Radost uskrsnuća 2014. – nagrađeni literarni radovi

Radost uskrsnuća 2014. – nagrađeni literarni radovi

Popis nagrađenih autora (literarni radovi):

Srednja škola:
1. Sićanja – Lucija Šuto, SŠ “Ivan Lucić”, Trogir
2. Radost uskrsnuća (Rukama raširi ceste) – Tina Tomašić, Škola za dizajn, grafiku i održivu gradnju – Split (mentorica: Martina Javorčić)

Viši razredi OŠ:
1. Kralj – Višnja Stapić, OŠ Bol, Split (mentorica: Vesna Stapić)
2. Radost uskrsnuća (Uskršnja sirnica) – Ana Ban, OŠ kneza Trpimira-Kaštel Gomilica
3. Radost uskrsnuća (Ko tračak sunca) – Ivona Grbeša, OŠ prof. Filipa Lukasa-Kaštel Stari (mentorica: Ljiljana Ljubičić)

Niži razredi OŠ:
1. Uskrs – Anamarija Šiškov, 3.A, OŠ kneza Mislava-K. Sućurac (mentorica: Ljiljana Sunara)
2. Uskrs u mojoj obitelji – Andi Rodin, 3.B, OŠ kneza Mislava (mentorica: Milojka Vicetin)
3. Radost uskrsnuća (Duga osmijehom) – Gabriela Škaro, 3.B, OŠ don Lovre Katića-Solin (mentorica: Željana Lažeta)

Sićanja

Sićan se jednog lipog Uskrsa… Kalon se širia vonj friških sirnica i užarenog voska. Sićan se… Sidila san na onoj katrigi dok mi je mati vezala fjok na glavi jerbo smo tribale na misu poć, a mene vatala trta kako nisan dovršila sa farbanjen jaja. Za me su moja jaja bila lipja od zlata, al znala san ja da se drugoj dici neće svidit jerbo neznaju oni ča je to umjetnost, e. Tila san baren jednon pobidit na ton natjecanju! Tako san se ja lipo snašla… Našla san nešto čikoladnih jaja na susidinoj ponistri. Ona naprlitala svoju maslinu. A neš ti masline i ukrasa! Našla san in ja pametniju svrhu. uzela san ta lipa jaja i stavila ih u košaru sa bilon čipkon. Kad je završila misa, one tamo gradske gospoje (ajme ča ih ne podnosin), stale se divit mojin jajima. “E, moja mala prava umjetnica, jelde?”-vikala je moja mati. A mene sve nešto crvenilo po licu vatalo, ajme. “Ruke joj se pozlaćale!”-odgovarale su gospoje. Tako san u njiovin očima bila budući Da Vinci. Kad se samo sitin… Al to je još bilo bene dok nije doša red na sakrivanje jaja. Moja čikoladna umjetnička djela stavila san kraj skalinade tik uz more tamo di vonja foša pa se niko ne usudi doć. I pobidila ja! Fala Bogu i pridragoj Gospi nek san i ja to jednon doživila! Nego… Kratko li je trajala ta moja srića, uf. Kad su tribali svi vidit di san to lukavo sakrila jaja, imali su čagod za vidit – samo čikoladnu lokvu. Bemti sunce žareno. “A moja Luce ča je ovo?”- čudila moja mati.
Lucija Šuto, SŠ “Ivan Lucić”, Trogir (prvonagrađeni rad – “srednja škola”)

RADOST USKRSNUĆA

Rukama raširi ceste,
izvuci sunce iz šešira
Idi tamo gdje te put odnese,
poleti bez krila.
U plesu tratinčica s vjetrom,
u lišću otpalu i žutu
U letu ptica bijelim svijetom
nesigurnih na svom putu.

Ti pronađi ljepotu,
jer sve to Bog za nas stvori
zahvali Mu se na danom životu,
jer nije On tu samo da Ga se moli.

A kad ti vrijeme isprazni misli
i kose postanu sijede,
starački korak zamijeni plesnim
na cesti radosti i bijede.

Tada dolazi vrijeme,
kad ti se baš spava
Duša k nebu krene,
a tijelo prekrije trava.

O radosti,o vječni živote!
uskrsla duša u stanju mira,
zrakom lebde najljepše note,
poput tek rođenih leptira.

Tina Tomašić, Škola za dizajn, grafiku i održivu gradnju – Split (mentorica: Martina Javorčić), drugonagrađeni rad – “srednja škola”

KRALJ

Svi kraljevi nestadoše, prođoše,
ugasiše se kao svijeće.
Samo jedan vječno sja.
Kruna mu trnovita.
Križ mu prijestolje.
Odbi da si muke smanji.
Posrne, ali ne posustane.
Za nedostojne Njega, vrat ispruži.
On, kralj jedini i vječni.
Pet ljutih rana zadobije.
A najljuću, na srcu.
Mnogi naraštaji ga zaboraviše, iznevjeriše.
Ali On još živi u srcima našim,
i slava Njegova izblijedjeti neće.

Višnja Stapić, OŠ Bol, Split (prvonagrađeni rad – “viši razredi OŠ”)

Radost Uskrsnuća

Bok svima! Prvo da vam se predstavim, Ja sam Uskršnja sirnica.
Da dobro ste ćuli!… zapravo ja sam jedna živuća uspomena na staru tradicionalnu pogaču koja se sprema za najveći kršćanski blagdan Uskrs, dan spomena Isusovog uskrsnuća.
A reći ću vam i to da su me spravljale od davnina u sirotinjskim kućama stare none od sastojaka koje su im se našle u skromom domu i tom prilikom okupljale oko stola cile familije. Eto, vidite koliko sam ja zapravo važna.
No, da se ja ne hvalisam previše sa svojim porijeklom, u ovoj priči ću vas upoznat kako sam nastala u jednom kaštelanskom domu.
Bilo je to na Veliku subotu, dan uoči Uskrsa. Jedna majka me s ljubavlju počela mjesiti. Sve je ona pripremila; izvagala brašno, šećer, odvojila najžuća jaja, izribala koricu limuna i naranče iz vrta, stavila kvasac da uzavre s toplom vodom s malo brašna i zrno soli (od toga rastem!), odvojila malo ulja i margarina…
Za to su vrijeme dva para očiju radoznalo virile iza stola i samo šta im usta nisu u glas izgovorila misli, mama je znala što kćerkice žele i rekla da mogu praviti sirnicu zajedno. Mama je starijoj djevojčici dala mikser da izmješa jaja, dok je mlađoj rekla da u brašno doda izribanu koricu limuna i naranče. Dok su veselo i odgovorno djevojčice pristupale poslu, zazvonio je telefon i majka se otišla javiti. Dok majke nije bilo djevojčice su odlučile same napraviti sve i iznenaditi majku.
Hm…tad su i moje nevolje počele! Umjesto šećera stavile su gotovo cijelu šaku soli, a upaljeni mikser je starija djevojčica podigla pa su jaja poprskala cijelu kuhinju dok se mlađoj učinilo premalo ulja pa je nadodala „još malo“ i izlila pola boce! Kvasac je završio većim dijelom na podu, a manjim u zdjeli gdje i treba biti – O strašno!… Sve je dalo naslutiti da ću biti najgora i najneukusnija sirnica u povijesti!
Uskoro se majka vratila. Ugledavši nered samo je ispustila jauk koji je zvučao otprilike ovako: a…a…joj…meni…O Neeee!!!
Djevojčice su se bijelih lica od brašna pogledale dok su im se ostaci „takozvanog“ tijesta cijedili niz laktove i u glas povikale – O…O!!!.
– Eh, možete i predpostaviti što se tada dogodilo! – Cirkus!
– Da,da… i da stvar bude gora ilijepa ukrašena jaja sa stola su mi se iz svega glasa smijala, a još sam morala slušati i prepirku djevojčica ‘ko je kriv za nered! Promatrajući sve bila sam tužna i zbog sebe i zbog te bezvrijedne svađice. No, majka je našla riješenje za sve, smirivši kćerke spasila je što se spasiti da i umješala me od onog što je ostalo. Dobra majka je sve podsjetila da je za Uskrs jedino važno zajedništvo i radost u malim stvarima, pa su djevojčice prionule poslu čišćenja dok je ona popravljala tijesto. Uskoro su se svi počeli smijati! Netko od smijeha …a netko od žalosti!
– Ako mislite da je moja nevolja gotova, gadno se varate!
Stavile su me u pećnicu i gledala sam kroz staklo kako su se svi veselo slagali. Dok je ta vesela atmosfera trajala (za mene predugo), bilo je „veselo“ i na drugi način – peklo me na sve strane kao da sam se nakvarcala na suncu u nekoj (u najmanju ruku) pustinji!
Za to vrijeme došao je i tata s posla. Ušao je u kuću i pitao – ŠTA TO SMRDI?!
Na što su se one počele smijati…. Ups! Nisu pazili na vrijeme pa sam doslovno žgarala! I da priča bude bolja slušajte… Nakon što je svanulo Uskrsno jutro, majka me odnijela blagosloviti u crkvu, no to što nije otkrila ukrasni miljetić da nitko ne vidi moju „preplanulost“ je manje bitno, zajedno sa mnom koprcala su se jaja i poskakivali smo gori…doli…gori…doli!!! Tako je bilo zabavno u košarici.
Vratili smo se kući, okupila se obitelj i stiglo je vrijeme uskrsnog doručka!
– Hm, e to je već trago-komična priča za sebe. Osim što sam bila tvrda i neukusna, mogli ste se sa mnom nekog gađati jer sa bila tvrda kao kamen! Ukućani su se tuckali jajima, smijali se prepričavajući dogodovštine dok su me pravili. Tata se već počeo znojiti od muke jer se bližilo vrijeme kada su me morali probati i da njemu pripada čast da bude prvi. Majka je s velikom mukom razrezala sirnicu jer se nož doslovno odbio o tvrdu, crnu površinu i dala komad tati u tanjur. Jedva zinivši otkinuo je komad, pa bez žvakanja kao knedlu progutao i dok su ga radoznalo sa smješkom promatrale kćerke jedva izustivši komentirao – mmm… ovo je najukusnija sirnica koju sam probao u životu! …I pri tom se snažno zakašljao! Svi su prasnuli u smijeh jer su znali da sam grozna!
Tako uz smijeh, veselje i zajedništvo ostala sam i dalje živjeti u najlješoj uspomeni ove divne obitelji! Jer čak i moj život pomalo podsječajući na Isusovu muku prerastao je kasnije u radost zajedništva i ljubavi.
Eto,to je priča o meni TVRDOJ, NEUKUSNOJ SIRNICI i radosti uskrsnuća!!!

Ana Ban, OŠ kneza Trpimira-Kaštel Gomilica, drugonagrađeni rad – “viši razredi OŠ”

RADOST USKRSNUĆA

Ko tračak sunca u nekoj sjeni
Što uspinje se, a tuga pada,
Tog se trenutka, u uskrsnuću,
Stvorio život, nastala nada.

Tada se probudi u tisuć srca
Radost za nečim što stvarno bješe
Od smijeha sretnije, od dobrote bolje,
Od cijelog ljudskog života ljepše.

Ta radost život je što nema kraja
I želja za njim ostat će vječna
Da jednog dana duša nam blista
Ko divan plamen nebeskih svijeća.

Ivona Grbeša, OŠ prof. Filipa Lukasa-Kaštel Stari (mentorica: Ljiljana Ljubičić), trećenagrađeni rad – “viši razredi OŠ”

USKRS

Svake godine pa tako i ove vjeroučiteljica nam je pričala o Uskrsu. Njene priče su nam jako zanimljive i poučne. Naučila nas je da je Isus uskrsno jer je kao sin Božji došao na Zemlju da nas otkupi i spasi. Iako nama malima još nije jasno od čega to da nas spasi?
Isto tako vjeroučiteljica nam je rekla kako taj dan, budući da je tako poseban treba provesti s obitelji. Tako bude i u mojoj obitelji i zato mi je Uskrs jedan od dražih blagdana.
Osim što nema nastave i kod kuće je sve puno drugačije nego ostalih dana. Kuća bude prepuna raznih uskrsnih ukrasa: zečića, pilića, pisanica…
Najviše volim uskrsno jutro. Probudi me jak miris sirnice i jaja koje je mama nosila večer prije na blagoslov.Cijela moja obitelj tada sjedne za stol i nakon molitve slasno pojedemo blagoslovljenu hranu.
Uskrsni ručak je posebni doživljaj i za mene i za moju obitelj. Okupimo se cijela obitelj i svi budu veseli.
Navečer kad završi taj dan ja često razmišljam o njemu. Zašto je Isus izabrao baš taj način da umre i ponovno uskrsne? Kolika je samo hrabrost trebala za sve to kroz što je prošao?
A mi ljudi? Mislim da mi, mali obični ljudi, ne bi mogli napraviti takvo što. Ne bi imali hrabrosti.

Anamarija Šiškov, 3.A, OŠ kneza Mislava-K. Sućurac (mentorica: Ljiljana Sunara), prvonagrađeni rad – “niži razredi OŠ”

Uskrs u mojoj obitelji

U mojoj obitelji uskoro počinju pripreme za Uskrs. Tata će kupiti sve sastojke potrebne za sirnice. Pravljenje sirnica prepuštamo baki jer one njoj najbolje ispadnu. Dok baka priprema sirnice, moji roditelji i ja radimo boje za jaja. Od mog tetka dobijemo domaća jaja sa sela koja su uvijek veoma ukusna. Tata skuha jaja a mama i ja uređujemo uskrsnu košaricu. Slažemo u nju cijelu zečju školu figurica a zelenom travicom napravimo gnijezdo za jaja. Kuhanje jaja radi tata a s bojanjem u različitim bojama krenemo mama i ja. Poslije nam se pridruži i tata. Kada se boja osuši, lijepimo na njih sličice. Na kraju jaja premažemo slaninom da budu sjajna. Tako lijepa i sjajna, smjestimo ih u uskrsnu košaricu. Za to vrijeme baka će u svom domu ispeći sirnice. Za mene će napraviti kolač, a za moje rodice pletenice.
Na Ponoćku svi ćemo zajedno otići na svetu misu u želji da osjetimo u našim srcima radost Isusova uskrsnuća. Svećenik don Božo blagoslovit će našu košaricu u kojoj je sirnica, jaja, sol i poneki čokoladni zeko.
Na uskrsno jutro za doručak, mama, tata i ja poslužit ćemo blagoslovljena jaja. Tuckanje uskrsnih pisanica je moja omiljena zabava jer nikad ne znaš tko će od nas troje dobiti titulu najboljega. Svečani ručak je kod bake gdje se okupi cijela moja rodbina. Kuću preplavi miris bakinih sirnica. Prije početka jela ja pročitam kratku molitvu nakon čega se svi pomolimo. Dođe vrijeme da blagujemo u svemu što su nam vrijedne bakine ruke pripremile. Odrasli pričaju o Uskrsu nekada. Sjetim se i svog pokojnog djeda Cara koji mi za stolom i u svim ovim pričama jako nedostaje.
Sretan sam što mogu osjetiti Uskrs u toplini obiteljskog doma koju mi pružaju svi moji najdraži.

Andi Rodin, 3.B, OŠ kneza Mislava (mentorica: Milojka Vicetin), drugonagrađeni rad – “niži razredi OŠ”

Radost Uskrsnuća

Duga osmijehom razvedrila nebo
Sunce pogledom osvijetlilo dan
Sloboda potrčala livadom
Dječja igra zaplesala parkovima
Miris cvijeća obavio svaku kuću
Radost provirila kroz prozore
Šarena jaja ukrasila stolnjake
Uskrs!

Gabriela Škaro, 3.B, OŠ don Lovre Katića-Solin (mentorica: Željana Lažeta), trećenagrađeni rad – “niži razredi OŠ”

 

ODRJEŠENJE

Tople kaplje krvi
Kanuše s tijela
Raspetog Boga
Na čelo moje
I očistiše me
Od grijeha i opačina
Bijesa i patnje
Boli što ih sakupljah
Strasno i gramzivo
Cijeli svoj vijek
Sad sam slobodan
Da me uzme
Milost
Nada
Oprost
Da kročim dalje
Hrabro poput Njega
Da se smijem i volim
Za druge živim
Da grlim prijatelja
I cjelivam dušmana
Da dostojan budem
Kapi svete krvi
Na čelu mom

Mario Kovač – Kaštel Stari, prvonagrađeni rad – “odrasli”

RADOST USKRSNUĆA DAR JE LJUBAVI

Na kamen hladan
prislonih usne
i spustih cjelov
nježan, nečujan.
Dvije suze
kanuše nijeme
kao cvijeta biserna dva,
iz oka iznikla.
U molitvi tihoj
vapaj odjekne.
Prignuh se k zemlji
ponizna.
O, sunce nebesko
probudi ga iz sna!
I stajah tako
kao ugasla svijeća
što tone u noć
i gubi dah,
kao maleno zrno
pustinjskog pijeska
što ga vjetar
podiže u zrak.
Odjednom oblaci zadrhtaše.
Anđeli tvoji
zrakom proletješe.
Krilima me taknuše,
grobni kamen odgurnuše.
Lakoćom stijenu maknuše.
Do srca mi riječi dopriješe:
Ne plači, grob je prazan.
Raduj se! Aleluja! Raduj se!
Krist je sada cvijećem okrunjen,
iz trnja su ruže procvale.
Slušaj kako nebo pjeva,
kako zvone pjesme uskrsne.
Raduj se! Aleluja! Raduj se!
Božja je ljubav od svega jača.
U tami našoj svjetla pali,
u život vječni, s Kristom, vodi te.
Raduj se! Aleluja! Raduj se!
Slava Tebi, Kriste Bože,
kralju slave vječite.
Slava Tebi, srce kliče,
dopusti mi da te ljubim Kriste.
Kraljevstvo je tvoje vječno,
uskrsnuli Pobjedniče!

Branka Mlinar – Omiš, drugonagrađeni rad – “odrasli”

ANTONIO, VJEVERICA I VELIKI PETAK

Dogodilo se to na Veliki petak. A moglo se, zapravo, dogoditi na bilo koji drugi dan. Antonio, u kakvom je stanju bio, nije ni razmišljao o danima jer su mu već dugo bili svi isti. Bili su
tmurni i teški. Baš kakav je i on postao.

Tog jutra, ne po prvi put, razmišljao je kako da ode… Kako da ode s ovog svijeta… Sasvim budan, ležao je u krevetu do svoje voljene žene Anite. Gledao je gore, prema stropu, i mislio o svom životu koji mu je proletio za tren. O životu u kojem nije ništa postigao.

Među ostalim, izjedalo ga je i nije mogao prihvatiti da već tri godine, uz kraće iznimke, nema posao i da je beskoristan. Da je na teret svojoj obitelji. Uz već prisutne probleme s kralježnicom, znao je da mu radna perspektiva nije svijetla. Naprotiv.

Razdiralo ga je i to što svojoj trinaestogodišnjoj Petri za džeparac nije mogao davati niti kune, a kamoli je s vremena na vrijeme odvesti u kino ili barem na sladoled. Anitina plaća je, naime, sve teže pokrivala podstanarske i brojne druge svakidašnje troškove.

Antonio je bez posla ostao sasvim jednostavno. Na način da je jednog dana pozvan na razgovor u glavni ured svoje firme. Razgovor se sastojao od, otprilike, ovih nekoliko službenih rečenica: ”Dobar dan, Antonio. Ovo je za vas. Hvala Vam za sve što ste učinili za našu firmu. Nažalost, morali smo otpustiti nekoliko ljudi. I Vi ste među njima. Nismo mislili, ali, eto… takva je sada situacija. Ako se štogod promijeni, javit ćemo Vam se. U svakom slučaju, želimo Vam sve najbolje u daljnjem životu!”

Antonio je u ruci držao kovertu u kojoj je stajala odluka-rješenje s pečatom. Pročitao je tih nekoliko šturih rečenica, iz kojih je razumio da je, zbog tzv. restrukturiranja i manje posla, dobio otkaz. On, koji nije imao niti jednu ”mrlju” za vrijeme svog petnaestogodišnjeg staža. On, koji je, kako su nadležni uvijek govorili, bio jedan od stupova firme. Da, on, koji nije tražio pripadajuće zasluge za svoje dragovoljno sudjelovanje u obrani svoje Domovine. Njemu je bila čast boriti se za slobodu rodne grude, za svoj grad i svoje ljude… A sad…

Još jednom je pogledao prema Aniti, poljubio je nježno u obraz, a onda pošao prema dječjoj sobi, gdje je spavala njegova kći Petra. Promatrao ju je, onako s nogu, nekoliko dugih trenutaka. Zatim ju je pogladio po kosi i poljubio u čelo. Potom je sjeo za stol u kuhinji, prethodno otgnuvši list papira iz smeđeg rokovnika. Ruke su mu drhtale, ali ih je nekako ipak uspio umiriti i napisati tih nekoliko riječi: ”Oprostite mi za sve… Više nisam mogao… Puno vas volim…” List je ostavio ispod vaze u koju je Anita dan ranije stavila nekoliko ruža.

Pažljivo je za sobom zatvorio vrata i izišao na ulicu. Svitalo je. Sjeo je u svoj stari ”punto” i uputio se prema obližnjoj šumi. Znao je za jedno mjesto koje bi bilo ”pogodno” u slučaju da dođe taj dan… Kad je stigao na odredište, prišao je tom već poznatom stablu na kojem je jedna podeblja grana – stršila u stranu više nego druge.

Antonio u tim trenucima nije ništa mislio. Niti osjećao. Bio je posvećen onome što je morao učiniti i zbog čega je došao na to mjesto. Popeo se na veliki kamen koji je gotovo metar i pol virio iz zemlje, a s kojeg je bilo lakše prebaciti i namjestiti konop. Bio je spreman. Više nije htio natrag. Srce mu je sve brže tuklo. Bio je na rubu. Trebao je učiniti još jedan koračić.
”O, Bože!… Oprosti… Moraš mi ovo oprostiti!” povikao je trenutak prije nego se odlučio ”otpustiti” od kamena na kojem je stajao.

No, tek što je to izustio, pozornost mu je privukla plaha vjeverica koja je brzo silazila niz stablo koje se nalazilo točno u fokusu njegova pogleda, sedam-osam metara podalje. Silazila je tako razigrano i preplašeno, onako kako to inače vjeverice rade, posebno kad u blizini ugledaju nekog čovjeka.

No, ovaj put se to nije dogodilo. Kao da ju je prizor ispred – sasvim zbunio. Kao da nikada prije nije vidjela čovjeka koji je stajao u tako neobičnom položaju. Zaustavila se, naime, po sredini stabla i zurila svojim plahim očima prema čovjeku na stršećem kamenu. Prema čovjeku koji je imao nešto oko vrata. Teško je to reći, ali kao da je osjetila trenutak… I kao da se tog jutra morala tu naći.

Antonio se umah sjetio jedne šetnje kroz šumu s Anitom i Petrom, unatrag tri ili četiri godine. Sjetio se Petrinog pitanja, nakon što se neka vjeverica strelovito popela na stablo i nestala među krošnjama: ”Zašto se vjeverice uvijek tako boje i bježe od nas? Mi im ne želimo ništa loše. Zašto barem ne zastanu na stablu? Ionako ih ne bismo mogli doseći niti se popeti.”

Ali, događa se da neko pravilo ima izuzetak. Ovaj put – bio je taj izuzetak. Vjeverica je i nadalje uporno gledala prema Antoniu te nije niti silazila niti se penjala prema vrhu stabla. Antonio je čekao je da ga vjeverica prestane gledati i da napokon nestane iz njegovog vidokruga, kako bi u miru mogao učiniti ono zbog čega je i došao na to mjesto. No, u toj neobičnoj zbunjenosti, Antonio je izgubio početnu sigurnost i odlučnost. U jednom trenutku mu se učinilo da vidi lice i oči pune suza – svoje voljene kćeri. Učinilo mu se i da ga promatra kako…

”Ne! Neću! Neću to učiniti!” viknuo je naglo i – strelovito se s kamena bacio licem na zemlju.
Vjeverica je u hipu nestala, a njemu se srce divlje uzlupalo. Mislio je da će prsnuti. Htio je što prije napustiti to mjesto i dojuriti kući.

Vozio je brzo, ne prestajući misliti kako se Anita već probudila i pročitala njegovu poruku. Zamišljao je njeno izbezumljeno lice. ”A što ako se Petra prva probudila? Zaista, što ako su obje vidjele poruku? Što ako im je pozlilo? Što ako su već zvale policiju, susjede, rodbinu…?”, redale su se poput domino pločica sve te misli, slike i pitanja. ”O, Bože! Što sam to htio učiniti?” U njemu se odjednom nagomilao veliki sram i obuzela ga snažna krivnja.

Kad je napokon stigao i parkirao auto ispred kuće, začudio se kako je sve bilo nekako mirno. Baš kao i u trenutku kad je izišao. Stoga je izvadio ključ iz džepa i polako otvorio vrata.
Potpuna tišina. Pogled mu je, naravno, ciljano prostrujio prema kuhinji i vazi s mimozama. Ispod nje je virio onaj list papira. ”Uh… Još je tamo.” Laknulo mu je.

Zatim ga je uzeo i još jednom pročitao napisano. Duboko je potom uzdahnuo te iskidao svoje oproštajno pismo na desetke komadića bacivši ga u kantu ispod ostalog smeća.Izuvši cipele, trenutačno je osjetio slabost u nogama. Sjeo je na trosjed i glasno briznuo u plač. Nije ga mogao zadržati. Iz njega je proključala bol koju je godinama skupljao u svome srcu, sve dok ono nije postalo teže od samog olova. Jecao je kao nikad u životu: ”O, Bože moj! Bože moj… Oprosti mi za ovo… za sve… Pomozi mi sad! Ne mogu više ovako…” Uto su se naglo otvorila vrata sobe.

”Antonio!” sva prepadnuta je viknula Anita i u tri koraka se našla kod svog muža, zagrlivši ga oko vrata. Nije ništa govorila. Kao da je znala što se dogodilo toga jutra. Samo ga je čvrsto, možda najčvršće dotad držala u zagrljaju, prelazeći bez stajanja rukom preko njegovih leđa.

I Petra se našla tu. Poput svoje majke, i ona se privila uz njega te ponavljala: ”Tata… sve će biti dobro… Tata, bit će sve dobro…”

Antonio je znao da ga vole. To mu je u tim trenucima bilo dovoljno… Znao je i da ima Boga. I da je baš On htio da ona vjeverica – tako dugo gleda prema njemu, kako bi ga zbunila… Kako ne bi ostao u šumi na onom drvu. Na onoj izbočenoj grani.

Bio je Veliki petak. Nekoć je Jedan otišao na jedno drugo drvo kako nitko ne bi morao umrijeti zauvijek. Ta misao ga je, tu na tom trosjedu i u zagrljaju žene i kćeri, nenadano i duboko prožela. Po prvi put je, čini se, počeo razumijevati Uskršnju priču. Na neobičan i živ način je osjećao Božju ljubav.

Znao je da neće više nikad poći na ono mjesto u šumi. Niti na neko slično mjesto. Da, znao je da je voljen. I da postoji nada. Bez obzira na boju oblaka.

Bližila se nedjelja. Novo svitanje. Preko Anitinog i Petrinog ramena, Antonio je gledao prema kuhinjskom stolu. Do njega je dopirao ugodan i nježan miris onih ruža. Kao da su tek ubrane. Dobro je… Sad je dobro.

Dražen Radman, Split, trećenagrađeni rad – “odrasli”

PODIJELI