Stota godišnjica rođenja Ivana Raosa (1.1.1921. – 7.7.1987.)

PODIJELI

Književnik Ivan Raos rođen je u Medovu Docu. Pučku školu je pohađao u Grabovcu, a klasičnu gimnaziju završava u Splitu. Nakon toga upisuje Pravni fakultet u Zagrebu, ali napušta studij.  1940. godine objavljuje svoju prvu priču „Đeneral“ u splitskom srednjoškolskom časopisu „Pregnuća“. Do 1948. godine , zbog slabe financijske situacije,  obavljao je razne poslove (poučavatelj, nosač, pipničar…), a zatim se zaposlio kao akviziter Nakladnoga zavoda. Bio je i grafičko-likovni urednik mnogih hrvatskih časopisa (Arhitektura, Teatar, revija Kerempuh itd.), Slobodni književnik postaje 1967. godine.  Pojedina Raosova djela nisu objavljena zbog piščeva nezadovoljstva ili manjka novčanih sredstava, a često su i zabranjivana. On se nikada nije priklanjao političkim ideologijama te je takva situacija još više pridonijela zaobilaženju njegovih djela.

Zbirku „Utjeha noći“ objavio je 1942., zajedno s Petrom Meštrovićem, a zatim objavljuje zbirke pjesama u prozi „Grold Taquart“ i „Pjesan Nikodemova“.

U prozi se ističe tehnikama pripovijedanja u prvom licu, odnosno monološkim ispovijestima, kako u novelama, tako i u romanima. Novak o njemu ističe: „.. Bio je pravi umjetnik buntovnik, koji je objavljivao, onda kada je mogao objavljivati, nažalost, u vlastitoj nakladi. Pripovijedao je iz same stvarnosti, ne o njoj, a u priči je bio ne kao komentator i ocjenjivač, već kao pripovjedač koji se s pričom poistovjećuje.“ Raosovo usmeno kazivanje najviše dolazi do izražaja u autobiografskoj triologiji  nazvanoj „Vječno žalosni smijeh“  („Vječno nasmijano nebo“, „Žalosni gospođin vrt“ i „Smijeh izgubljenih djevojaka“). Ova triologija obuhvaća njegovo djetinjstvo u Medovu Docu i mladenaštvo u splitskom Getu. U njoj se miješaju realistički i modernistički elementi, a čitatelji se upoznaju s običajima i životom u Imotskoj krajini za vrijeme piščeva djetinjstva.

Njegovo najpoznatije djelo zasigurno je roman „Prosjaci i sinovi“ (1971.), prema kojem je  iste godine snimljena istoimena trinaestodijelna  televizijska serija u režiji Antuna Vrdoljaka. Zbog političkih zbivanja i Hrvatskog proljeća serija je bila zabranjena, a nakon  prikazivanja (1983/84) doživjela je veliki uspjeh kod publike i kritike.

„…I zagrljeni tako, kao dva prozebla bršljana i dva uboga druga, usiljeno živahnim, pa ipak dobrano staračkim hodom napustiše groblje i zaputiše se prema zadružnoj krčmi u starim Matanovim dvorima. A kad malo odmakoše od vječnog počivališta, zaojkaše, zagangaše, zagrcaše: Oj, starosti, ti si svemu kriva: nesta Matan, nesta i Dektiva.“

(„Prosjaci i sinovi“)

Raos u ovom romanu prenosi žargon Dalmatinske zagore, a živopisnim likovima, kao što su Matan i njegov djed Kikaš, oslikava karakter i život ondašnjih ljudi, koji se učestalo bore protiv siromaštva i raznih drugih problema u ljudskom životu.

Tijekom svog života napisao je niz drama, a neke od njih su: „Dvije kristalne čaše“ (1953), „I plovi bijeli oblak: drama u tri čina“(1954), „Kako je New York dočekao Krista: žalosna igra u tri čina“ (1956), „Pod slijepom pjegom: drama u tri čina“(1959) itd. Svoj posljednji roman „Zloduh vlasti“, u kojem govori o utjecaju moći na ljude, dovršio je 1986., ali je objavljen tek 1999.

Svake se godine tijekom srpnja u njegovom rodnom Medovu Docu održavaju „Raosovi dani“. Ovom se manifestacijom odaje počast velikanu pisane riječi, čija su djela ostavila velik značaj u hrvatskoj književnosti.

IZVORI: