Na današnji dan prisjećamo se jednog od najvećih i najznačajnijih hrvatskih glumaca. Neosporivi talent, glumac čvrstog stava, veliki umjetnik, u potpunosti predan likovima koje glumi, predstavnik svoje Slavonije i zasigurno nikad zaboravljena ličnost hrvatskog filma i kazališta – sve je to – Fabijan Šovagović.
Fabijan Šovagović „Šovo“ rođen je u Ladimirevcima, kao najmlađe dijete Josipa i Tonke Šovagović. Fabijanovi roditelji rano su preminuli, stoga je brigu o njemu, njegovom bratu i sestrama preuzela obitelj strica Šime. U Osijeku je završio srednjoškolsko obrazovanje građevinskog smjera, no već tada pokazuje veliku ljubav prema kazališnim daskama. Glumio je u amaterskim predstavama u svom rodnom mjestu, a studij glume na Akademiji kazališne umjetnosti u Zagrebu upisuje 1953. godine. Diplomirao je 1957., a te iste godine je počeo raditi u Zagrebačkom dramskom kazalištu (danas kazalište Gavella), gdje je odigrao dvadesetak uloga (Lord u Shakespeareovom „Macbethu“, Dživulin u „Dundu Maroju“…). Neko vrijeme nakon toga bio je slobodan umjetnik, a od 1966. do 1972. je član Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu ( Estragon „U očekivanju Godota“, Lenbach „U agoniji“…). Često je recitirao Krležu, Ujevića i Šimića. Nastupao je na Dubrovačkim ljetnim igrama (Klaudije u „Hamletu“, Niko u „Allons enfants“…) i na Splitskom ljetu ( najznačajnija uloga Mosca u „Volpone“).
Šezdesete godine su mu donijele mnogo sreće i u privatnom životu. Oženio se Mjom Blaškov 1962., a nedugo zatim su dobili dvoje djece, Anju i Filipa, koji su krenuli očevim stopama i postali uspješni glumci. Anja je o njemu napisala: „…Moj je otac svakako bio veoma neobičan otac, a nekako onda i Filip i ja baš nismo prava djeca. I jedan i drugi smo mu “uzeli” zanimanje, valjda nas je opčarao. Ta “začaranost” Šovagovićem jako me muči, a ispunjava ponosom što imam njegove zdrave zube i dobar smijeh pa prkosim na toj sceni ne znam kome i ne znam zašto, ali utvaram da je On sa mnom i da se sad konačno zajedno sa mnom smije.“
Jedan je od osnivača putujućeg „Teatra u gostima“, a tijekom četiri godine odigrao je oko 700 predstava. Vraća se u Gavellu 1979.godine te počinje pisati dramu „Sokol ga nije volio“. Nastupao je i u Zagrebačkom kazalištu mladih, Teatru ITD, Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku…
Prvu filmsku ulogu ostvario je u „Svoga tela gospodar“ iz 1957.godine. Nakon toga odigrao je još sedamdesetak filmskih uloga, a neke od najznačajnijih su: Joza „Sveti“ u „Brezi“, švercer satova u „H8“, profesor u „Predstavi Hamlet u Mrduši Donjoj“, Matija Gubec u „Seljačkoj buni“, a glumio je i u westernu „Protuva“, u kojem glavnu ulogu glumi Kirk Douglas. Odigrao je i značajne uloge u televizijskim serijama, legendarnog Kikaša u „Prosjaci i sinovi“, „U registraturi“ je glumio oca Ivice Kičmanovića, a zapažene uloge ima i u serijama Velo misto, Jelenko i Sam čovjek.
Vrlo važan trenutak u njegovoj karijeri je filmsko uprizorenje njegove drame „Sokol ga nije volio“ (1988). To je bio prvi put da se javno spominje križni put Hrvata na Bleiburgu. Šovagović je glumio Šimu, a u filmu je debitirao njegov sin Filip.
Nažalost, devedesetih godina trpi teške zdravstvene probleme, uzrokovane čestim moždanim udarima. Fabijan sve manje glumi u filmovima (posljednja veća uloga u „Vukovar se vraća kući„ iz 1994.), a 1995. oprašta se i sa kazalištem, zadnju ulogu odigrao u Gavelli. Nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo dobio je 1991.godine. Preminuo je 1. siječnja 2001. godine, a pokopan je na Mirogoju 4. siječnja, na svoj nedoživljeni 69 rođendan.
Njemu u spomen se od 2007. u Ladimirevcima održavaju „Šovini dani“, a Društvo hrvatskih filmskih redatelja dodjeljuje glumačku nagradu za životno djelo Fabijan Šovagović.
IZVORI:
- Gradsko dramsko kazalište Gavella. URL: https://www.gavella.hr/natuknice/sovagovic_fabijan (2020-12-28)
- Šovagović, Fabijan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. URL: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=59809 (2020-12-28)
- Šovagović Despot, Anja. Fabijan Šovagović. Moj neobičan otac ili kada Lear plače. // Kazalište : časopis za kazališnu umjetnost 4, 7/8(2001), str. 170-171.
