Književnik Ivan Raos rođen je u Medovu Docu. Pučku školu je pohađao u Grabovcu, a klasičnu gimnaziju završava u Splitu. Nakon toga upisuje Pravni fakultet u Zagrebu, ali napušta studij. 1940. godine objavljuje svoju prvu priču „Đeneral“ u splitskom srednjoškolskom časopisu „Pregnuća“. Do 1948. godine , zbog slabe financijske situacije, obavljao je razne poslove (poučavatelj, nosač, pipničar…), a zatim se zaposlio kao akviziter Nakladnoga zavoda. Bio je i grafičko-likovni urednik mnogih hrvatskih časopisa (Arhitektura, Teatar, revija Kerempuh itd.), Slobodni književnik postaje 1967. godine. Pojedina Raosova djela nisu objavljena zbog piščeva nezadovoljstva ili manjka novčanih sredstava, a često su i zabranjivana. On se nikada nije priklanjao političkim ideologijama te je takva situacija još više pridonijela zaobilaženju njegovih djela.
Zbirku „Utjeha noći“ objavio je 1942., zajedno s Petrom Meštrovićem, a zatim objavljuje zbirke pjesama u prozi „Grold Taquart“ i „Pjesan Nikodemova“.
U prozi se ističe tehnikama pripovijedanja u prvom licu, odnosno monološkim ispovijestima, kako u novelama, tako i u romanima. Novak o njemu ističe: „.. Bio je pravi umjetnik buntovnik, koji je objavljivao, onda kada je mogao objavljivati, nažalost, u vlastitoj nakladi. Pripovijedao je iz same stvarnosti, ne o njoj, a u priči je bio ne kao komentator i ocjenjivač, već kao pripovjedač koji se s pričom poistovjećuje.“ Raosovo usmeno kazivanje najviše dolazi do izražaja u autobiografskoj triologiji nazvanoj „Vječno žalosni smijeh“ („Vječno nasmijano nebo“, „Žalosni gospođin vrt“ i „Smijeh izgubljenih djevojaka“). Ova triologija obuhvaća njegovo djetinjstvo u Medovu Docu i mladenaštvo u splitskom Getu. U njoj se miješaju realistički i modernistički elementi, a čitatelji se upoznaju s običajima i životom u Imotskoj krajini za vrijeme piščeva djetinjstva.
Njegovo najpoznatije djelo zasigurno je roman „Prosjaci i sinovi“ (1971.), prema kojem je iste godine snimljena istoimena trinaestodijelna televizijska serija u režiji Antuna Vrdoljaka. Zbog političkih zbivanja i Hrvatskog proljeća serija je bila zabranjena, a nakon prikazivanja (1983/84) doživjela je veliki uspjeh kod publike i kritike.
„…I zagrljeni tako, kao dva prozebla bršljana i dva uboga druga, usiljeno živahnim, pa ipak dobrano staračkim hodom napustiše groblje i zaputiše se prema zadružnoj krčmi u starim Matanovim dvorima. A kad malo odmakoše od vječnog počivališta, zaojkaše, zagangaše, zagrcaše: Oj, starosti, ti si svemu kriva: nesta Matan, nesta i Dektiva.“
(„Prosjaci i sinovi“)
Raos u ovom romanu prenosi žargon Dalmatinske zagore, a živopisnim likovima, kao što su Matan i njegov djed Kikaš, oslikava karakter i život ondašnjih ljudi, koji se učestalo bore protiv siromaštva i raznih drugih problema u ljudskom životu.
Tijekom svog života napisao je niz drama, a neke od njih su: „Dvije kristalne čaše“ (1953), „I plovi bijeli oblak: drama u tri čina“(1954), „Kako je New York dočekao Krista: žalosna igra u tri čina“ (1956), „Pod slijepom pjegom: drama u tri čina“(1959) itd. Svoj posljednji roman „Zloduh vlasti“, u kojem govori o utjecaju moći na ljude, dovršio je 1986., ali je objavljen tek 1999.
Svake se godine tijekom srpnja u njegovom rodnom Medovu Docu održavaju „Raosovi dani“. Ovom se manifestacijom odaje počast velikanu pisane riječi, čija su djela ostavila velik značaj u hrvatskoj književnosti.
IZVORI:
- Matica hrvatska. URL: https://www.matica.hr/knjige/autor/119/ (2020-12-27)
- Raos, Ivan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. URL: https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=51820 (2020-12-27)
- Slišković, Andrea. Ivan Raos – bunkerirani pučko-religiozni književnik. // Kroatologija: časopis za hrvatsku kulturu 8. 1-2(2017), str. 52-59.