Kaštelanska baštinska ćakula: 2. bojna 141. brigade (Kaštelanska bojna)

PODIJELI

Kaštelanska baštinska ćakula: 2. bojna 141. brigade (Kaštelanska bojna)

Gradska knjižnica Kaštela nastavlja projekt pod naslovom Kaštelanska ćakula u sklopu kojeg objavljujemo razgovore sa zanimljivim sugovornicima koji (prvenstveno) žive na području Kaštela, a koji se bave književnošću, glazbom, slikarstvom, plesom, vinarstvom, vinogradarstvom, gastronomijom, turizmom i očuvanjem baštine te sa svima onima koji su sudjelovali u događajima bitnim za povijest Kaštela.

Ovom prilikom je gost u Kaštelanskoj ćakuli umirovljeni bojnik Hrvatske vojske 2. bojne 141. brigade koja nosi i naziv Kaštelanska bojna. Naš sugovornik nije htio navesti svoje ime, jer je, kako je rekao, u ovom slučaju bitno sjećanje na sve hrvatske branitelje i na baš sve njegove suborce iz Kaštelanske bojne i na njihovu hrabrost, požrtvovnost, nesebičnost i spremnost da stanu na branik domovine, na branik svojih dragih Kaštela i Hrvatske prije trideset godina.

Povod ovom razgovoru s Vama je 30. obljetnica Domovinskog rata. Zamolili bismo Vas da nam kao umirovljeni bojnik 2. bojne 141. brigade, koja nosi i naziv Kaštelanska bojna, ukratko ispričate svoja sjećanja na događaje koji su se dogodili prije 30 godina. Za početak, možete li nam opisati svoja sjećanja na trenutak u kojem ste shvatili kako se nešto loše počelo događati u Hrvatskoj, a samim time i u Kaštelima?

– U drugoj polovici kolovoza 1990. godine pobunjeni Srbi su započeli stavljati barikade na hrvatske ceste. Prve balvane su bacili na cestu prema Kijevu koje je ostalo sasvim odsječeno, a ljudi su preko noći morali bježati iz svojih domova. Njihove barikade bile su naznaka da se nešto loše sprema, a JNA se odmah, znajući da će biti rata, na neki način osigurala oduzimanjem cjelokupnog naoružanja hrvatske Teritorijalne obrane. Tada su u Kaštelima, kao i u ostatku Hrvatske, organizirana dežurstva po Mjesnim zajednicama. Ljudi su čuvali vitalne objekte, prometnice, komunalne i zdravstvene objekte, pošte, škole, nadvožnjake, zračne i pomorske luke, a kao jedinstveni i organizirani oblik otpora nastala je Narodna zaštita.

Odakle je u to vrijeme Kaštelima prijetila najveća opasnost?

– Najveća opasnost za Kaštela i veći dio Splita bila je tvornica Jugovinil, koja je bila, možemo tako reći, tempirana bomba. Jugovinil je 26. rujna 1990. godine organizirao svojih dvadeset radnika koji su bili na raspolaganju 24 sata dnevno.

Na koji način je u samim počecima bila organizirana obrana u Kaštelima?

– Devedeset i prve godine osnovana je Narodna zaštita koja je nakon Krvavog Uskrsa na Plitvicama rasla nevjerojatnom brzinom. Nešto kasnije je ustrojen Zbor narodne garde, pa se krenulo s organiziranjem vodova, a nakon vodova formirane su satnije. U samim počecima su u Kaštelima bile organizirane satnije: satnija Lovaca, satnija Putalj, satnija Kaštel Sućurac i satnija Jugovinil. Nakon toga je od svih navedenih satnija formirana Kaštelanska bojna.

Svaka satnija je imala svoju zonu odgovornosti, pa je tako satnija Lovaca čuvala Kaštela od dolaska neprijatelja sa strane Malačke i Kozjaka. Satnija Putalj je bila stacionirana na Planinarskom domu Kozjak u Sućurcu, a poslije odlazi sa 114. brigadom na teren prema Drnišu.

– Satnija Kaštel Sućurac ostala je čuvati Brižine i Kozjak, dok satnija Jugovinil odlazi na položaj Resnik kako bi spriječili izlazak neprijatelja iz vojarne Divulje. Ova satnija dobila je najveću odgovornost, imali su svoje naoružanje, svoju vezu, vozni park, maskirnu odjeću i obuću, a sve je bilo donirano od tvrtke Jugovinil iz Kaštel Sućurca.

Sjećate li se napada na Kaštela i mladih vojnika JNA koji su bježali iz vojarni?

– Satnija Jugovinil vršila je blokadu vojarne Divulje, dok su istovremeno vršili prihvat mladih ročnika koji su bježali iz vojarne Divulje. Također, bilo je i oficira JNA koji su bježali. Onako prestravljene, svi su im pomagali u skrivanju, a Krizni stožer Grada Kaštela primao ih je te im je davao civilnu odjeću, nahranili bi ih te bi ih uputili njihovim kućama. Bilo je i onih koji su otišli iz JNA te su odmah ostali u Hrvatskoj vojsci.

– Postrojba Putalj iz Kaštel Sućurca i satnija iz Kaštel Sućurca uz pomoć Kriznog štaba Kaštela zauzeli su vojarnu na Brižinama. Iz vojarne na Kozjaku vojska i ročnici uzdignutih ruku predavali su se čak i poljoprivrednicima.

Možete li nam opisati prve borbe s neprijateljem?

– Satnija Jugovinil imala je svoje prvo vatreno krštenje u rujnu 1991. godine kada je JNA, pojačana s crnogorskim četnicima, počela pucati na Kaštela s mora, kopna i zraka. S mora su napadali brodovi s topovnjačama, dok su s kopna tukli minobacači, puškomitraljezi, kalašnjikovi i puške. Ipak, čak i u cijeloj toj nesreći i „gunguli“ naši ljudi nisu izgubili smisao za humor, pa je tako, dok su minobacači tukli po moru, bilo i šale. Naime, u jednom trenutku je  jedan vojnik povikao: „Ljudi, moramo zahvaliti Crnogorcima, imamo ribe za tri dana“, a dok su raketirali iz zraka zrakoplovi (lovci) jedan od nas je uzviknuo: „Ajme, majko, slabih lovaca, ovi ni zeca ne bi uspjeli pogoditi.“

– Nakon ovih događaja organiziran je bataljon, tj. 141. brigada. U prosincu 1991. satnija Kaštel Sućurac i satnija Jugovinil dobivaju borbenu zadaću da otiđu na teren Moseć kod Drniša. Dana 22. prosinca 1991. general „jugovojske“ i srpskih odmetnika Mladić izjavio je: „Na vaš Božić dolazim u Unešić popiti kavu.“ Ipak, nije se dogodilo onako kako je on zamislio. Njegov dolazak na Unešić spriječili su upravo Kaštelani i satnija Splićana uz komentar: „E, moj Mladiću, gorka ti je naša hrvatska kava.“

Kako Vam je bilo kad je prvi put zapucalo?

– Kad je prvi put zapucalo, bilo je kao i potres u Makarskoj. Jedina velika razlika bila je u tome što nismo bježali, nego smo zalegli s naoružanjem na gotovs za pucanje.

Je li Vam bilo teško tih prvih ratnih dana, kad ste miran život zamijenili ratom?

– Bilo je teško, ali što ćemo, prihvatili smo situaciju takvu kakva je bila. Morali smo obraniti našu domovinu, naša sela i gradove. Pa tko bi nam pomogao da mi nismo sami stali u obranu Hrvatske? Ipak, i u tim teškim trenucima uvijek je bilo dosta šale, jer je u cijelom tom okruženju smijeh djelovao na sve nas kao lijek.

Najstrašniji/najužasniji trenutak koji Vam je ostao u sjećanju?

– Najtužniji i najteži dan koji se ne zaboravlja bio je 11. svibnja 1991. u 11 sati. Dobili smo hitan poziv za spašavanje našeg pripadnika koji je bio teško ranjen. Hitno smo krenuli s bolničarem i vezistom, a na pola puta smo bili zasuti topničkim granatama. Morali smo stati i vratiti se do sigurnog zaklona. Bolničar je, usprkos granatama, uzeo torbu i trčeći stigao do ranjenika. Nakon par minuta stigli smo do ranjenika i odveli ga s prve crte, a nakon toga je stigao sanitet te je ranjenik odveden u Split. Na našu golemu žalost, ranjenik je u Splitu preminuo. Odvoženjem ranjenika započelo je veliko granatiranje, brdo se treslo, stijene su letjele na sve strane. U tom trenutku smo svi zvali dragog Boga u pomoć, jer smo mislili da je to naš kraj.

„Šaka suza, vrića smija“… Možete li nam ispričati koju anegdotu iz tih dana?

– Jednom prilikom, kad je već nekoliko dana na terenu bilo mirno, pa smo zato mislili kako neprijatelj ni tog dana ne će izvršiti napad, odlučili smo se malo opustiti i zaigrati na balote. Iznenada, u jednom trenutku, neprijatelj je po nama otvorio paljbu tenkovima i minobacačima. Nastala je strka i svi smo polegli po livadi i skrili se u gusto žbunje. Gledajući oko sebe vidjeli smo dvije djevojke iz saniteta kako leže i drže balote u rukama. Kad smo ih upitali zašto drže balote one su odgovorile: „Ovako smo teže i ne može nas eksplozija dignuti u zrak.“

Na kojim je terenima Kaštelanska bojna djelovala?

– Krajem 1992. Kaštelani odlaze na Svilaju, Kljake, Peruću, a potom u TG-3, dubrovačko zaleđe. U sastavu 141. brigade Kaštelani 1993. godine odlaze u zadarsko zaleđe gdje ostaju više od godinu dana i skoro svaki dan je bilo pucano od strane neprijatelja, s uzvratnom paljbom. Položaji su nam bili vrlo blizu neprijatelja, tako da po danu nismo smjeli niti prošetati.

Kako Vam je bilo bez obitelji na terenu?

– Kao dragovoljci, svi smo ostavili svoje obitelji i otišli na teren kako bismo obranili i Hrvatsku i svoje obitelji, i nismo razmišljali o tome da bismo mogli poginuti. Velika ljubav prema domovini bila je u tom prvom trenutku jača od ičega, da bi nakon nekog vremena, i nakon razdvojenosti od najmilijih, ljubav prema obitelj postajala sve jača. Nakon povratka s terena i povratka kući te nakon druženja s obitelji napunili bismo se ljubavlju i saznanjem kako na terenu branimo i Hrvatsku i svoje obitelji, pa bi nakon ponovnog povratka na teren naše veselje postajalo još i veće, jer smo upravo mi na prvoj crti branili naše najmilije i našu hrvatsku domovinu.

Jeste li imali kontakt s Kaštelima dok ste bili na terenu? Čuli smo da su na teren stizala pisma najmlađih?

– Za vrijeme boravka u Zadarskom zaleđu posjećivalo nas je medicinsko osoblje iz Kaštela koje nas je opskrbljivalo s potrebnim stvarima. Radovali smo se svemu što bismo dobili i što nas je podsjećalo na normalan život koji mi nismo živjeli jer smo svi bili u gardističkim uniformama i čizmama, s krunicom oko vrata. Ipak, moram istaknuti kako su nam najdraža bila pisma koja smo dobivali od učenika Osnovne škole Ostrog iz Kaštel Lukšića. Oni su nam redovito pisali pisma kao znak podrške i kako bismo znali da nismo sami. Čitajući ta pisma, iz očiju gardista pala bi i pokoja suza i mogu reći kako su se ta pisma podrške među nama čitala i po nekoliko puta. Podsjećala su nas na Kaštela, na naše obitelji, i na ispravne ciljeve za koje smo se borili – za slobodu, za Hrvatsku, za našu djecu, za buduće generacije Hrvata, kako bi oni mogli živjeti u miru u slobodnoj Hrvatskoj.

Kaštelanska bojna sudjelovala je i u VRO Oluja?

– Početkom 1995. godine Kaštelanska bojna je imala obuku, tj. fizičku pripremu za VRO Oluja. Početkom kolovoza kompletna 141. brigada odlazi na teren. S 13. na 14. kolovoza 1995. godine Kaštelanska bojna sudjelovala je u velikoj bitki i tom smo prilikom, zahvaljujući golemoj ljubavi prema domovini Hrvatskoj i hrabrom srcu izvojevali veliku pobjedu, a tu je završila i karijera generala Mladića, kojemu je to bio zadnji pokušaj ofenzive. Porazili su ga hrvatski branitelji iz Kaštela, uz Božju pomoć, i uz pomoć ostalih hrvatskih branitelja, a njegov monstruozan plan za Knin, koji je skovao nakon Oluje, nije uspio. U tim borbama stradalo je više hrvatskih gardista, uglavnom iz Kaštela. U kolovozu 1995. godine Kaštelani dobivaju veliko povjerenje te idu u Siverić kako bi osigurali slobodan i siguran prolaz prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu koji je Vlakom slobode trebao doputovati u Split. Kaštelani 1995. godine u sastavu 141. brigade sudjeluju u akciji Ljeto, dok poslije akcije Ljeto idu na još jedan položaj u brdo.

– Evo i jedne anegdote s tog položaja. Kako je u tom kraju gdje smo bili na terenu bilo puno turbina, neki vojnici su se dogovorili da u isto vrijeme podignu branu te uključe turbine. Istovremenim uključivanjem je u cijelom mjestu nastala velika buka i trešnja, a preostali vojnici izletjeli su iz kuća s oružjem i zalegli „na gotovs“. Bilo je smijeha bez ljutnje, a neki su se požalili s riječima: „Prijatelji moji, spavamo na rijeci i kako ona teče i nama je dvije-tri večeri protekla mokraća.“

Kako se u Kaštelima slavila VRO Oluja?

– Čuli smo da je u Kaštelima, Splitu i Trogiru bilo golemo slavlje. Naša Kaštelanska bojna u vrijeme Oluje bila je na terenu  i naše slavlje bilo je još veće jer smo oslobodili i vratili ono što je oduvijek naše. Međutim, sjećam se koliko je to slavlje bilo kad su našu Hrvatsku priznali kao suverenu i samostalnu državu, 15. siječnja 1992. godine. Iako smo tada bili na terenu u zaleđu Drniša i smrzavali smo se, od tolike količine radosti nam je bilo vruće kao usred ljeta.

Jeste li se bojali neuspjeha?

– Toliko je bilo jako srce i ljubav prema našoj voljenoj domovini Hrvatskoj da ni jednog trenutka nismo pomišljali kako se nećemo uspjeti obraniti. Jedno je braniti svoje, a drugo je oduzimati tuđe. Mi smo se borili za svoje, za našu Hrvatsku.

Kad je za Kaštelansku bojnu završio Domovinski rat?

– Rat je za Kaštelansku bojnu završio krajem siječnja 1996. godine. Moram reći i kako je u svim akcijama i borbama Kaštelanske bojne bilo mnogo ranjenih, a kasnije i oboljelih od posttraumatskog ratnog sindroma. Na žalost, nisu se svi naši suborci s ovih terena o kojima sam govorio vratili živi svojim kućama. Svima njima pokoj vječni i neka ih dragi Bog primi u svoje krilo.

Neka im je hvala i slava. Počivali u miru Božjem. Hvala Vam na razgovoru.

Ovom prilikom pozivamo i sve ostale koji žele s javnošću podijeliti svoja sjećanja na Domovinski rat i njegove početke u Kaštelima da nam se jave, a mi ćemo s velikim zanimanjem i zahvalnošću s njima napraviti razgovor te isti objaviti u rubrici Kaštelanska ćakula.

Razgovarala: I. Delić