ciceronova De re publica , znamo je jedino s palimpsesta koji se čuva u Vatikanskoj knjižnici.
U 11. i 12. st i Novo doba navješćuju sve brojnije knjige antičkih poganskih pisaca u ondašnjim knjižnicama.
Od tog vremena dalje svjetovne knjige- kako antičkih tako i suvremenih pisaca – postat će sastavnim i sve važnijim dijelom svake knjižnice.
Za većinu, odnosno „vulgus“ (svjetina) ima kultno i magijsko značenje knjiga.
Rukopis s kraja 7. i početka 8. st. tzv. Splitski evanđelistar , nađen je u grobu sv. Dujma, i vjeruje se da je napisan njegovom rukom.
S pravom se govori o samostanskoj kulturi kao osnovnoj značajki srednjovjekovne Europe.
Smatralo se normalnim da svaki samostan ima svoju knjižnicu pa je nastala poznata uzrečica: Samostan bez knjiga je kao grad bez zidina… trpeza bez hrane.
Zahvaljujući takvom shvaćanju samostani su sačuvali mnoga djela antičkih i srednjovjekovnih pisaca koja bi inače zub vremena i nemarnost ljudska zauvijek uništili.
Naziv scriptorium se odnosio na prostoriju u samostanu u kojoj su redovnici prepisivali knjige.
Knjige, kad bi pisari završili dio posla, rukopis su preuzimali majstori koji su crvenom tintom izrađivali inicijale ili ispisivali naslove , ukrase stavljali na rubovima (to su radili minijaturisti).
Spomenuti Kasiodor, koji je osnovao samostan Vivarium, a i napisa Institutiones, znameniti spis u kojem je vrlo jasno izložio monasima tog samostana njihove zadatke i dužnosti.
On reče i ovo: Namjera je naša dakako novo stvoriti, ali još više staro spašavati.
Ubrzo nakon njegove smrti samostan je prestao postojati. Sudbina knjižnice je nepoznata.
Sveti Benedikt je, sasvim suprotno od Kasiodora, bježao od burnog života u samoću. On je osnovao knjižnicu u Monte Cassinu 529. god. koja će kasnije postati najznačajnija u Europi. Sv. Benedikt nije ni sanjao da će benediktinski red što ga je on osnovao biti glavni nosilac pismenosti i učenosti u mnogim djelovima Europe.
Njihovo geslo bi :Ora et labora!
Tako je samostan u Monte Casinu od 8.st. bio puno bliži viziji Kasiodorovoj nego osnivača sv. Benedikta.
U 11. st Monte Cassino postaje najznačajnije kulturno središte Europe. Antička literatura doživljava tu pravi preporod i uskrsnuće.
Za oživljavanje pismenosti i promicanja nove , srednjovjekovne kulture, značajnu ulogu su imali Irci i Anglosaksonci, misionari. Mreža samostana što su ih spomenuti misionari osnivali u Francuskoj, sjevernoj Italiji, Švicarskoj i Njemačkoj odigrali su značajnu ulogu u proizvodnji knjige.
Novi snažni poticaj razvoju proizvodnje knjiga i osnutku knjižnica dali su tzv prosjački redovi, među kojima počasno mjesto pripada dominikancima.
Knjiga je tako postala u rukama ratobornih dominikanaca snažno oružje u borbi za očuvanje čistoće vjere i interesa crkve.
U njihovim samostanima osnivaju se škole i stvaraju knjižnice.
Osnivač drugog važnog prosjačkog reda je sv. Franjo koji se nije htio baviti knjigom i obrazovanjem. Franjevački samostani će imati bogate i dobro uređene knjižnice.
O jadnom stanju samostanskih knjižnica u 13. I 14 st. imamo dosta podataka.
Karolinška renesansa je pripremila povratak ugleda knjizi što ju je imala u antici.
Usporedo sa sve većom laicizacijom knjižne kulture u gradovima, knjiga će dobiti onu društvenu funkciju koju je imala u vrijeme antike.
Knjiga je tako započela svoj veliki pohod u novo središte ekonomske i političke moći-u gradove.
U 15. st. neke će prepisivačke radionice proizvoditi knjige ne samo za određene naručioce nego i za slobodno tržište. U tome je prednjačila Italija. Pojavljuje se, dakle, izdavač kakvog Europa nije poznavala od antičkih vremena. Pojava i brzo širenje tiskarstva brzo je zatvorilo prepisivačke radionice- kako one laičke tako i crkvene.
Pojava književnosti na narodnim jezicima , posebice od 13. st. dalje, imala je dalekosežne posljedice za približavanje riječi širim slojevima čitalaca.
Tako vrhunska umjetnička djela pišu se sve više na narodnim i tako postaju pristupačna laicima koji nisu poznavali latinski jezik (Chaucer, Dante, Boccaccio).
U srednjem vijeku knjige su bile vrlo skupe i mogli su ih nabavljati samo samostani, crkve, vladari i bogati učeni ljudi.
U 15.st , prije nego što je Gutenberg svojim revolucionarnim otkrićem snizio cijenu knjizi na dotle nezamislivu razinu zbog velike proizvodnje svjetovnih skriptorija i onih koji su radili na sveučilištima knjiga postaje sve pristupačnija , čak i za platežne mogućnosti studenata, obrtnika i drugih građana.
U srednjovjekovnoj Europi u upotrebi su tri vrste vrste pisaćeg materijala- pergamena, papirus i papir.
U odnosu na čvrstu pergamenu papir se smatrao jeftinijom zamjenom za pergamenu.
Papir se počeo proizvoditi u Italiji i bio je vrlo dobre kvalitete, a u 14. st. proradit će prve tvornice papira u Francuskoj.
Niz zabrana donesen je u srednjem vijeku protiv prijevoda Svetog pisma na narodnim jezicima.
Tako su antičke enciklopedije , biografski leksikoni i bibliografska djela poslužili , posebice u ranom i zrelom srednjem vijeku kao glavni izvori za sastavljanje srednjovjekovnih i referativnih publikacija. Po uzoru na slična grčka i rimska djela, sv. Jeronim napisa djelo De viris illustribus (O znamenitim ljudima). Djelo donosi životopise kršćanskih pisaca.
U 14. i 15. st govori se o sve većim potrebama za referentnim , skupnim katalozima.
Vrlo važnu skupinu čine knjižnice na sveučilištima koje nastaju od 13. st. pa nadalje – Heidelberg, Koln. Bologna, Padova, Napoli, Oxford, Cambridge, Salamanca.
Posebni položaj u srednjem vijeku je imala knjižnica rimskih papa.
Tako papa Nikola V. jedan od najpoznatijih renesansnih bibliofila, ponovo osniva papinsku knjižnicu u Vatikanu, koja će postati najznačajnijom knjižnicom Italije i Europe.
Riječ „armarius“ ne znači samo ormar već i knjižničara.
Što se tiče naših krajeva, u inventaru benediktinskog samostana sv. Petra u Selu između Splita i Omiša iz kraja 12.st nabrojeno je svega 25 knjiga, a najpoznatiji benediktinski samostan sv. Krševana u Zadru , nije bio puno bogatiji- imao je značajan skriptorij, svega 60 knjiga.
Doći do knjige u ranom i zrelom srednjem vijeku u Europi, za običnog čovjeka bi teško, a za ogromnu većinu ljudi i nemoguće, a znamo da je neznanje težak grijeh propusta i veliko zlo!!
Valja napomenuti velikog Petrarku u 14. st. koji je imao viziju javne knjižnice koja je do tada bila nepoznata.
Ipak, neće proći puno vremena i u Italiji će se pojaviti prve javne knjižnice o kojima je Petrarka sanjao.
Knjižničari (librarius) su zaduživali i razduživali knjige i da bi se knjige vratile. Čak se pribjegavalo tzv. knjižnim kletvama (anatema) u samoj knjizi.
Skupocjene knjige su se lancima vezivale za pultove- libri catenati, okovane knjige.
Novo doba je je zakucalo i na vrata samostana; stvorila se potreba za skupnim knjižničkim katalozima kojima su se mogli služiti svi zainteresirani pojedinci.
KNJIGA U BIZANTSKOM CARSTVU
Istočno rimsko carstvo je osiguralo svoj kontinuitet sve do pada Carigrada od Turaka 1453, ali je ipak vrijeme velike antičke kulture prošlo.
Tako 529 . car Justinijan zatvara atensku filozofsku školu.
Središte prepisivanja i čuvanja knjiga ostaje Carska knjižnica, ali se s vremenom pojavljuju još dvije značajne knjižnice – ona carigradskog patrijarha i u samostanu Studion. Studion ( osnovao ga bivši rimski konzul Studion).
Služio je kao uzor mnogim samostanima u Carigradu i izvan njega.
Djela antičkih poganskih pisaca u Bizantu , nisu, naime bila ni progonjena ni mimoilažena. Prevodilac i pisac Planudes je bio bibliofil po svom djelovanju i pravi prethodnik talijanskih humanista.
Opasnost od Turaka natjerat će mnoge učene Grke da napuste svoje samostane i sveučilišta i da se zajedno sa svojim rukopisima presele na sigurnije, talijansko tlo.
ARAPI
Sve do početka 7. st za Arape se nije čulo, ali pojavom proroka Muhameda Arapi stupaju na povijesnu pozornicu svom svojom žestinom.
Arapska plemena dobivaju novu vjeru-Islam koja je Arapima ulula čudesnu vitalnost.
U par desetljeća osvajaju Siriju, Palestinu, Egipat i sjevernu Afriku, a onda 711. i Španjolsku.
Na istoku dolaze do Indije gdje će doći do plodonosnih kulturnih kontakata islama sa Kinezima i Indijcima.
U Perziji na dvoru posljednje perzijske dinastije Sasonida gajila se književnost, umjetnost i znanost na vrlo visokom stupnju.
Tu su postojale dobro uređene i bogate knjižnice u kojima su se prepisivale i prevodile knjige antičkih pisaca.
Arapi su Perziju osvojili 637. god. te su uspjeli stvoriti čvrst most između antičke i srednjovjekovne , a kasnije i novovjeke kulture.
Sveta knjiga islama- Kuran je imala sveto i duboko religijsko i simboličko značenje.
Sve do 8. st Arapi će upotrebljavati kožu, pergament, a nakon zauzeća Egipta i papirus, ali veliki uspon u proizvodnji knjiga bio je moguć tek pojavom i mnogo jeftinijeg materijala-papira.
Papir se počeo proizvoditi u Bagdadu , pa onda u Damasku.
Zatim preko Maroka dolazi u Španjolsku.
U 13. st proizvodnja papira se proširuje i na Europu izvan arapskog svijeta. Tada će Arapi izgubiti monopol u proizvodnji i trgovini papirom koji su držali oko pola tisućljeća.
S proizvodnjom papira počinje blistavo doba islamske pismenosti. Krasopisci postaju vrlo tražene i cijenjene osobe. U Bagdadu bi oko 100 knjižara. Do zauzeća grada od Mongola sredinom 13. st. razvila se knjižna proizvodnja bez premca u tadašnjem vremenu.
Sami kalifi će biti mecene i glavni bibliofili i Bagdadu.
Za vrijeme dinastije Fatimida Kairo postaje značajno kulturno središte. Pljačke, požar i nemar su uništili kairske knjižnice. Uz Bagdad i Kairo imamo još jedan kulturni grad- Cordoba; Berberi su je opljačkali 1013. – postojale su još knjižnice u Malagi, Sevilji i Granadi.
Središte prevodilačke djelatnosti je bio Toledo, pa je za vrijeme Alfonsa Mudroga bila u Španjolskoj prava renesansa u 13. st.
Ne samo u srednjem vijeku nego ni kasnije, Arapi i drugi muslimani ne dopuštaju da se Kuran umnožava tiskom.
Neosporna je činjenica da su se prve knjige rađene s pomoću drvoreza u Europi pojavile nekako u isto vrijeme kad se takve knjige prestaju tiskati u Egiptu.
Samo kratko ću naznačiti povijest knjige na Dalekom istoku u srednjem vijeku kao i pretkolumbijske civilizacije Amerike.
Prodor budizma u Kinu i u druge zemlje Dalekog istoka bit će snažan poticaj razvoju likovnih umjetnosti i pismenosti.
Velika potražnja za svetim budističkim knjigama dovest će brzo do tehničkih rješenja koja će puno prije nego kod drugih, posljedovati velikom proizvodnjom knjiga.
Daleki istok će dugo biti izvor na kojem će se napajati kulture srednjeg vijeka od Pacifika do Sredozemlja.
U 8. st. za vrijeme cara Huanga vrhunac svog kulturnog razvoja dostiže Kina kad djeluju pjesnici i umjetnici kada Kina počinje umnažati knjige s pomoću drvoreza.
Tek u 10. st počinje najznačajnija faza u razvitku tiskarstva s pomoću ksilografije.
Valja spomenuti turske Ujgure koji je u srednjem vijeku imao vrlo visoku kulturu, nacionalno , fonetsko pismo.
U jednoj spilji u Turkestanu našli su se mnogi stari kineski rukopisi, a Koreja je prihvatila kineski budizam te su od njih naučili i tiskarsku vještinu.
Velik udarac korejskom tiskarstvu će zadati Japanci koji su neko vrijeme vladali Korejom.
Iz Koreje se u Kinu prenosi tiskanje pomičnim metalnim slovima.
Silna želja da u svemu oponašaju Kineze dovela je Japance na misao da i sami počinju proizvoditi knjige s pomoću tehnike drvoreza.
Spomenuti Ujguri kad su potpali pod Mongole (Džingis kan) prenijeli su Mongolima svoju pismenost, a ovi su ih svojim osvajanjima prenosili drugim narodima na euroazijskim prostorima..
Arapi su početkom 8. st. došavši sa islamom na indijski potkontinent nemilosrdno uništavali indijske knjige.
Kao pisaći materijal u Indiji u srednjem vijeku služi i dalje palmin list, a služi i brezova kora.
Kad su muslimanski zavojevači stigli u Indiju stiže i upotreba papira.
Visoke kulture Srednje i Južne Amerike koje su španjolski konkvistadori uništili , začudo, nisu razvile , začudo knjižnu kulturu koja bi odgovarala njihovim drugim kulturnim dostignućima i njihovoj gospodarskoj moći.
Inke su stvorili ogromno carstvo u današnjem Peruu, podigli su utvrđene gradove s popločanim ulicama i trgovima, sagradili mrežu izvrsnih putova, razvili vrlo naprednu poljoprivredu i stočarstvo, znali su obavljati zamršene kirurške zahvate te imali razvijeno znanje iz astronomije.
Jedino sredstvo prenošenja poruke su bili quipusi (čvorovi) poznato kao najprimitivnije sredstvo prenošenja poruke.
Savršenije su pismo razvili Asteki, Maye…
Maye se predmnijevaju kao Grci pretkolumbijske civilizacije.
Misionari su uništili sve što se dalo od kulture pokorenih naroda , ali su pokršteni indijanci čuvali živu kulturnu tradiciju svoga naroda.
HUMANIZAM I RENESANSA
Humanisti su svojim radom vraćali Europi ono što je ona tijekom dugih stoljeća srednjeg vijeka izgubila- životnu radost, optimizam, strastvenu želju za novim znanstvenim spoznajama, za upoznavanjem dalekih zemalja , svemira i svega onoga što okružuje čovjeka, a to će naći u djelima antčkih pisama.
Rijetko kada je knjiga u povijesti čovječanstva igrala tako značajnu ulogu kao u doba humanizma i renesanse.
Velikim lovcima na stare rukopise su bili F. Petrarca, G.Boccaccio i Bracciolini.
Sa Petrarkom , velikim pjesnikom i eruditom počinje doba grozničave i sustavne potrage za starim rukopisima. Petrarka je našao djelove Livijevog djela (Ab urbe condida), a tekstove pojedine je i ispravljao.
Svoju bogatu knjižnicu je darovao crkvi s. Marka u Veneciju uz uvjet da se napravi javna knjižnica.
Jedan od najznamenitijih bibliofila tog burnog vremena bio je Firentinac Niccolo Niccoli. On je svoje rukopise ostavio samostanu Santa Maria degli Angeli u Firenci.
Bogati firentinski bankar Cosimo de Medici se pobrinuo da se sagrade dostojne prostorije za tu vrijednu knjižnicu. Nazvana je Biblioteca Marciana po samostanu u kojem je smještena.
Nakon pada Carigrada u turske ruke 1453. rijeka grčkih emigranata će snažno zapljusnuti Zapad, pa su se stvorili veliki skupljači grčkih knjiga.
Naš Ivan Stojčanim sa svojih putovanja je skupio vrlo vrijednu zbirku knjigu , pretežno grčkih , koju je ostavio dominikanskom samostanu u Baselu.
Među brojnim učenim ljudima koji su iz Bizanta došli u Italiju i sa sobom donijeli knjige , posebno mjesto zauzima Bessarion.
On je uspio skupiti tako najveću zbirku grčkih knjiga tog vremena u Zapadnoj Europi.
Svoju zbirku je ostavio oporučno gradu Veneciji sa željom da se u tom gradu osnuje javna knjižnica.
Kod bogatih mecena obitelji Medici, u doba renesanse su se svakodnevno skupljali najučeniji ljudi Firence.
Medici tako svesrdno pomažu znanstvenike i umjetnike pa troše goleme svote novca za nabavku rijetkih rukopisa. Tu se ističe Cosimo Medici prototip učenog i velikodušnog mecene. Lorenzo Medici bi unuk Cosima čiji najmlađi sin postaje papa Leon XI te je on naslijeđenu knjižnicu prenio u Rim.
Knjižnica se opet vratila u Firencu , a tu veliki Michelangelo uređuje nacrte i pultove novih prostorija za knjige.
U Veneciji će sam grad voditi brigu za stvaranje javne knjižnice.
Iznimno mjesto među renesansnim knjižnicama imala je papinska biblioteka u Vatikanu. Zasluge za bogaćenje imaju dva papa- Nikola V. i Siksto V.
Plamen što su ga zapalili talijanski humanisti zahvatit će cijelu Europu.
Spomena vrijedan je hrvatsko-ugarski kralj Matijaš Korvin . Na tom dvoru su i dva znamenita Hrvata- diplomat Ivan Vitez od Sredne kao i pjesnik Ivan Čezmički. Kralj je bio prosvjetiteljski naklonjen i imao veliku biblioteku.
Turci su, nakon bitke kod Mohača 1526. koju su dobili, prodrli do Budima , opljačkali knjižnicu te su uzeli glagoljski misal, Hrvojev, prekrasno iluminiran.
Na francuskom dvoru koji imitira tako talijansko središte, postaje mjesto žive intelektualne aktivnosti.
Humanizam je snažno zapljusnuo i naše gradove na Jadranu ali isto tako i u unutrašnjosti . Senjski biskup Nikola Modruški koji je i sam bio plodan pisac ostavio je bogatu zbirku rukopisa koji je i sam bio plodan pisac ostavio je bogatu zbirku rukopisa. Održavao je vrlo prisne veze s humanističkim krugovima Italije.
Drugu vrijednu privatnu knjižnicu imao je Dubrovčanin kardinal Ivan Stojković.
Knjižnicu najznačajnijeg humanista u Splitu Marka Marulića podrobno nam je opisao sam Marulić u svojoj oporuci.
Bogatu knjižnicu su imali diplomat i pisac Toma Niger, pa bogata obitelj Papalić , o kojima malo danas , nažalost znamo.
Nove kategorije čitača nisu imale novca za te preskupe knjige odnosno skupocjene rukopise. Mnogo će brže broj knjiga rasti u kneževskim, kraljevskim i privatnim knjižnicama u 16. st tako da neće biti rijetkost susresti knjižnice relativno skromnih vlasnika s nekoliko tisuća knjiga.
Pjesnik i humanist F.Petrarca se okomio na nerazumljiva i nečitka rukopisa po sveučilištima , pa napisa:“ Toliko sam svoje oči navikao na antiku, da prezirem svako moderno pismo.“
Humanisti tako raskidaju s goticom i stvaraju humanističko pismo.
POČECI TISKARSTVA U EUROPI
Tijekom 15 st papir se proizvodio u velikim količinama te nije više predstavljao smetnju većoj proizvodnji knjige. Drugi problem , onaj o mehaničkom umnažanju knjiga riješio je uspješno sredinom 15 st Nijemac Johann Gutenberg iz Mainza.
Papir ima jednu manu- lako ga je oštetiti i uništiti.
S Gutenbergovim otkrićem i brzim širenjem tiskarstva papir je definitivno dobio bitku s oergamentom.
Europski proizvođači papira stavljali filigrane- vodene znakove, pa bi se bolje znalo otkad knjiga potječe.
I za naš Misal 1483 mislilo se da je tiskan u Veneciji, ali se došlo do saznanja kako je ipak tiskan na hrvatskom tlu.
Koristi se i ksilografija ( drvorez: Biblija za siromahe, Umijeće umiranja, Pjesma nad pjesmama).
Sam Gutenberg je imao hudu sudbu, iako čovjek čvrste volje i ogromne energije. Rad na Bibliji je počeo 1452 , a završio 1455.
On je više puta bankrotirao i često se zaduživao, ali se njegovo otkriće širilo zapanjujućom brzinom.
Važno središte proizvodnje knjige postaje Augsburg u Bavarskoj. U Rimu , u Bologni kao i u samoj Veneciji će se sjatiti tiskari iz cijele Europe.
Prototip renesansnog tiskara bi Aldo Manuzio, a naši su slavu stekli sljedeći:Paltašić iz Kotora te Lastovčanin Dobričević.
U Francuskoj su tako tiskare u Parizu i Lyonu. Nijemci uvode u Španjolsku tiskarstvo, najprije u Barceloni.
Nijemci će osnovati tiskaru u sveučilišnom gradu Oxfordu.
Tiskarstvo se širi velikom brzinom i u druge europske zemlje.
Po Z.Kulundžiću Misal po zakonu rimskog dvora iz 1483. Knjiga je tiskana u danas malom mjestu Kosinju u Lici koje je bilo značajno kulturno središte.
Druga tiskara glagoljskih knjiga nalazila se u Senju gdje su 1494. do 1496. Tiskane dvije knjige- drugo izdanje Misala i Sprovid općena.
U prvu fazu razvitka glagoljskog tiskarstva spada i ona koja je osnovana u Rijeci- osnovao ju je Šimun Begna-Kožičić, rodom iz Zadra, istaknut javni radnik i pisac.
U južnoslavenskom prostoru je radila značajna tiskara prije svršetka 15. st, ona Crnojevićeva u Cetinju.
Do kraja 15. st tiskarske radionice su nikle u svim značajnijim kulturnim središtima Europe.
Gutenbergovi suvremenici su dočekali su njegovo otkriće s velikim oduševljenjem. Predmnijevaju svi misao da je tiskarski stroj otkriće Božje, nadnaravno djelo ljudima poslano s Neba za njihovu dobrobit.
Tako znameniti filozof Nikola Kuzanski piše o tiskarstvu kao „sancta ars“ (sveto umijeće).
U tom smislu će govoriti o tiskarstvu Martin Luther.
Tiskana je knjiga postala snažno oružje drugih u borbi za nove ideje.
Naime, ono što se događalo u tiskarama često je izmicalo kontroli kako svjetovnih tako i crkvenih vlasti.
Na udaru će se naći ne samo tiskari nego i pisci, knjižari, izdavači i oni koji nepoželjne i opasne knjige financiraju i na bilo koji način pomažu.
Zapisana je intervencija samog rimskog pape protiv nepoželjnih tiskanih knjiga. Važnu ulogu u tome su imale rimske pape sa svojim bulama.
Najznačajnija posljedica pojave tiskane knjige bila je bitno ubrzanje protoka informacija između pojedinih društvenih zemljopisno udaljenih krajeva u Europi.
Narodnim jezicima se počinju pisati i znanstvena djela.
Pamfleti i proglas će vrlo brzo postati važno sredstvo komunikacije, posebice u gradskim sredinama.
Vrlo brzo će prenošenje poruka s pomoću letaka i proglasa poprimiti ogromne razmjere.
S pojavom tiskarstva snažan polet dobiva nabožna , didaktična , zabavna i slična literatura namijenjena puku.
Kao pisci tako i izdavači trude se da zadovolje potrebe za knjigom te nove i sve brojnije čitalačke publike, pa zato pišu i objelodanjuju knjige koje će biti razumljive, korisne, zabavne i jeftine. Tako tisak donosi Bibliju na narodnim jezicima.
Iako su se proizvodile Lutherove knjige, tako će se knjižarstvo kao posebna profesija vrlo brzo odvojiti od tiskarstva i izdavaštva dok će knjižari postati nezamjenjivi sudionici u velikoj tiskarskoj industriji i izdavačkom poslu i zauzet će važno mjesto u uspostavljanju veza između izdavača i tiskara i čitalačke publike.
U 15 st. pojavit će se u Europi važna institucija – sajmovi knjiga.
Najpoznatiji bi u Frankfurtu. Pozitivna posljedica Gutenbergova otkrića jest otvaranje puteva za slobodno cirkuliranje knjiga u svim društvenim slojevima.
Vrlo brzo će prenošenje poruka s pomoću letaka i proglasa poprimiti ogromne razmjere.
S pojavom tiskarstva snažan polet dobiva nabožna, didaktična , zabavna i slična literatura namijenjena puku.
Pri samom kraju 15. st pojavit će se prve veće referativne publikacije.Začetnik im je bio Nijemac I. Trittheim, opat benediktinskog samostana.
Tiskana knjiga u 18 st. ima podatke u prvoj rečenici teksta (incipitu), a katkad podaci o piscu i slično će se nalaziti u posljednjoj rečenici teksta tzv. explicitu.
A sve zadatke o knjizi će početi na kraju u tzv. kolofonu. Naslovna stranica će biti uobičajena tek koncem 15 stoljeća.
Zatim se izdaju i ilustrirane knjige.
Drvorezna umjetnost je svoj najveći procvat doživjela u Italiji.
Već u 15 stoljeću tiskari će se osim drvorezom služiti i tehnikom bakroreza.
Najstarije tiskane knjige su dobile i svoje posebno ime- inkunabule.
Tim nazivom se najčešće označuju knjige tiskane do kraja 1500.g.
U stotinjak godina od Gutenbergovog otkrića milijuni primjeraka tiskanih knjiga su preplavile sve europske knjige.
Od 16 stoljeća dolazi do krupnih promjena na svim područjima proizvodnje i raspačavanja knjige. U prvom redu valja spomenuti proces odvajanja funkcije izdavača i knjižara od funkcije tiskare.
U Wittenbergu koji je dobio sveučilište, postao je grad gdje je Luther tiskao svoje „teze“ boreći se protiv rimskih papa.
Krvavi tridesetogodišnji rat između katolika i protestanata (1618-1648) doveo je do stagnacije u tiskanju knjiga i njihovog raspačavanja.
Reformacija je snažno utjecala na brži razvoj proizvodnje knjige u skandinavskim zemljama.
Francuska je 1751 započela izdavanje znamenite Dideroteve Enciklopedije.
U Vatikanskoj tiskari je učio zanat najveći talijanski tiskar 18 st Bodoni.
Valja spomenuti južnoslavenske narode koji zbog socijalnih prilika tiskaju izvan domovine, vani.
Pavao Ritter Vitezović je od 1695 – 1706 u Zagrebu razvio plodnu tiskarsku djelatnost.
Mnogi hrvatski autori svoje knjige tiskaju u tuđini, Marko Marulić, Petar Hektorović, Petar Zoranić, Faust Vrančić – u Veneciji.
Dubrovnik će dobiti tek tiskaru 1783.
Zaslugu za širenje znanstvenih knjiga u Kini pripada talijanskim misonarima, uglavnom isusovcima.
U ogorčenoj borbi protestanata protiv katolika i obrnuto knjiga se našla u središtu zbivanja. Tada se pojavljuje i narodni jezik kao dominantan jezik pismene kulture.
Kardinal Ivan Stojković daje svoju knjižnicu Sveučilišnoj knjižnici u Baselu.
Kod nas teolog Ivan Paštrić koji se dopisivao sa polihistorom Leibnizom , ostavlja Nadbiskupskoj knjižnici u Splitu oporučno, svoju privatnu knjižnicu.To je bilo početkom 18. stoljeća.
Stotinjak godina nakon Gutenbergovog otkrića , struktura tiskanog knjižnog fonda bitno se promijenila u odnosu na ranije razdoblje ( tu su sad knjige iz beletristike, medicine, prava, mehanike, astronomije, povijesti, pa razni kalendari, novine, časopisi).
Tijekom 16. st. velik broj naroda ima prevedenu Bibliju na svom narodnom jeziku.
U Hrvatskoj će se časopisi pojaviti tek početkom 19 st.
S novinama, časopisima, magazinima, kalendarima i sličnim periodičkim publikacijama , pojavit će se i novi tip čitalaca.
U Njemačkoj je bio sajam knjiga u Frankfurtu i Leipzigu najveći , ali ih je pomeo vjerski rat.
Povijest borbe protiv nepoželjnih knjiga je puna dramatičnih i tragičnih pojedinost.
Prema knjigama se postupalo dvojako- „Nihil obstat“ te „Imprimatur“.
Henrik VIII je bio prvi koji je izdao službeni popis zabranjenih knjiga.
Crkva je tu imala vodeću ulogu zbog svoje sveobuhvatnosti i univerzalnosti.
Sve problematične knjige su pape stavljale na index, pa su se tu našle sve ingeniozne glave toga vremena (Descartes, Pascal, Voltaire, Rousseau, Diderot, Kant…)
S pojavom tiska masovna proizvodnja knjiga je imala za posljedicu i masovna spaljivanja.
Savonarola je bio vjerski fanatik, imao je vehementne govore, ali mu se sreća okrenula te je bio spaljen na lomači.
Tako su se Voltaireova djela našla i na crkvenoj i na svjetovnoj lomači. Kažu da je Voltaire strašno umirao…
Rabljanina Gospodnetića su stavili u tvrđavu već kao starog, nemoćnog i bolesnog čovjeka. Kad su mu presudili, već je umro, pa su njegov leš sa njegovim knjigama spalili na lomači.
U bibliografijama će biti prešućivana imena pisaca tako da su postale ne samo izvor informacija , nego i dezinformacija.
Tiskanje izvan domovine je postalo način izbjegavanja domaće cenzure.
Od 16 st knjige s izmišljenim podacima postaju sve češće pa i idućih stoljeća.
Giordano Bruno je zabludio u vjeri, a Boga je poistovjetio s prirodom te dalje razvio Kopernikansko učenje,nakon7 godina ispitivanja i mučenja, osuđen je na smrt 1600. u Rimu.
Snažan poticaj ideji slobode tiska i govora dao je slavni engleski pjesnik John Milton. On je utro put spomenutim slobodama (Deklaracija o nezavisnosti , SAD, kao i francuska Deklaracija o pravima čovjeka).
Broj bibliografija je rastao iz godine u godinu-
Imati bogatu knjižnicu je bilo više stvar prijestiža nego kao instrument za rad i kulturnu razonodu.
Utjecaj barokne umjetnosti na knjižne ilustracije bi vrlo velika.
Česta djela su sa ilustracijama gradova i dalekih krajeva.
U Japanu traje Edo razdoblje preko dva stoljeća; to bi vrijeme unutrašnjeg mira , a knjige su uglavnom pučke kategorije književnosti.
Vrijeme u kojem se rađa moderna Europa ujedno je i vrijeme kad nastaju velike znanstvene i druge knjižnice.
Prednjači u tome Njemačka sa svojom znamenitom „Bibliotheca Palatina.“, u Heidelbergu.
Dobar dio te knjižnice je završio u Vatikanu.
Zadnji polihistor ovog novijeg vremena bi Leibniz. Radio je kao bibliotekar cijeli svoj radni vijek.
Piscu Lessingu knjižnica je samo trebala za svoje privatne potrebe, pa ga je s pravom veliki Goethe držao lošim bibliotekarom.
Habsburgovci nisu bili ni prvi ni posljednji koji će raskošnim knjižnicama dizati sebi ugled.
Austrija ima svoju Nacionalnu knjižnicu, a po broju inkunabula jedna od najbogatijih na svijetu.
Među sveučilišnim knjižnicama imala je posebno mjesto ona u Gottingenu.
Početkom 17. st osnovana je u Milanu Biblioteca Ambrosiana ( Sv. Ambrozije , zaštitnik grada).
U Francuskoj osim Kraljevske je i Mazarinova knjižnica; na čelu nje je slavni bibliotekar G. Naude.
Sveučilišnu knjižnicu u Oxfordu je zadužio sir Bodley svojim javnim radom.
Danas je Bodleana jedna od najbogatijih na svijetu.
Najbogatiju knjižnicu u Španjolskoj je zasnovao kralj Filip II. Njemu je svoju knjižnicu prodao naš filozof F. Petrić kad se našao u novčanim neprilikama.
U carskoj Rusiji carica Katarina II je u Sankt Peterburgu osnovala knjižnicu, dok je znanstvenik Lomonosov osnovao 1755. sveučilište i knjižnicu.
Kod nas valja spomenuti aristokratsku obitelj Garanjin-Fanfagna u Trogiru. Najvećim djelom se sačuvala do danas. Nadalje je privatna knjižnica bana N.Zrinskoga. Knjižnicu je otkupila Sveučilišna knjižnica u Zagrebu gdje se i danas čuva.
U zemljama pod turskom vladavinom knjižnice postoje isključivo u manastirima i samostanima.
Razdoblje od 16 do 18 stoljeća je izuzetno važno u razvoju knjižnica i preduvjet je razvitku znanosti i tehnologije.
OD FRANCUSKE REVOLUCIJE DO PRVOG SVJETSKOG RATA
Industrijska revolucija u proizvodnji knjige i papira se poklopila s francuskom revolucijom 1789.
Na udaru revolucionara su posebno bile crkvene i plemićke knjižnice.
Napoleonovi ratni pohodi diljem Europe bili su popraćeni pljačkama umjetničkog i knjižnog blaga u nevjerojatnim razmjerima.
Tako su opljačkani samostani i crkve u Porajnju u Njemačkoj.
Teške gubitke su pretrpjele knjižnice u Italiji. Iz Vatikana je ukradeno veliko umjetničko blago.
Bečka Dvorska knjižnica je povratila gotovo sve svoje dragocjenosti zahvaljujući energičnom nastupu Slovenca Jerneja Kopitara , tadašnjeg bibliotekara te knjižnice.
Golem razvoj tiskane riječi na prijelazu iz 18 u 19 stoljeće bio je moguć dvjema tekovinama industrijske revolucije- razvoju tiskarske tehnike i strojnoj proizvodnji papira.
Tiskarska preša koju izumi Gutenberg sredinom 15 stoljeća je zadovoljavala potrebe i potražnje u iduća tri i pol stoljeća.
Izum tiskarskog stroja na paru se vrlo brzo proširio po Europi i Americi.
Tako imamo tijekom 19 stoljeća na stotine novih pronalazača , a brza informacija se pokazala kao najznačajniji čimbenik društvenog napretka.
Djela Kanta, Platona, Darwina postaju pristupačna svakome tko se za njih zanima.
Posebnu kategoriju pučke literature čine kalendari i almanasi, ali oni namijenjeni puku. Ti su pisani na narodnom jeziku, dok na latinskom su pisani za svećenstvo i inteligenciju.
Industrijska proizvodnja knjiga nije mogla mimoići ni proces izradbe knjižnih ilustracija.
U Francuskoj se svojim radom izdvaja karikaturist H.Daumier.
Početkom 19 stoljeća počinje era novina i časopisa .
Novine postaju najčitanije štivo pa se može reći kako je tek pojavom novina tiskana riječ postala opće dobro svih slojeva društva.
Takva postavka je tražila brz i pouzdani sustav skupljanja novosti; javlja se pismo, telegraf, pa telefon.
Osim novina , širem krugu obrazovanog čitateljstva bili su namijenjeni magazini u kojem su izlazili književni eseji, pripovjetke, književne kritike…
Za razvoj znanosti mnogo je važnija pojava prvih međunarodnih bibliografija. Tu su još enciklopedije, tiskani katalozi- golema proizvodnja referativnih publikacija u Europi i Americi tijekom 19 stoljeća.
Što se tiče cenzura, Crkva je nastavila po svome, a Index librorum prohibitorum su slijedile Crkvu i državne vlasti.
Sniženje proizvodnih troškova kao posljedica velikih naklada izravno je utjecala i na niženje cijene knjige.
Važna djelatnost knjižara bila je izdavanje vlastitih prodajnih kataloga. Pojavljuju se kolporteri, a i politički problemi sa istima.
Jedan od velikih bibliotekara M.Dewey je rekao:…“ Došlo je vrijeme kad je knjižnica škola, knjižničar odgojitelj, a posjetilac čitalac među svojim knjigama upravo onako prirodno kao što je radnik među svojim alatkama.“
Postoji geslo- knjižnice za svakoga, knjige za sve građane.
Značajno je spomenuti upravitelja Knjižnice Britanskog muzeja A. Panizzija , talijanskog emigranta koji je od spomenute knjižnice napravio čudo- ta je knjižnica najvažnija i najcjenjenija u Europi i svijetu. Tu je i Američka Kongresna knjižnica u Washingtonu, zatim u Francuskoj Nacionalna knjižnica u Parizu.
U Rusiji je najznačajniju knjižnicu stvorila bogata i učena obitelj grofova Rumjanceva u Sankt Peterburgu.
Već u 19 stoljeću nacionalne knjižnice preuzimaju i niz drugih zadataka, npr izradbu nacionalnih bibliografija i ulogu središnjih knjižnica u bibliotečnom sustavu pojedinih zemalja.
U 19 stoljeću su se pojavile „putujuće knjižnice“ , preteče današnjeg bibliobusa.
Među najveće dobrotvore svjetskog bibliotekarstva spada Andrew Carnegie podižući knjižnice u SAD-u i Engleskoj i u nizu drugih zemalja.
U Hrvatskoj su se stvarale knjižnice u okviru raznih društava te čitaonica.
Imale su političko i strukovno obilježlje.
Knjiga je slabo nalazila put do naroda zbog slabo razvijene mreže.
Ideja o dječjim knjižnicama će doživjeti svoj puni cvat u 20-om stoljeću.
Važnu ulogu tako imaju stručne, znanstvene biblioteke pri sveučilištima, muzejima, arhivima. Tu su brojne i druge vrste knjižnica ( za bolesnike, zatvorske, tvorničke…).
Upravitelj jedne knjižnice u Engleskoj J.D. Brown je uspio uvesti slobodni pristup policama. Ubrzo se taj princip uveo posvuda.
Pomalo se i stručnost bibliotekarskog osoblja uzima u obzir. Tako se javlja osnutak bibliotekarskih udruženja , a onda i katedra za bibliotekarstvo (Njemačka, SAD).
KNJIGE I KNJIŽNICE OD PRVOG SVJETSKOG RATA DO DANAS
Uvod u revoluciju knjige počinje poslije 2. Svjetskog rata.
Pojavljuje se konkurencija knjizi- radio, televizija, kinematograf, gramofonske ploče, video kasete…
Proroci novih medija govore o sumraku Gutenbergove galaksije; Mcluhan – Svijet je globalno selo. Gramofonska ploča je desetljećima jedina imala glazbu i govor , međutim , najveću revoluciju u skupljanju , pohrani i korištenju informacije izazvala je pojava elektroničkih računala.
Jeftina izdanja s mekanim uvezom predstavlja pojavom serije Penguin Books“ 1935 god.
Neka druga izdanja se pojavljuju ali sa sumnjivom kvalitetom koji podilaze najnižim instinktima, poluobrazovanima i frustriranima.
Novo razdoblje jeftinih izdanja zzapočelo je 1939 god s pojavom serije „Pocket Books“.
Šund literatura je dostigla ogromne razmjere. Tu je i fenomen stripa (Mickey Mouse, Tom i Jerry, Asterix).
Publiciranje stripova je postala unosna industrija. Također raste broj časopisa. Časopisi dobivaju u kompjuterskoj tehnologiji opasnog takmaca.
Put knjige od izdavača do kupca se jako skratio i ubrzao. Rađaju se klubovi prijatelja knjiga , a tu su i sajmovi knjiga.
Zabrane publiciranja knjiga je u 20 stoljeću dobila razmjere kakav povijest knjige ne pamti.
Bilo je spaljivanje knjiga zbog njihove moralne pokvarenosti, zbog nacionalne , vjerske i ideološke netrepeljivosti.
U Kini se tako spaljivala Biblija, a u Iranu pod vlašću Homeinija uništene su mnoge knjige koje nisu u skladu sa Kuranom.
Sveučilišne knjižnice, odnosno knjižnice na pojedinim fakultetima razvile su se u ogromne institucije.
Dok sam studirala u Zagrebu osamdesetih prošlog stoljeća , najveći problem je bilo pronaći knjigu. Tako sam bila učlanjena u nekoliko knjižnica, a pamtim da je u prvoj polovici osamdesetih knjižnica „Medveščak“ već bila kompjuterizirana.
Umjetnost je bila doći do knjige.
Blagopokojni prof. Stipčević se pita o kraju „Gutenbergove ere“ pritom ne želeći biti futurista.
Autori na tu teme u ovom novom tisućljeću i stoljeću su jednodušni u tome da će nestanak knjige ići jako sporo, odnosno taj put će biti dug i zavojit.
U današnjem informacijskom društvu već se pišu knjižice koje upozoravaju na opasnosti koju stvaraju društvene mreže.
Navest ću dva autora:Carr- „Plitko“ kao i Spitzer- „Digitalna demencija“
Autorica: Marija Biljak, biblioterapeut
