KNJIŽEVNI BISER – Fredrik Backman: Svakog jutra put do kuće sve je duži

PODIJELI

Fredrik Backman: Svakog jutra put do kuće sve je duži

Zagreb, Fokus, 2020.

Fredrik Backman, popularni švedski kolumnist, bloger i pisac međunarodnih književnih bestselera, objavio je malu priču s golemom porukom. Autor je u književnosti  debitirao 2012. godine kada je objavljena njegova literarna senzacija, roman „Čovjek zvan Ove“.  Tom knjigom dokazao je svoj raskošni spisateljski talent i pokazao da kod čitatelja može izazvati čitav spektar emocija u rasponu od smijeha do suza, od ljutnje do suosjećanja.

Svoje umijeće oblikovanja toplih ljudskih priča pokazao je u i ovoj maloj, ali porukom velikoj priči o ostarjelom čovjeku na pragu demencije koji se trudi sačuvati  sjećanja. Djed svoje strahove od gubitka pamćenja povjerava voljenom unuku Noi kojeg naziva Noahnoah, jer ga „voli barem dvostruko više od svih drugih na svijetu“.

Svoje osjećaje i sjećanja koja polako nestaju djed dijeli s unukom koji mu je sličan po zajedničkoj ljubavi prema matematici, ribolovu i svemiru. Svjestan je da takav odnos nikada nije imao prema Noinom ocu kojem je cijelo odrastanje  zamjerao što ne voli matematiku, a voli pisati i svirati gitaru. Sve ono što je propustio napraviti kao otac Noinog oca – Teda, sada pokušava nadoknaditi  kroz odnos s unukom. Djed se brine da će uskoro sve zaboraviti, ali ga Noah smiruje obećanjem da će ga svakodnevno podsjećati na bitne stvari.

Djed i Noah mogu razgovarati o svemu. Razgovaraju o svim njima važnim životnim pitanjima, o matematici, svemiru, ribolovu, o baki koja više nije živa, a posebni razgovori rezervirani su za djedova pitanja o Noinoj školi. Djeda ne zanima ponaša li se Noah pristojno u školi, on želi znati ponaša li se škola pristojno prema njemu. I upravo je taj iskreni razgovor inteligentnog dječaka s djedom koji gubi pamćenje jako zanimljiv, ali i poučan za sve odrasle.

„Učiteljica nas je tjerala da napišemo priču o tome što želimo biti kad odrastemo“ – rekao je Noah.

„I što si ti napisao?“

„Napisao sam da bih zasad želio biti mali.“

„To je jako dobar odgovor.“

„Zar ne? Radije bih bio star nego odrastao. Svi odrasli su ljuti, a samo djeca i starci se smiju.“

„Jesi li to napisao?“

„Da.“

„Što ti je rekla učiteljica?“

„Rekla mi je da nisam razumio zadatak.“

„A što si joj ti rekao?“

„Rekao sam da ona nije razumjela odgovor.“

„Volim te“, izustio je djed zatvorenih očiju.

Tijekom razgovora s unukom, djed se ne može sjetiti kako je bilo zaljubiti se u baku i kako je bilo izgubiti je. Još uvijek je može vidjeti ispred sebe i boji se dana kad je se više neće sjećati. Boji se trenutka kad će ona biti istisnuta iz njegovog sjećanja i svojim ponavljanjem želi je što duže zadržati.

„Kako si se zaljubio u nju?“ pita dječak.

Djed spušta jednu šaku na svoje koljeno, a drugu na dječakovo.

„Mislim da se izgubila u mom srcu. Nije mogla pronaći izlaz. Tvoja baka je oduvijek imala loš smisao za orijentaciju. Mogla se izgubiti i na pokretnim stepenicama.“

Uslijedio je njegov smijeh, pucketav i krckav, kao da je dim od suhih drva u njegovom želucu. Zagrlio je dječaka.

„Nikada se u životu nisam zapitao kako sam se ja zaljubio u nju, Noahnoah. Samo obrnuto.“

Bakman je napisao malu knjigu koja sadrži toliko velikih, toplih i mudrih rečenica o životu. Napisao je priču koja, kako sam kaže u predgovoru, i nije trebala biti knjiga. Autor je tekst prvotno objavio na svom blogu uz želju da oni čitatelji kojima se svidi doniraju novac Zakladi za mozak. Jer ova priča govori o bolesti mozga, o čovjeku čiji  genijalni matematički um polako napušta zemlju prije negoli je to učinilo njegovo tijelo, o njegovim strahovima i strepnjama, ali i istinskoj ljubavi koju dobiva od unuka i sina. Ovo je divna priča o obitelji koja uči prihvaćati mentalnu odsutnost nekoga tko je i dalje tjelesno prisutan.

Pripremila: I. Čeko